Švicarci su nezgodan, neki bi rekli čak i zajeban, narod. Imaju ružan običaj mjeriti konkurentnost država na različite načine, uporno, dosljedno, iz godine u godinu, i onda o tome objavljivati izvještaje. Da stvari budu gore, u toj prljavoj raboti imaju i saveznike, neki bi rekli “domaće izdajnike”. U našem slučaju društvo zavjerenika koje domaćoj javnosti prezentira – redovito loše – vijesti iz Švicarske zove se Nacionalno vijeće za konkurentnost.

Dva su glavna izvora tih nezgodnih analiza. Jedan je Svjetski ekonomski forum u Davosu (WEF), a drugi IMD iz Lausanne, jedna od vodećih svjetskih poslovnih škola. Domaći mediji, potaknuti službenim objavama za javnost NVK, koriste nezgrapan (iako “tehnički” točan) izraz “Institut za razvoj poslovnog upravljanja”. Kada biste nekome u poslovnoj zajednici rekli da ste imali nekog posla ili, nedajbože nešto završili, na tom “Institutu”, čudno bi vas pogledali, ali ako biste rekli naprosto “IMD”, sve bi bilo jasno.

WEF i IMD, dakle, rade svoje godišnje izvještaje. Tamo negdje prije seobe (dijela) naroda na južna mora, NVK je objavio rezultate analize “digitalne konkurentnosti” 63 države koju je proveo IMD, a prema kojoj je Hrvatska smještena na neslavno 48. mjesto. Iako je ovo prva godina u kojoj su objavili izvještaj, on uključuje analizu za prethodnih pet godina. Prema tim tablicama u prvoj godini analize, 2013., bili smo 49., a najbolje smo prošli prošle godine, kad smo se smjestili na 44. mjestu.

Konkurentski WEF sličnu analizu provodi mnogo duže pod nazivom “Global IT Report (GITR)” a sam indeks naziva “Networked Readiness Index (NRI)”. Dao sam si svojedobno truda pa utipkao u tablicu “naše” rezultate kod WEF-a, sve tamo od 2002. Tu je u igri više država, njih 130. 2002., dakle, bili smo na 48. mjestu, a 2010. (primjerice) na 54. Od 2010. naovamo malo smo lutali i šetali, zatekli se 2012. na 45. mjestu, a prošle, 2016., vratili smo se tamo gdje smo bili i 2010., dakle na 54. mjesto, između Azerbajdžana i Paname. S obzirom na to da još uvijek imamo “susjede za utješiti se”, oni koji se tako žele tješiti uočit će da su iza nas “čak” tri države EU, predvidivo Rumunjska, Bugarska te među zemljama EU najlošije plasirana Grčka.

Jedna je stvar sasvim jasno vidljiva i uočljiva za sve te godine, od 2002. naovamo. To je – stagnacija, odnosno uporno zadržavanje države i društva na istoj poziciji. Iz godine u godinu krenemo malo “sim-tam”, ovisno o tome je li ova ili ona vlada uvela neku “e-mjeru”, naciljanu više tako da nas pogura na tablici negoli da donese realnu korist građanima i poduzećima.

Nije, naravno, sporno da se u svim tim godinama (ipak!) nešto i poduzelo. Digitalizacija zdravstva dotakla je “obične smrtnike”. Građani koji to žele, mogu postati e-građani, iako je portal kontroverznog naziva “gov.hr” i dalje više uzaludan nego koristan. Nešto se, majku mu staru, radi. Indeksi konkurentnosti, međutim, odražavaju taj zajebani karakter Švicaraca. Ne mjere radi li se nešto, onako, generalno, nego kako stvari stoje u usporedbi s drugima. A ti prokleti drugi isto nešto rade. Dok mi stojimo – oni hodaju. Kad mi počnemo hodati – oni potrče. Kad mi potrčimo – oni potrče još brže, ili barem jednako brzo.

Pogledajmo malo hrvatsku državu i društvo iz konteksta IT industrije i digitalnog društva unatrag – recimo – petnaestak godina. Što se promijenilo, a što je ostalo isto? Mijenjale su se, dakako, garniture na vlasti. To su promjene koje naši masovni mediji – razumljivo – opsesivno prate. Eto, upravo dok pišem ovaj tekst traju sudbinski pregovori oko ploče u Jasenovcu, rovovski ratovi oko kurikularne reforme... Agrokor je, čini se, postao tempi passati tema, valjda dok troškovi sudskih odšteta ne počnu dolaziti na naplatu biračima neke buduće vlade...

Iz perspektive digitalne Hrvatske, to je sasvim nebitno. Nitko od sudionika koji se naslikavaju na naslovnicama tonućih papirnatih novina ne mari za digitalno društvo, ono ih zanima otprilike koliko mene zanimaju vijesti iz indijske kriket lige – ako takva liga uopće postoji.

To je, dakako, jedna od velikih konstanti u odnosu digitalnog društva i onoga što se, ponekad posprdno, naziva “visokom politikom” u Hrvatskoj. Sudionike te “visoke” politike čitava ta digitalna priča ne zanima, niti ju razumiju, a najmanje da im je do nje doista stalo. Osim nezainteresiranosti političkih “lidera” za sve digitalno, imamo mi još konstanti. Šefovi sindikata, primjerice, imenom i prezimenom, isti su oni koji su tu bili kad su današnji tinejdžeri izlazili iz rodilišta...

No – mnogo strašnije i pogubnije za našu struku i industriju je cementiranje obrazovanja, osobito visokog, u vječiti status quo. Tu ipak ne možemo izjednačiti sve vlade. Milanovićeva, koliko god smo ju opravdano kritizirali, pokrenula je i podržala cjelovitu kurikularnu reformu, a Oreškovićeva i sada Plenkovićeva zadali su joj “ajn-cvaj” udarce. Dolazak Blaženke Divjak, a potom Lidije Kralj i Tome Antičića u ministarstvo pruža nam tračak nade, još uvijek pod golemom sjenom skepse.

No – sve to ne bi bilo tako strašno da nema tih prokletih, zajebanih Švicaraca.

 NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža