To je san koji su znanstvenici s japanskog Nacionalnog instituta za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju INICT) ostvarili, postižući svjetski rekord u brzini prijenosa podataka od 1,02 petabita u sekundi (Pb/s) na udaljenosti od 1.123 milje - otprilike udaljenosti između Miamija i Clevelanda. 

Da bismo to stavili u perspektivu, obično brzinu interneta mjerimo u megabitima u sekundi (Mb/s). Petabit je jednak milijardu megabita, što znači da bi brzina koju su postigli istraživači NICT-a iznosila 1.020.000.000 Mb/s -- više od 3,5 milijuna puta brže od sadašnje prosječne brzine interneta u SAD-u. 

Zašto biste morali tako brzo prenositi podatke? Možda se čini kao novitet poput spajanja 444 igraće konzole na jedan televizor, ali revolucionarne brzine imaju legitimne implikacije u stvarnom svijetu. 

„Rezultat predstavlja veliki korak naprijed u razvoju skalabilnih mreža visokog kapaciteta i rješavanju rastuće svjetske potražnje za podacima“, navodi se u izvješću NICT-a.

To je zato što su istraživači koristili optičke kabele koji su kompatibilni s već postojećom infrastrukturom. Za test su koristili 19-jezgreno optičko vlakno sa standardnim promjerom plašta od 0,125 mm - iste debljine koja se sada koristi u mrežama diljem svijeta.

Optičko vlakno s 19 jezgri može koristiti 19 različitih svjetlosnih puteva za prijenos podataka u istom prostoru koji inače zauzima jedan. Tako se može postići tako veliko povećanje kapaciteta bez potpunog remonta 870.000 milja podmorskih kabela koji pokreću internet. 

To povećanje brzine možda će nam trebati i prije nego što mislimo. Poznato pravilo u svijetu mreža, Nielsenov zakon, kaže da brzina veze korisnika vrhunskog interneta raste za otprilike 50% svake godine, udvostručujući se svakih 21 mjesec - opažanje koje vrijedi od 1983. godine. Korisnik vrhunskog interneta sada ima brzinu od jednog gigabita; za desetljeće nije teško zamisliti da će to biti 10 gigabita u sekundi.