Dražen Oreščanin - Sveučilište
Što jedno sveučilište može napraviti kako bi bilo dobro sveučilište?

Nekoliko mjeseci imat ću priliku provesti na sveučilištu North Carolina State University (NCSU), što će biti sjajna prilika uočavanje nekih zanimljivih zapažanja. NCSU je na rang-listama najboljih svjetskih sveučilišta između 250. i 300. mjesta, a u SAD-u je među top 10 javnih (državnih) sveučilišta i jedno od sveučilišta s najboljim omjerom cijenjenosti diplome u odnosu na školarinu. NCSU ima oko 30.000 studenata, a sva tri sveučilišta ukupno oko 80.000, što je nešto više od broja studenata na zagrebačkom Sveučilištu.
Nagradno pitanje je – u čemu je to razlika između NCSU, koje se može smatrati dobrim sveučilištem, te zagrebačkog i ostalih hrvatskih sveučilišta, koja popunjavaju pozicije na začelju liste najboljih?
Prva bitna odrednica je da je sveučilište praktično grad u gradu, kampus ima nekoliko dijelova koji pripadaju jedinstvenoj cjelini. U njemu je smješteno desetak tisuća studenata. Sveučilište ima svoje besplatne autobusne linije za prijevoz između lokacija i svoju vlastitu dediciranu policijsku jedinicu koja se brine za osiguranje. Ima i moderan rekreacijski centar s velikom teretanom, dva zatvorena bazena (50-metarski i 25-metarski), brojnim terenima za košarku, tenis, skvoš i brojnim dvoranama za treniranje drugih sportova. Uz rekreacijski centar, u središtu kampusa je zdanje udruženja studenata, koje je centar studentskih aktivnosti. Studenti uređuju i izdaju tjedne besplatne novine. Novim dijelom kampusa, koji je izgrađen početkom tisućljeća, dominira nova veličanstvena potpuno robotizirana knjižnica, koja je među pedeset najljepših biblioteka u svijetu.
Druga bitna stvar je odnos studenata (i bivših studenata) prema sveučilištu. Poznato je da je sveučilišni sport izuzetno bitan u Americi, a NCSU ima vrlo dobre sportske ekipe koje imaju naziv Wolfpack (čopor vukova). Navodno taj naziv potječe od izjave jednog studenta otprije skoro stotinu godina, da se nogometna ekipa sveučilišta ponaša neposlušno kao čopor vukova. Osim američkog nogometa i košarke, sveučilište ima ekipe koje se natječu u studentskim ligama u još desetak bitnih sportova koji uključuju odbojku, tenis, atletiku, plivanje i nogomet te još nekoliko manje bitnih sportova poput ragbija, biciklizma ili triatlona. Tijekom dana na sveučilištu teško je vidjeti nekog od studenata da na sebi nema majicu ili kapu ili neko drugo obilježje sveučilišta ili Wolfpacka, naravno s maskotom vuka ili parolom poput “Go, Pack!”. Sve te stvari mogu se kupiti u ogromnoj trgovini u zgradi studentskog udruženja, a bitno je napomenuti da se uglavnom radi o prvorazrednim stvarima poznatih proizvođača poput Adidasa i Championa. Naravno da sam se i ja opskrbio prigodnom odjećom te kako je nosim s veseljem, jer izgleda vrlo, vrlo dobro, i u tim majicama i kapama i ja se osjećam pripadnikom čopora. Stadion na kojem se igraju utakmice američkog nogometa ima 57.000 mjesta, a arena u kojoj se igra košarka (a također je i dom NHL momčadi Carolina Hurricanes) ima 19.000 mjesta. Svaka utakmica američkog nogometa i košarke praktično je rasprodana, a utakmice gleda cijeli grad i okolica, a ne samo studenti.
Treća bitna stvar je odnos sveučilišta prema studentima. Studenti imaju svoju vlastitu upravu (Student Government), koja je s administracijom sveučilišta uključena u sve aspekte života i rada na sveučilištu. Studenti koji imaju izvrsne ocjene i koji nastupaju za neku od sportskih ekipa sveučilišta dobivaju posebna priznanja. Odnos studenta i sveučilišta ne završava nakon diplome, već su mnogi bivši studenti uključeni u rad alumni organizacija. Na zidovima pojedinih fakulteta i odjela slike su njihovih bivših diplomskih i doktorskih studenata. Ne radi se o službenim portretima, nego o životnim fotografijama u njihovom sadašnjem radnom okruženju, s rečenicom ili dvije o tome čime se bave. I to je jedan od načina na koji se današnji studenti povezuju sa sveučilištem. Također, na NCSU studira preko pet tisuća stranih studenata, što je 15% ukupnog broja studenata, što dodatno pridonosi globalnoj atmosferi. Sveučilište također potiče i inovativnost i poduzetništvo. Prema istraživanjima za prošlu godinu, NCSU je peto sveučilište prema broju pokrenutih startupa u SAD-u. Startupi koji su potekli s NCSU prošle su godine uprihodili 1,2 milijarde USD u Sjevernoj Karolini. Za podršku startupima sveučilište ima različite programe – Entrepreneurship Garage za inkubaciju ideja, vlastitu mrežu investitora, te, naravno, ured za komercijalizaciju tehnologije i nove tvrtke.
Naravno, ima mnogo stvari koje se ne mogu vidjeti u nekoliko tjedana, ali i ovako se može vidjeti simbioza edukacije i zajedništva, i općenito pozitivne energije. Vrlo je slična atmosfera i na drugim sveučilištima u Americi. Očigledno, američki sustav financiranja i organizacije sveučilišta daje odlične rezultate, jer od 20 najboljih sveučilišta u svijetu, 15 je u Americi.
Ako razmislite o zagrebačkom sveučilištu ili nekom drugom hrvatskom sveučilištu, zaključit ćete da niste nikada čuli za neku našu sveučilišnu sportsku ekipu ili vidjeli nekoga tko nosi majicu s maskotom sveučilišta, jer sveučilište je, naravno, preozbiljno da bi imalo maskotu. Nema sumnje da i u Zagrebu ima dobrih profesora i dobrih studija, iako je ukupan poredak među svjetskim sveučilištima loš, diploma nosi jednaku stručnu kvalifikaciju kao i ona sa Stanforda ili Oxforda. U svjetlu globalne kompeticije, sveučilišta nastoje privući ne samo najbolje studente, nego praktično sve kvalitetne studente. Ono što im nude je ne samo znanje, nego i doživljaj studiranja. Iskreno, moj je dojam da je doživljaj studiranja u Zagrebu za nekoga tko bi došao iz inozemstva na studij u Zagreb neusporedivo lošiji nego doživljaj studiranja na NCSU ili nekom sličnom, u biti vrlo standardnom i po malo čemu izuzetnom, sveučilištu u Europi ili Americi. Zbog toga sve više naših studenata, kojima to roditelji mogu omogućiti, odlaze studirati izvan Hrvatske te se vrlo rijetko vraćaju u Hrvatsku.
NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.