Romani o alternativnoj povijesti pripadaju žanru koji poznatu i prihvaćenu povijest zamjenjuje spekulativnim događajima, zamišljenim društvenim uređenjem i, što bi bilo kad bi bilo, tehnološkim rješenjima. Čitatelju Mreže zacijelo je poznat roman o alternativnoj povijesti “Čovjek u visokom dvorcu”, Philipa K. Dicka, u kojem se opisuje život u Americi nakon što su sile osovine, Njemačka, Japan i Italija pobijedile u Drugom svjetskom ratu.

Nije nemoguće da se Marko Vidojković, autor u Hrvatskoj nedavno objavljenog romana “E, baš vam hvala” za inspiraciju koristio spomenutim romanom, ali je svoju alternativnu povijest smjestio u naš prostor. U njegovoj knjizi Jugoslavija i danas postoji, nakon što se 1989. dogodila avionska nesreća u kojoj su poginuli svi predsjednici republika i pokrajina, kao i članovi predsjedništva na putu na tajni sastanak o budućnosti zemlje. Nakon nesreće vlast je, na čelu s Antom Markovićem, preuzeo vojni vrh i u potpunosti proveo ekonomsku reformu zemlje, nakon čega je zemlja obnovljenim revolucionarnim elanom u svakom pogledu (p)ostala svjetska sila.

U današnjici, u kojoj se odvija radnja romana, Jugoslavija je tehnološki i ekonomski napredna zemlja u kojoj Zastava proizvodi Yugo na električni pogon, stanovnici koriste najnovije pametne telefone EI Niš i Obod, slušaju glazbu na hi-fi uređajima RIZ-a, i od Beograda do Zagreba stižu za 30 minuta magnetno-levitacijskim vlakom. Međutim, ubrzo se počinju događati čudne stvari i u zemlji pojavljivati likovi kojima nije mjesto u SFRJ. Najčudniji likovi pronalaze rupe u prostorvremenu i prelaze u modernu Jugoslaviju iz paralelnog svijeta, prema svemu sudeći, ovog u kojem trenutačno sjedim i pišem kolumnu.

Neću vam dalje prepričavati knjigu i kvariti vam užitak čitanja jer zapravo je zanimljivije osvrnuti se na Vidojkovićevu tezu o tehnološkoj razini socijalističke Jugoslavije u 21. stoljeću. Tu, naravno, ne treba biti posebno pametan da bi se zaključilo kako bi današnja Jugoslavija tehnološki bila zaostalija nego što je to opisano u knjizi.

Dovoljno je samo sjetiti se koliko su bili zaostali, u odnosu na zapadne proizvode, jugoslavenski automobili, televizori, računala i gramofoni da nam postane jasno kako ona danas ne bi bila konkurentna na tehnološkom planu. Istina je, proizvodnje je bilo, ali je bilo zbog toga što su domaće tvrtke bile zaštićene od globalnog tržišnog natjecanja. Zapadne proizvode bilo je jako teško kupiti pa su ljudi silom kupovali RIZ-ove umjesto Grundigovih televizora i vozili se automobilima Crvene zastave umjesto nekim poštenim vozilima, do kojih su dolazili samo izabrani. Kad kažem poštena vozila, ne mislim na Moskviče, iako se Ilija Čvorović sa mnom uopće ne bi složio.

Vjerojatnije je da bi Jugoslavija danas bila sličnija Kubi. Kažem Kubi, jer sam nedavno proveo desetak dana u Havani i nekoliko drugih kubanskih gradova, i iz prve ruke vidio kako komunizam utječe na dostupnost novih tehnologija. Pristup Internetu na Kubi je strogo kontroliran od države, a pristupne točke raspoložive su samo u javnim prostorima, parkovima i hotelima.

Želite li pristupiti Internetu, prvo morate nekoliko sati čekati u redu kako biste od državne agencije za telekomunikacije kupili bon koji izgleda poput bona za mobilne telefone. Nakon toga se morate nadati da na izabranoj pristupnoj točki nema previše drugih korisnika kako biste se na nju mogli priključiti bez suvišne muke, što obično uspijeva već nakon nekoliko desetaka pokušaja.

Na kraju treba pričekati da se pojavi captive portal, za što je potrebno sljedećih pet minuta, u kojima sa strepnjom čekate ne znajući je li problem u Wi-Fi signalu, telefonu ili portalu u koji konačno upisujete korisničko ime i lozinku za pristup Internetu, i zbog neaktivnosti gubite DHCP lease i IP adresu. Konačno, jednom kad ste prošli sve muke i imate internetski pristup, shvaćate da je država zapravo prilično opuštena jer je dopušteno korištenje većine aplikacija, uključujući i one koje kriptiraju podatke, poput WhatsAppa, Telegrama ili Wirea.

Kubanska vlada nema pozitivan stav prema Internetu. Zapravo ga ignoriraju i prešutno dopuštaju, iako je više puta nazivan pošašću 21. stoljeća zbog raspoloživog kontrarevolucionarnog sadržaja. Unatoč visokim cijenama, Kubanci sve više koriste Internet, a dolaze i do najnovijih serija koje se friško prikazuju na nama dostupnim internetskim streaming servisima.

To postižu pomoću takozvanih El Paquete Semanala, tvrdih diskova od jednog TB, koji se tjedno kopiraju kod dilera i pješice distribuiraju širom Kube. Postoji i alternativni Internet, odnosno kubanski intranet, koji je polulegalan i na kojem postoje inačice Facebooka, Twittera i sličnih društvenih mreža, ali pravi Internet nije dostupan.

No, dobro, Jugoslavija bi danas vjerojatno bila bolja od Kube jer se i u ono mračno doba često naglašavalo kako će računala u budućnosti biti bitna. Već u sedamdesetima su postojali entuzijasti sa zdravim tehnološkim duhom koji se širio kroz časopise poput Sam svoj majstor i kasnije Računari i Moj mikro te kroz radioamaterske klubove, koji su tada okupljali domaće geekove.

No, povijest, u ovom našem od svih paralelnih svjetova, takva je kakva je. Imamo Hrvatsku. Imamo modernu tehnologiju i neograničen pristup Internetu i po tome se ne razlikujemo od stanovnika ostalih razvijenih zemalja. Imamo i manjak ljudi u IT-u, medicini, građevini i turizmu, manjak koji će se u narednim godinama samo povećavati i zbog kojega ćemo zapošljavati ljude iz Rumunjske, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Htjeli mi to ili ne, želimo li opstati kao država, morat ćemo postati otvorenije društvo u kojemu će se ljudi poželjeti skrasiti.

Zato onima koji odlaze iz Hrvatske želim da u 2018. ostvare sve svoje ambicije, a onima koji dolaze želim dobrodošlicu i što duži ostanak u Hrvatskoj, koja će s njihovim prisustvom postati bolja zemlja.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.