Butan je poznat po rustikalnom, smirenom i sporom načinu života, a zbog planinskih rijeka, imaju obilje električne energije. Dođemo tako u selo Gasa, duboko u Himalaji, na malo više od 3.000 metara, iza kojeg završava cesta, i dalje se može samo jašući na jaku (ono planinsko govedo) ili pješke... i ček… je l' ono dolje, usred sela, benzinska postaja?

Ne, to je, madafaking, punionica za električne aute!!!!

Usred ove rupe na Himalaji, gdje cesta završava, i gdje cijelo selo ima ukupno pet kuća – punjač za električne aute. Spektakl. Ovo je kao da dođete, recimo, u Uništa (ako znate priču o tom selu? ako ne, guglajte) a tamo – Fast Charger.

Pitam Sonama, vodiča, pa za koga je to? Kaže da tu ima nešto "vladinih auta" na struju, u većim mjestima ima i taksija i privatnih vozila. Naime, kralj i vlada furaju održivost, tako da i Gasa, mjesto tako daleko i izolirano da mu u Hrvatskoj nema ravnog, ima punjač.

Butan ima čitavo obilje planinskih rijeka te su proizvodnja i izvoz struje glavna ekonomska djelatnost. Struja se izvozi u Indiju (a gdje druge). Dakle, struja nije problem, ali njena distribucija? Prethodni, i ovaj kralj guraju program elektrifikacije svih, pa i najudaljenijih sela, pa tako i mjesta pored Gase imaju struju, što je u drugim sličnim zemljama i sličnim selima teško zamislivo. Butan ide i korak dalje, ne samo što imaju običnu struju za narod, nego i punjače za aute... Naredni korak – traženje stvarnih električnih auta u Butanu, stay tuned...

Kad me Sonam podučio finesama butanskih autotablica, počeli smo svi zajedno (vodič Sonam, vozač Loday i ja) brojati električne aute. U nekoliko tjedana izbrojali smo ih 20 ili 21, možda smo se zabrojali oko jednog.

Ako mislite da je to malo – pa, prema mojem mišljenju, i nije. U Butanu općenito auta ima malo, prometne gužve velegradova jugoistočne Azije ovdje ne postoje, a konačno i nismo baš brojali električne aute, kao da nam život ovisi o tome, nego onako, ležerno. Tko zna koliko nam ih je promaklo dok smo gledali ljepote krajolika, dzongove, manastire i meditirali o nirvani.

Koliko bismo e-auta pobrojali u, recimo, Zagrebu, u dva tjedna?

Butan je jedna od zemalja koje nazivam "auto otocima", tako su postavljene da se u njima jednostavno ne isplati trošiti puno na auto, čak i ako imate para. Ceste su loše (asfalt je pristojan, ali trase cesta očajno su postavljene), vozi se ultra sporo, na nacionalnom "highwayu" prosječna brzina je ispod 40 km/h, gradovi su mali, ljudi su skromni... što će ti u takvoj situaciji nekakva razmetljivost s autom? Većina auta su minijaturni Suzuki Marutti, proizvedeni u Indiji, a ostalo neke Kije i Hyundaiji srednje klase.

Uglavnom, stvar s tablicama je sljedeća. Žute i oznaka BT (Bhutan Taxi) su taksiji, crvene i oznaka BP (Bhutan private) su privatna vozila. Crvene i oznaka BG (Bhutan government) su državna vozila. Električni auti imaju zelene tablice, koje su vrlo uočljive (i opet oznaku BP, BT ili BG), većina električara su taksiji, dakle BT. I uglavnom, neki jeftini kineski modeli.

Prijevoj Chele La, između dolina Paro i Haa, najviša točka u Butanu do koje se može cestom. Visina je 3.988 metara. Na prijevoju smo sreli i jedan električni auto, MG, nekada slavni engleski auto brend koji su kupili Kinezi, model MG ZS EV. U teoriji, električni auti trebali bi se dobro snalaziti na ekstremnim cestovnim visinama. U Boliviji i Tadžikistanu, gdje sam vozilima bio vrlo visoko, preko 4.500 metara, ekipa koristi uglavnom Land Cruisere, stare modele koji izgledaju kao tenk, ne ove nove, šminkerske. Čak i na LC motor se na visini zna zagušiti zbog manjka kisika, a pad snage očekivana je pojava. Negdje na webu računica je 3% gubitka "horsepowera" za svakih 1000 stopa, dakle, 300-tinjak metara visine. Na 5.000 metara to je skoro pola snage motora....

Električni auti svega toga trebali bi biti pošteđeni, njima je svejedno koliko kisika ima u zraku. Pronašli smo i visinski rekord za električare: 5.816 m na obroncima vulkana Uturuncu, postavio ga je Nijemac Rainer Zietlow i njegov tim s Volkswagenom ID.

Vulkan Uturuncu u Boliviji mi je poznat, gledao sam ga iz daljine, i mamac je za razne high altitude rekorde, ili jednostavno bicikliste i motoriste koji se vole kockati životom. Do 5.800 metara ide puteljak, ali nakon njega postoji stari rudarski put do samog vrha, koji je na nešto preko 6.000 metara, e tih zadnjih dvjesto metara idu pravi junaci. Kako su ovi s VW odustali na 5.800, brijem da su samo došli do "sedla" između dva vrha, do čega je relativno lako doći.

***

Dok sam bauljao Himalajom, kod nas je bio štrajk pravosuđa. Jedna od poruka, to jest pitanja štrajkaša, bilo je "tko će (s ovakvim plaćama) raditi posao zapisničara za 20 godina?". Pa valjda nitko, bez obzira na plaće! Zapisničare je tehnologija mogla zamijeniti prije 30 godina, a ako nije, to je samo zbog "otpora struktura". Sada te strukture misle da bi njihov birokratski posao trebao ostati nedodirljiv i narednih 20, u vrijeme kad AI i roboti mogu zamijeniti i kirurge, zavarivače, pilote, pa skoro i filozofe. I da, znam kako to nije "puko zapisivanje", nego nešto više od toga, ali moš mislit' koliko više. Svi birokratski poslovi svoj opstanak i veće plaće temelje na tome što su od neke banalnosti napravili spektakl.

Robot upravlja autom, svemirskim brodom, radi ultraprecizne i zahtjevne poslove, od robota i AI-ja strahuju ljudi sa zaista zahtjevnim i specijaliziranim znanjima i vještinama, ali ZAPISNIČAR je nezamjenjiv!

I čude se kako su stariji od 50 godina te tome da mladi ne žele u to zanimanje. Pa fala Bogu da ne žele. Zamisli klinca od 20 godina koji u vrijeme svih današnjih opcija želi u nekakvo srednjovjekovno zanimanje? Doduše, s mladima je problem to što ne žele ni u što, ali to je druga tema... za mnoge iz Gen Z, i da žele u zapisničare, bila bi to solidna ambicija... fak jea, pokrenimo trend "zapisničarstvo je cool". Neki zapisničar da pokrene TikTok kanal u tu svrhu…