Ivo Špigel - Povratak otpisanih
“The winds of March That make my heart a dancer” Jack Strachey, Eric Maschwitz: “These foolish things”
Kad su vam se posljednji put prsti zamastili od čitanja novina? Ili knjige? Vjerojatno – ne tako davno. OK – domaće dnevno, “mainstream” novinarstvo ima svojih problema i poteškoća, ali tema ove kolumne nije kvaliteta i reporterski integritet novinara i urednika. Tema su masni prsti, masni ne od novogodišnjeg odojka, već od tinte na novinskom papiru.
Jeste li kupili kakvu dobru ploču u posljednje vrijeme? Ne mislim “ploču” kao starinski izraz koji za nas starije često označava “album”, bez obzira na format. Mislim baš na ploču – onu plastičnu, vinilnu stvar s rupom u sredini, koju se stavlja na gramofon. Najčešće je crna, ali – ne mora biti.
Idete li još uvijek na konferencije i sastanke, ili sve obavljate preko Skypea?
Čitajući naslove poslovnih, a naročito tehnoloških medija tijekom godina iza nas, moglo se zaključiti da će sve o čemu govore ove uvodne rečenice biti stvar daleke, pomalo zaboravljene prošlosti. Novine? Što će mi nepraktične novine kad sve imam na portalima, na zaslonu mobitela ili tableta. Kome trebaju krhki, nepraktični LP-i zbog kojih se moraš ustati svakih dvadesetak minuta... “Ustajem tek da okrenem ploču”, napisao je jednom Arsen, a pjesmu izgovorio Rade Šerbedžija u evergrin pjesničkom hitu moje i mnogih generacija prije i nakon naše... “Ne daj se, Ines”.
Kako bi taj romantični monolog mogao ili trebao danas izgledati? “Vidiš kako je ovo praktično, draga? Ne moram niti ustati – ova nova Deezer play lista traje tri i po sata, valjda će nam to biti dovoljno...”
Žilave su te analogne stvari, nikako se ne daju istrijebiti, najavama analitičara usprkos. Evo, vinili su u Americi 2015. godine utržili nekih 416 milijuna USD – više nego ikad u prethodnih 28 godina. Puno? Ili malo? Kako kome, ali streaming servisi donijeli su te iste godine svojim kompanijama nešto manji iznos, 385 milijuna.
E-knjige, koliko god popularne i praktične bile, nikada nisu nadmašile prodaju tiskanih, a eto, iste te 2015., u Velikoj Britaniji prodaja e-knjiga neznatno je pala, 1,6%, a prodaja tiskanih knjiga narasla je 0,4%. Maleni postoci, složit ćemo se, ali ipak su možda pokazatelji zanimljivih trendova. U apsolutnim iznosima na britanskom tržištu tiskane knjige debelo prednjače, s nekih 2,7 milijardi funti u odnosu na 554 milijuna.
Kako? Zašto? Čemu? E-knjige iznimno su praktične. Kada budete čitali ovaj tekst, moj “zli” urednik Oleg i njegov suavanturist Saša Cvetojević vjerojatno će biti u završnoj fazi (ako dotle dođu) svoje afričke reli pustolovine. Ne znam hoće li tamo imati vremena, barem tu i tamo, za zaviriti u poneku knjigu, ali nekako sumnjam da će nositi hrpicu prošlogodišnjih hit-izdanja u tvrdom uvezu. Bit će, vjerujem, ponešto na ponekom iPadu. S druge strane, Oleg se na svom Fejsu pohvalio nekom preciznom i pouzdanom kartom predjela gdje se spremaju. Oslanjaju li se (samo) na digitalne karte? A, ne, nema šanse. Ima-nema struje, uređaj radi, a možda i ne radi, ali u saharskoj pustoši papirnata karta ceste ili terena ili Sahare – ili tko zna čega već – radi sasvim sigurno i pouzdano, ne treba baterije i ne traži ni jesti ni piti.
A ploče? Debate i diskusije među audiofilima legendarne su, prema svim mogućim pitanjima i temama, možda i žešće od već toliko izlizanih IT-evskih natezanja tipa Windows vs. Linux, Android vs. iOS itd. itd. Cijevna ili “obična” pojačala? MP3 protiv FLAC-a (OK – ovo i nije ozbiljna debata, ali ipak da i to spomenem...). I, naravno – CD protiv LP-a. Možete li čuti razliku u zvuku? Kako tko... Je li “plejka” doista “toplija”? Možemo debatirati do sudnjeg dana, ali ono što je sasvim jasno jest fizički format medija kad ga primiš u ruku. Veliki omot, često vrhunski dizajniran. Od tog dizajna, oko kojega se netko svojski potrudio, kad ga se spakira na sitni format CD-a, ne ostane bogzna što. Primiti LP u ruku, izvaditi ga iz omotnice, pomno obrisati pa na njega spustiti ručku sa zvučnicom i iglom na vrhu – pravi mali ritual. Nekome ne mora ništa značiti, drugi u njemu mogu istinski uživati, ali jedno je sigurno – osjećaj je naprosto drugačiji. Osjećaj – a s njim i doživljaj.
I tu je, zacijelo, korijen žilavosti analogije. Osjećaj, doživljaj, iskustvo. Glazbu slušamo da bismo uživali, i ako samo iskustvo baratanja gramofonom i gramofonskom pločom proširuje to iskustvo i taj doživljaj, daju nam veću uživanciju, nije li logično da ćemo biti spremni podnijeti nesavršenost medija i nepraktičnost formata? Za one dubljeg džepa, s većim stanovima ili kućama (ili uredom – i to sam doživio), tu je još kvalitetniji, još nepraktičniji i često puno, puno skuplji format – “reel to reel” magnetofon. Kako reče jedan komentator – nema boljeg glazbenog doživljaja, bolje je samo uživo u Carnegie Hallu.
A knjiga? Slično glazbi, i knjige je puno praktičnije držati na Kindleu ili tabletu. No, doživljaj čitanja tiskane stranice naprosto je drugačiji od ekrana. Već godinama sam pretplatnik Economista. Tiskano izdanje mi dolazi u poštanski sandučić, a digitalno mogu čitati na uređaju po želji – u mojem slučaju na Asusovom 8-inčnom tabletu. Preuzimanje novog digitalnog broja u pravilu odgađam dok mi časopis ne stigne poštom. Gušt ga je raspakirati, možda i tim više zato što u kaslić još dolazi rijetko što što nisu – računi.
Kad sam negdje na putu, nastojim, ako i koliko stignem, roditeljima, prijateljima i u moj Perpetuum poslati razglednicu. Svi joj se, kažu, razvesele.
NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.