U jednoj od bezbrojnih rasprava o ljevici i desnici u povodu "koncerta na Hipodromu", jedan je komentirao da je: ljevica izišla iz Sabora kad se glasalo o neovisnosti RH, predala hrvatsko oružje JNA, glasala protiv Zakona o hrvatskom jeziku, bila protiv LNG terminala na Krku, prodala hrvatske banke, htjela prodati hrvatske autoceste, pokušala zaštititi udbaše od izručenja Njemačkoj, desetljećima blati Stepinca, podržava pobačaj, nabacuje se blatom na hrvatske sportaše… pobrojao joj je i pribrojio još puno grijeha, a ipak – piše komentator – ljevica vlada hrvatskom kulturom i medijima. Pedesetih i šezdesetih godina u socijalističkom se Zagrebu počelo eksperimentirati s apstraktnim slikarstvom i skulpturom, konceptualnom i računalnom umjetnošću, avangardnim teatrom, nemelodioznom glazbom, slušati jazz, i uopće baviti koječim, što je prvo optuženo kao zapadnjačka moda, zatim kao dekadentna, nazadna i degenerirana građanska, to jest kapitalistička kultura. I to u zemlji, slijedila je poanta – u kojoj su "komunistička partija i radni ljudi sve stvorili ni iz čega". Slične "ocjene" kulture s pozicija vladajuće ideologije žarile su i palile u Hitlerovoj Njemačkoj i u Staljinovom SSSR-u. U jednom zanimljivom obratu, prijašnja "degenerirana umjetnost", protiv koje su na književnim skupovima i konferencijama grmjeli autoriteti kao što su Krleža i Andrić (a Tito tek usput), današnjim zagovornicima tog sustava služi kao svjedočanstvo njegove plodnosti, naprednosti i pripadanja Zapadu (svijetu). Nikad s kulturom na zelenu granu...