Pretposljednjeg dana prošle godine održana je posljednja sjednica Vlade u 2025. godini, na kojoj je uvodno govorio, kao i inače, i kako je i običaj, predsjednik Vlade Andrej Plenković. U njemu je premijer (kako se to kolokvijalno kaže), sumirao kretanja u prethodnoj godini. Bio je to svojevrsni govor o stanju nacije (iako naravno, nije to – to). Nina Kljenak s televizije N1 pozvala me da sljedeći dan taj govor "analiziram". Iako sam govor pozorno saslušao, pročitao i nekoliko izvještaja koji su ga razmjerno vjerno prenijeli, u intervjuu sam prvo rekao kako je "analiza" prejaka riječ, da mogu iznijeti samo prve reakcije, samo neka zapažanja, te kako očekujem od medija i upućene javnosti da u budućim danima dublje i detaljnije iz različitih kutova raspravljaju o tom govoru. Znao sam već tada da je riječ o retoričkoj figuri te kako od kasnije rasprave neće biti ništa. Naprotiv, koliko sam uspio zapaziti, bilo je posrednih reakcija na moju reakciju, umjesto "analiza" Plenkovićeve sinteze Vladinih postignuća. Takva je hrvatska javnost, posebno upućena.