Negdje oko pola deset navečer, stojim na terasi i gledam suton nad Zagrebom. Još je praktički dan, sve se lijepo vidi... Na crowdfunding sceni paralelno se vrte dva avanturistička projekta. Davor Rostuhar sprema se na Južni pol, a moj zli urednik Oleg opet u neku zabit, ovaj put u Južnu Ameriku. Klinci su na ferijama, grad je pust... eto – mora da je ljeto! A s ljetom, naravno, stižu i Špiglove godišnje nagrade.

Prije nekoliko godina jedan klinac iz Solina došao je aplicirati za ZIP. Na razgovoru o programu jasno nam je dao do znanja kako ga školovanje i mentorstvo koje ZIP pruža, ne zanima. Bilo mu je stalo, ako dobro pamtim, samo do marketinga, PR-a i investicije. Hladno smo ga otpilili, a taj klinac Ivan Mrvoš danas je CEO jedne sjajne kompanije Include, koja svoje pametne klupe sadi po čitavom svijetu. Na platformi Funderbeam digao je kojih pola milje eurića, a svima nama iz ZIP-a bit će drago da svojim klupama osvoji svijet. Što je logičnije, uostalom, nego da baš klupa – mjesto gdje ćeš, prika, malo sjest’ i oladit’ – bude jedna od dalmatinskih globalnih high-tech uspješnica. Ivanu Mrvošu i projektu Include stoga ide nagrada Ništa mi neće ovaj dan pokvarit’.

U Parizu raste najveći inkubator / coworking prostor na svijetu. Tako barem kažu njegovi pokretači, a s obzirom na to da izrasta na bivšem kolodvoru, na površini od kojih tridesetak tisuća kvadrata, nisam se nešto potrudio mjeriti i vidjeti je li zaista baš najveći. Kako bilo – Station F simbol je ambicije Francuske da konačno izađe iz “lokalne” ljušture i upiše Pariz na globalnu tehnološku kartu kao metropolu u rangu Londona, Berlina i Stockholma. Ta se strategija naročito ističe u svjetlu Brexita pa stoga pokretačima Station F, francuskom tehnološkom tajkunu Xavieru Nielu i direktorici projekta, mojoj prijateljici Roxanne Varza, nagrada City of Light za ovaj impresivni projekt.

Vražja je stvar taj email. Nebrojeni deseci startupa slomili su zube pokušavajući izmisliti neki zamjenski alat, aplikaciju, web-servis... nešto što bi nas oslobodilo mailova i učinilo nam život ljepšim, lakšim i produktivnijim. Svi – ili barem većina – među njima previdjeli su osnovni problem. Mailovi se nakupljaju, na njih presporo odgovaramo, bildaju nam grižnju savjesti i tako unedogled... Zašto? Zato što je email loš alat? Ne, naravno! Zato što srećemo sve više ljudi, preuzimamo sve više obaveza (“javim ti se brzo odgovorom”)... Sve u svemu, većina razloga nema mnogo veze s alatima. Ali kad smo već kod alata – Gmailovo web-sučelje oduvijek me iritira. Daleko draža mi je neka aplikacija, pisana baš za desktop, a to je u mom slučaju, za moj osobni Gmail račun, stari, dobri Thunderbird. Koju god recenziju raznih alternativa čitam, ispada da ga nemam razloga mijenjati. Zato Thunderbirdu i svima koji i dalje rade na njegovu razvoju i podršci, nagrada If it ain’t broke – don’t fix it.

Hrvatska tehnološka zajednica razvija se u mnogim gradovima i lokalnim sredinama. Rijeka, Šibenik, Zadar, Split... u nekim kombinacijama podrške lokalne vlasti i entuzijazma pojedinaca, najčešće već uspješnih poduzetnika, razvijaju dobre i zdrave inicijative. Jedan se projekt, ipak, u svemu tome izdvaja po tome koliko je dobro organiziran, kakve su mu aktivnosti i, najvažnije, kakvi su rezultati. Stoga projektu Osijek Software City – OSC bez dvojbe ide nagrada Silicon River – Drava Boys & Girls. Svim članovima projekta, svima koji su vodili, radili na tome, pridonijeli – kapa dolje i naklon do poda!

Dok se vi, dragi čitatelji, nedjeljom ujutro lijeno razvlačite po svojim domovima, nerijetko i pomalo mamurni od veselice koja je uslijedila samo koji sat ranije, jedan čovjek piše newsletter. U njega trpa, za početak, glazbenu podlogu, a onda nevjerojatan miks vijesti, videoklipova, infografika, bisera i dragocjenosti. Taj se čovjek zove Marko Rakar, i ako ga već ne primate – hitro, hitro, “chop chop” kako bi rekli naši britanski prijatelji – potražite, proguglajte i pretplatite se. Marku i njegovom newsletteru ide nagrada Karl Marx i blockchain.

Ako niste gledali regate ovogodišnjeg America’s Cupa, mnogo ste propustili. Jedrilice, koje kao da su došle iz svemirskih opera, lete nad površinom mora na tankim krilcima. Jedriličari u skafanderima, kacigama i s kamerama na ramenu, brzine od 50 i 60 km/h, uz tri ili četiri puta slabiji vjetar – sve je to bio spektakl koji smo mogli gledati preusmjeravanjem (“streamingom”) s mobilne aplikacije na veliki TV ekran. Bilo je za to potrebno platiti “in-app purchase” ulaznicu od 59 kuna – dvije-tri kave u malo boljoj kavani na Stradunu ili hvarskoj Pjaci. Glavni lik high-tech spektakla definitivno je bio mlađahni kormilar pobjedničkog tima Emirates Team New Zealand, Peter Burling, koji je sa svojom posadom razbio Oracle Larryja Ellisona k’o beba zvečku. Za hladnokrvnost u svjetlu medijskih reflektora, ali i za osvajanje čuvene “stare kante”, Burlingu ide nagrada Driving Miss Daisy.

Neizbježna ljetna tema – kako na vašem omiljenom pučinskom otoku zadržati kontakt s civilizacijom... odnosno, kako se spojiti na Internet? Prošle godine svoj stari “wireless stick” zamijenio sam mobilnim routerom i – gle čuda! Terasa u Jelsi, pogled prema Bolu, uz čitanje Olegovih nepodopština po izgubljenim kraljevstvima, a sve to uz download brzine od kojih 30-40 Mb! Tako je nekako započeo LTE na mojem otoku pa Vipnetu za pouzdano isporučivanje kvalitetnog Interneta na donedavno nezamislivim brzinama, ide posljednja ovogodišnja Špiglova nagrada – Surfin’ like there’s no tomorrow.

To je to, drage čitateljice i čitatelji. Uživajte u suncu i moru. I vaše omiljene kolumnistice i kolumnisti odlaze na zasluženu pauzu u hladu borovine, uz malo pršuta, žmul orošene bevande i – dakako – wireless!

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža