Povod za pisanje ove kolumne je indikacija da su razgovori Josipe Pleslić (svojedobno – Josipa Rimac) prikupljeni prisluškivanjem koje je odobrio sud – nevjerodostojni. Naime, elektronski zapisi, toliko vremena nakon što su prikupljeni i toliko vremena nakon što je na temelju njih pokrenuta optužnica, nisu dostavljeni njezinoj obrani, iz čega se implicira da se falsificiraju ili su falsificirani. Upravo zbog opovrgavanja vjerodostojnosti dokaza optužnica nije bila potvrđena. Svi znaju da je falsificiranje snimki tehnički moguće, kao i da postoji forenzika koja to može istraživati i forenzika koja to može opovrgavati. Slično je i s laptopom Huntera Bidena, sina Joea Bidena, američkog predsjednika, koji upravo svoje mjesto prepušta novoizabranom Donaldu Trumpu. U tom je nekom laptopu, koji je na neobičan način dospio do Trumpova odvjetnika, a zatim i u posjed američkih istražitelja (FBI), nađena korespondencija iz koje se može zaključivati o koruptivnim poslovima Bidenovih u Ukrajini.

Dvojbeni "materijalni" dokazi, kao i nepouzdana svjedočenja, stari su koliko i čovječanstvo. No u ovom trenutku važnije je njihovo mjesto u povijesti zapadnog liberalno-demokratskog poretka. U školi se uči da je antička Atena kolijevka demokracije, poretka u kojem glasači biraju vlast. No to nije dovoljno da bi poredak funkcionirao. Uz ostalo, nužno je i sudstvo. Nastanak i osnovne karakteristike sudstva opisane su u tragediji Eumenide ("Furije"), koja je treći dio trilogije Orestija. Kad se vratio iz Trojanskog rata, Agamemnona, grčkog vođu, ubila je njegova supruga Klitemnestra (u sprezi s njegovim bratom, pretendentom na prijestolje). Bio sam u Mikeni, vidio (navodne) iskopine kupatila u kojem se ubojstvo dogodilo. Klitemnestru ubije njezin i Agamemnonov sin Orest, da osveti oca. Furije, demonske boginje, traže Orestovu smrt. Boginja Atena organizira suđenje.

Što povezuje to suđenje sa suđenjem Josipi Rimac (tužbama protiv Bidena, itd.)? Prvo, svjedočenja i dokazi su kontroverzni. Svjedočenja su upitne vjerodostojnosti: netko je nekom rekao, a netko čuo. Orest priznaje ubojstvo, ali Apolon iznosi da ga je on na to naveo. Problem je i kvalifikacija djela: Klitemnestra nije ubila "svoju krv", ali Orest jest. Obje strane na porotu utječu ilegalnim sredstvima, prijetnjama, potkupljivanjem (trgovanjem utjecajem). Napokon, kad se porota podijeli, na scenu stupa Atena, koja oslobađa Oresta s porukom da se time prekida krug krvne osvete (drugi je problem tumačenje da je u Ateni ubojstvo muškarca veći zločin nego ubojstvo žene). Atenom počinju vladati sud i zakon koji su od krvne osvete bolji, unatoč svim spomenutim nesavršenostima.

Ugrožava li fake news kultura demokratski poredak? Pa ugrožava, ali izazovi pred demokratskim poretkom nisu novost. Širenje neistina, upitnih tvrdnji, propagandnih poruka, intencionalno i spontano stvaranje atmosfere neizvjesnosti nisu ništa novo. Način kako je to riješeno u Ateni nije u skladu s današnjim kriterijima, ali i onda su bili svjesni da je to "privremeno rješenje". Naime, Orestove glavne tužiteljice Furije, Atena je poslala u podzemlje, da se smire, no ostala je otvorena mogućnost da opet neki put iziđu i počnu nekontrolabilno širiti bijes i zahtjeve za osvetom.

Problem digitalnog svijeta manje je mogućnost falsificiranja "istine", a više temperament. Uostalom, istina je vrlo složen pojam. Naime, tvrdnja da je "Gavrilo Princip, 28. lipnja 1914. godine, u Sarajevu ubio Franju Ferdinanda" materijalno je provjerljiva. Tvrdnja da je 2+2=4 još je pouzdanija, iako nije provjerljiva na isti način kao prethodna. Slično je s tvrdnjom "majka moje majke je moja baka". Tvrdnja da komunizam vodi u degradaciju (ili obnovu) moralnih normi nije provjerljiva na način kao prethodne. A u digitalnom svijetu koplja se najviše lome oko tvrdnji kao što je posljednja. Čak se "dokazi" iz spisa Josipe Pleslić i iz laptopa Huntera Bidena tumače u ideološkom ključu. Teorije zavjere su neizbježne. Onaj tko je na vlasti u stanju je "trgovati utjecajem" s porotom, ili, pak, ima zadnju riječ. K tome, u konzervativnom okruženju riječ aristokrat, kojemu se prihvaća da se drži koda časti, ima veću težinu od sitničavog sluge koji je spreman prodati se za kobasicu (Sganarelle i Sancho Pansa). U socijalno osjetljivim ušima riječ onog tko je eksploatiran ili diskriminiran odjekuje uvjerljivije nego riječ moćnika (Zola, "Optužujem"). Recentno, povjerenje u modernu ekspertnu istinu izrazito je narušeno.

Problemi s istinom, dakle, nisu novost. Nevolja je što se čini da svijetom ponovno kruži bijes. Kako ga se može spremiti u podzemlje, barem privremeno. Nažalost, iskustva prošlosti nisu ohrabrujuća. Kako bi se smirio, svijet mora proći katarzu, a to zapravo znači da se prvo mora slomiti i iscrpiti. Moraju stradati i nevini, žrtve. Tek potom mir, radosne svečanosti i razum mogu stupiti na scenu. Fake news samo su početak dugog i bolnog procesa kojemu se ne nazire razrješenje.