Naivan pogled na startupe zamišlja beskonačno “loundžanje” u Fatboy vrećama za izležavanje, šankove s točionicima za barem nekoliko vrsta piva usred ureda, i 2-3 tipa igraćih konzola za kraćenje vremena. Cijeli posao je veliki godišnji odmor, zar ne? Dodajte na to i trik s neograničenim godišnjim odmorima koji neke tvrtke nude, i nasjeli ste u potpunosti. (Inače, dokazano je da ekipa te “neograničene godišnje odmore” koristi manje nego one staromodne, jer ih muči savjest, i navukli su se na mamac workaholizma.)

Dan Lyons nedavno je u New York Timesu objavio dobar tekst o workaholizmu i kulturi startupa i IT-ja općenito. Dobra tema za razmišljanje i diskusiju. Lyons je inače napisao, prema mojem mišljenju, najbolju knjigu o startupskoj kulturi dosad – Disrupted; potražite na Amazonu, ako vas zanima. Ne znam je li prevedena, ali mišljenja sam da je ionako treba čitati u originalu.

U čitavom IT-ju vlada nekakva kultura pretjeranog rada, a u startupima je to posebno naglašeno. I to nije neka posebno svježa stvar, tako je otkad znam za sebe. Oduvijek je primjer IT-jevca bio programer koji dere po kôdu dok ne svane zora, ili sistemaš koji rekonfigurira rutere u dva ujutro, ili instalira novi serverski OS preko vikenda. Kad smo bili mlađi, ponosili smo se time. Čak i mi, u redakciji Buga i Mreže, iako smo na IT nakačeni samo kao medijski servis, godinama smo uoči finiša papirnatog izdanja, zore dočekivali u redakciji uz galone kave i Cole, posve zaboravljajući na vikende. I pritom smo se osjećali odlično i bili ponosni na sebe.

Bili smo mladi i ludi, IT u Hrvatskoj bio je uzbudljiv i rastao eksplozivno. U nekom momentu, tamo oko prelaza milenija, malo smo se uozbiljili, i to tako da smo rokove počeli shvaćati kao svetinju, a onda je s tim došlo i pametnije upravljanje vremenom i bolji raspored tijekom dana, tjedna i mjeseca. Ipak, pomaknuti bioritam većini nam je ostao. Novinari dolaze s pomaknutim dnevnim bioritmom, IT-jevci također, pa kada kombinirate ta dva zanimanja kao što su kombinirana u našoj redakciji – sve vam je jasno.

U IT-ju se inzistira na radnim vikendima, na 24-satnoj dostupnosti, na 18 sati rada dnevno. Startupima se od najranije faze, inkubacijske ili čak – novi termin – predinkubacijske, utuvljuje u glavu da je put do milijunskog uspjeha uglavnom kroz odricanje od privatnog života i potpunu posvećenost tvrtki, ideji, projektu. Ako nisi takav, pojest će te jači, predaniji, luđi…

Gary Vaynerchuk – sigurno ste čuli za njega – stvorio je ime uglavnom preko svojih neurotičnih videa u kojima živčano… ne, pardon, SUPER-živčano, objašnjava da morate biti ludi, posvećeni, nabrijani “do jaja”, “hustlati” 24 sata dnevno, i ne odustajati. Malo je tu konkretnih savjeta za konkretne startupe – tipa, radi ovo na ovaj način – sve je uglavnom nabrijavanje kao prije borbe dva boksera u Las Vegasu – iz koje će obojica izaći kao milijunaši, iako je sama borba više predstava nego pošteni “fajt”. Za startupe – 24-satna borba i hustlanje, kakvo im preporučuje Vaynerchuk, nisu sigurna zarada kao za Mayweathera i McGregora, već lutrija, dobar način da prokockaju nekoliko godina u igri života koja se igra samo jednom.

Da se razumijemo, Vaynerchuk mi je čak i simpatičan, mislim da barem 40% onoga što govori ima solidnu vrijednost – a 40% je vrlo solidan postotak. Muvana, komunikacija, nametljivost, širenje mreže… u tim elementima se s Vaynerchukom slažem, i mislim da dijeli dobre savjete. Ali malo je previše nabrijan, brate… Opet, kužim i to, jer ga treba doživljavati kao showmana, nekoga tko kad ne privlači pozornost, ne radi dobro svoj posao. Njegov je posao prodaja predavanja, nastupa uživo, knjiga…. I to mu dobro ide. No, kakve to veze ima s vama i stotinama tisuća drugih IT-jevaca i startupaša? Je li i vaš posao nabrijavanje ekipe preko YouTubea u želji da dobijete nekoliko plaćenih nastupa diljem svijeta? Pretpostavljam da ne.

 -oOo-

Na stranu taj žuđeni life-work balance, odnosno balans rada i života, no je li ovakvo luđaštvo uopće produktivno?

Vjerojatno nije, u pitanju je najčešće samo loš time management i opća socijalna nespretnost, prije nego nekakav zaista učinkovit rad. Naravno, i nesposobnost managera i voditelja timova da podignu produktivnost ikako drugačije osim forsiranjem milijuna formalnih radnih sati. Ozbiljna istraživanja, od kojih je jedno objavljeno gotovo istodobno s Lyonsovim tekstom, govore da ljudi koji uglavnom rade mozgom, a ne mišićima, ionako ne mogu uložiti više od 3-4 sata ozbiljnog kreativnog posla po danu. Sve ostalo je samo “filler”, čak i kad se na prvi pogled ne čini tako. Uzmimo, primjerice, ovu kolumnu.

Često me pitaju, onako usput, koliko ti treba da napišeš neki tekst. Ne volim to pitanje jer je nemoguće dati točan odgovor, pa ispadam neozbiljan. Stvarnog pisanja teksta kao što je ovakva kolumna, ima možda tridesetak minuta, a glavni kostur teksta stavim na virtualni papir često u manje od petnaest (s hrpom tipfelera, nesređeno, itd.). “Tako brzo?” Da, samog pisanja, no da bi se to pisanje i dogodilo, za čitav postupak treba odvojiti i nekoliko sati, često i cijeli dan za nekakvu unutrašnju pripremu, koncentraciju i mozganje, da ne govorim kasnije sređivanje, nadopunjavanje teksta i slično. No, istina je, 80% posla koji na kraju izađe na papiru ili webu dogodi se u svega 15-20 minuta rapidnog lupanja (ili lupetanja) po tipkovnici.

Tako je, uglavnom, i s drugim kreativnim poslovima, u što spadaju i svi IT poslovi. Poanta je – više vremena u uredu tijekom dana, tjedna i godine, ne znači ni veću produktivnost ni veće izglede za osobni, ili uspjeh projekta ili tvrtke.

 NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža