Eurostat je nedavno objavio tablicu prema kojoj su građani Hrvatske peti od začelja EU prema čitanju knjiga. Uključene su, uz tiskane, i elektronske i audioknjige: "samo" 42 posto građana pročita barem jednu knjigu, do pet knjiga svaki peti, a preko pet nešto više od deset posto. Vrlo brzo o tom je podatku započela rasprava, gdje drugdje nego na Facebooku, najpopularnijoj društvenoj mreži u Hrvatskoj (barem za takva "pitanja"), na kojem je i jednako brzo završila.

Knjige su bile jedna od tema u emisiji "1 na 1" Romana Bolkovića, u koju me kao gosta pozvao pred samo ljeto. Nasuprot žalopojkama, zagovarao sam tezu o hiperprodukciji kao problemu s izdavanjem knjiga. Bolković je spominjao slavne autore, uglavnom iz filmskog svijeta i književnosti, od kojih su neki objavili tek nekoliko naslova, ali drugi bezbroj, a i jedni i drugi vrlo su vrijedni. Nije bilo dovoljno zapaženo (ipak je to televizija) da sam fokus stavio na vrlo usku vrstu knjiga – studije kojima se pomno obrađuje neka tema ili fenomen. Izrazio sam očekivanje da će ta vrsta knjiga živjeti i u doba elektronskih komunikacija, jer se u njima rasprava nastoji strukturirati obuhvatnije i produbljenije. Takva je, recimo, knjiga koju upravo čitam (u PDF-u na tabletu) o tome zašto je trebalo više od pola milenija da arapski brojevi na Zapadu zamijene rimske. Ta se tema ne može cjelovito obraditi u YouTube videu, blogu ili u raspravi na društvenim mrežama. O nekima od sličnih tema objavljeno je previše površnih knjiga.

I sâm imam knjigu o povijesti dvojnog knjigovodstva, koju je napisao povjesničar umjetnosti, a koji nastoji ponajprije dokazati da je izum perspektive u slikarstvu bio odlučujuć za razvoj dvojnog knjigovodstva. Iako u tome može biti nešto, autor nije dovoljno produbio tezu, a istodobno je zanemario sve druge faktore koji su utjecali na prihvaćanje dvojnog knjigovodstva kao standarda. Zanimljivo je, primjerice, da su arapski brojevi onemogućavani u bankarskom knjigovodstvu u renesansnoj Italiji zbog lakog falsificiranja (6, 8, 0 lako su se mogli pretvarati jedni u druge, 4 i 7 nisu bili standardizirani, itd.).

Kad se kaže knjige, najčešće se pomisli na lijepu književnost. I u raspravi o Eurostatovoj anketi sve se vrtjelo oko toga, a knjiga, naglasio sam kod Bolkovića, ima raznih: tu su priručnici, udžbenici, zbornici, enciklopedije, leksikoni, putopisi, knjige intervjua, publicistika… u kojoj je hiperprodukcija posebno izražena jer je riječ o izdavaštvu niskih kriterija kvalitete, tipičnom za industrijsku proizvodnju knjiga preko kojeg nerijetko i ozbiljni autori nastoje naplatiti svoj rad rastegnutim površnim kompilacijama. Estradizacija znanja (i znanosti) nije tu bez udjela.

Priručnici neka se prodaju dok idu, ali YouTube nudi toliko rješenja za svako praktično pitanje da je potpuno besmisleno inzistirati na njihovu tiskanju (ako je to ono što se podrazumijeva pod knjigama). Wikipedia je izvrstan početni korak u istraživanju neke teme. Stoga njezina "niža vjerodostojnost" nego kod Enciklopedije Britannice, koja je, uostalom, sama dostupna na Internetu, nije problem. Danas mnogi književnici slušaju i knjige svojih kolega. Neka je poezija, uostalom, pisana za recitaciju. Moj susjed na Hvaru, poljoprivrednik, vrlo je religiozan, ali za večernju molitvu ne uzima više molitvenik, nego prije spavanja on i obitelj oduševljeno mole uz YouTube.

Često se ističe da je glavni problem istiskivanja knjiga kratkim (i pretpostavlja se – površnim) internetskim informacijama to što se u populaciji pojavljuju kognitivne slabosti, smanjena koncentracija. Tu, naravno, ima istine, iako ne znamo kako će se kognitivne sposobnosti dalje razvijati. O umjetnoj se inteligenciji u javnosti uglavnom govori prvoloptaški i kaotično, no za njezin razvoj i primjenu nisu dovoljna instantna zapažanja amatera. Kao i tijekom cijele povijesti, složenija pitanja zahtijevaju sistematizaciju i višu koncentraciju pa je teško vjerovati da će iščeznuti baš u digitalnom dobu. Stvar je u tome da problema s knjigama ima i na strani izdavača i javnosti koja knjigu zagovara.

Times Literary Supplement nedavno je objavio razoran osvrt na knjigu "On the Edge", slavnog statističara Nata Silvera, koji je napravio tipičnu kategorijalnu pogrešku: one koji su spremni riskirati, kao u kockarnici, ujedno proglašava vizionarima. Dok se drži svog znanja, statistike i vjerojatnosti, Silver je uvjerljiv, zaključuje autor osvrta, no kad iz toga pokušava izvesti svjetskopovijesne zaključke o "lokomotivama historije" (Elon Musk, Sam Bankman Fried!), ili je banalan ili sasvim u krivu.

U Hrvatskoj se možda čita malo, ali se još manje i nevoljko knjige kritizira. Ne bi bilo čudno da se knjiga Nata Silvera prevede i uz bujicu pohvala objavi, ali da kritike s kojima je suočena u sredinama u kojima se čita koncentrirano i bez idolopoklonstva prema znanstvenim zvijezdama – izostanu. Koliki su se zapravo osramotili, ali im to nitko ne želi reći.