Malo me sram priznati, ali nekako se dogodilo tako, da sam nedavno prvi put u životu bio u Beogradu, današnjoj srpskoj metropoli, a nekadašnjem glavnom gradu Jugoslavije. Istina, bio sam prije nekoliko godina u Novom Beogradu, ali nisam stigao do centra, starog dijela grada koji sam znao iz vijesti, filmova, knjiga i glazbe, i o kojem sam imao određenu, pokazalo se neopravdano, grandioznu sliku.

Poslovna strana posjeta dovela me do Palate Srbije, zgrade u kojoj je nekad davno stolovalo Savezno izvršno vijeće (SIV), odnosno Vlada SFRJ, i u kojoj i dan-danas postoji salon Republike Hrvatske, koji, nažalost, nisam uspio vidjeti. No, uspio sam porazgovarati s Mihailom Jovanovićem, direktorom Kancelarije za IT i eUpravu pri Vladi Republike Srbije. Taj ured odgovoran je za digitalizaciju javnih servisa, i na razini je ostalih ministarstava, a razvija IT infrastrukturu i njezinu sigurnost za sva ministarstva osim MUP-a i Ministarstva obrane.

Planovi digitalizacije su ambiciozni, a osigurano je i financiranje od Svjetske banke za nove faze razvoja digitalnog društva. Početkom studenoga, potpisan je i ugovor s Huaweijem o uspostavi platforme za razvoj umjetne inteligencije, uz izdašnu donaciju od kineskog tehnološkog giganta. Baš kao i srpska vlada, i ovaj ured pokušava iskoristiti činjenicu da su za Srbiju zainteresirane zapadne zemlje, ali i potencijalni konkurenti poput Rusije i Kine. Strategija “uzmi od svakoga pomalo, a ostani neutralan” mogla bi se pokazati dobrom za zemlju koja malo pomalo, ekonomski ali i tehnološki, hvata priključak s ostalim zemljama regije.

Na putu natrag u Zagreb, u autu se povela žestoka rasprava, prvo o Srbiji i njezinoj ulozi u stvaranju i raspadu Jugoslavije, a zatim i o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, o tome kako će se socijalne mreže koristiti za promociju predsjedničkih kandidata, ali i o Facebooku i njegovom monopolu nad korisničkim podacima.

Dio putnika u mojem se autu založio za regulativu koja bi definirala što sve može biti dozvoljeno jednoj privatnoj kompaniji poput Facebooka. Da nam ne bude dosadno na putu, stao sam u opoziciju. Što se mene tiče, korisnici moraju biti svjesni toga da niti jedna usluga na Internetu nije besplatna, iako se takvom može činiti. Svi mi imamo izbor i možemo se odjaviti s Gmaila, Facebooka i ostalih zlica koje naše podatke koriste za generiranje prihoda preko reklama i prodaje naših podataka. Koristimo DuckDuckGo a ne Google, a socijalne mreže ne treba regulirati država.

Ipak, kad se radi o tržištu oglašavanja unutar Facebooka, tu nema konkurencije pa je Facebook u poziciji bez konkurencije definirati cijene oglašavanja. OK, možda tu doista ima razloga za otvaranje platforme za oglašavanje prema drugim kompanijama, a možda i za odvajanje dijelova Facebooka u zasebne kompanije kako bi se stvorila konkurencija?

Neke su teorije da Mark Zuckerberg zapravo želi da se Facebook regulira kao monopol, što bi značilo da država nema očekivanja da mu se pojavi ozbiljna konkurencija i kako bi se Facebook ozakonio kao de facto standard. No, u povijesti se monopoli nisu pokazali kao sretno rješenje pa države ulažu dosta sredstava u njihovo razbijanje. Možda će tako biti i s Facebookom.

Zatim se povela rasprava oko uvođenja Facebookove “skoro pa kriptovalute” libre, a onda su se moji suvozači naslađivali kongresnim saslušanjem i ispitivanjem Alexandre Ocasio-Cortez u kojem je ona navela Marka Zuckerberga da prizna kako Facebook ne provjerava niti će provjeravati istinitost vijesti koje se objavljuju u svrhu političkog oglašavanja.

Meni se nije činilo da je Zuckerberg zbog toga posebno zabrinut, dok god su mu se postavljala pitanja na koja je davao uvježbane ali neodređene odgovore. Ipak, pitanja oko dobronamjernosti Facebooka još uvijek postoje. Posebno se oštro gleda na pokretanje privatne valute, jer prema nekim mišljenjima, to vodi do uvođenja drugih elemenata kojima se podriva autoritet države, primjerice, privatne vojske.

Privatne vojske u prošlosti bile su sasvim normalne, i ako se čovječanstvo svjetonazorom kreće unatrag, kao što neki tvrde, tada će uskoro biti sasvim normalno na cesti vidjeti Facebookove uniforme. Takav scenarij, iako malo vjerojatan, trn je u oku ljevičara, koji na pomisao bilo kakvog privatnog utjecaja na funkcioniranje države podižu veliku graju.

Još jednom u opoziciji, zastupao sam stajalište u kojem sam se složio s time da korporacije zastupaju privatni interes, ali nikako se nisam složio s time da države zastupaju isključivo javni interes. Prema mojem mišljenju, države zastupaju interese vladajuće klase te interese same države kao aparata. Zauzvrat, građani imaju pravo glasati i koristiti se javnim servisima poput zdravstva, školstva ili policije, iako i ti servisi više djeluju u državnom a ne u interesu javnosti, odnosno naroda, kako bismo mi to željeli.

Druga stvar oko koje se nisam mogao složiti jest tvrdnja da privatni entitet ne može djelovati u javnom interesu. A što onda reći o naporima filantropa poput Billa Gatesa da iskorijene neke bolesti poput dječje paralize? Tako nešto zasigurno mora biti u javnom interesu. Kad smo već kod Facebooka, i Zuckerberg je jedan od velikih dobrotvora koji godišnje donira nekoliko milijardi (!!!) dolara u dobrotvorne svrhe.

Vratimo se mi ipak našim izborima. Otkad je objavljeno da su Rusi preko Facebooka, uz pomoć usluga kompanije Cambridge Analytica, utjecali na ishod američkih predsjedničkih izbora, a možda i na Brexit, i hrvatski kandidati nadaju se kako će socijalne mreže biti jedno od ključnih bojišta rata za glasače, i smišljaju kako bi mikro ciljanim oglasima svakom pružili upravo one informacije koje bi bile potrebne da bi se dobio njihov glas.

Nama ne preostaje drugo nego da kupimo veliku vreću kokica i da još jednom uživamo u rijetkim trenucima u kojima je političarima na vlasti, ali i onima koji na nju pretendiraju, doista važno što mi o njima mislimo.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.