Suvremena geopolitika na globalnoj razini najvećim se dijelom koncentrira na suparništvo i sukob Sjedinjenih Država i Kine. Anu Bradford, finsko-američka profesorica prava na prestižnom sveučilištu Columbia, u već vrlo popularnoj knjizi "Digitalna carstva. Globalna bitka u tehnološkoj regulaciji" (Digital Empires. The Global Battle to Regulate Technology), koju je potkraj 2023. godine objavio Oxford University Press, dodaje još jednog sudionika, još jedno carstvo – Europsku uniju. Dapače, Bradford u razmatranju odnosa triju velikih sila prema tehnologiji naglašava prednosti upravo europskog pristupa. Može to biti posljedica činjenice da kao Finkinja po rođenju najbolje poznaje upravo Europu, ali i okolnosti da je Starom kontinentu posvećena njezina prethodna knjiga "Briselski efekt. Kako Europska unija upravlja svijetom" (The Brussels Effect. How the European Union Rules the World), koju je također razmjerno nedavno, 2020. godine, objavio isti izdavač, i na koju se opetovano referira u najnovijoj knjizi.

Kakogod bilo, prilično je iznenađenje da je u globalnoj tehnološkoj bitci poželjnog i izglednog pobjednika netko vidi u – Europskoj uniji! Prema mišljenju Bradford, europski odnos između državne vlasti i tehnoloških kompanija, odnosno – regulacija tehnološkog sektora, superioran je američkom, koji naziva tržišno orijentiranim, i kineskog, u kojem je tehnološki sektor podređen državi. Bradford tvrdi da Sjedinjene Države i druge antiautoritarne sredine sve više usvajaju, i usvajat će, europski pristup, dok se kineski pristup širi u autoritarne zemlje. Poziva Sjedinjene Države da i više prihvate europski pristup, da više surađuju s Europskom unijom u regulaciji tehnološkog sektora, u ime očuvanja liberalno-demokratskih vrijednosti.

Carstva

Knjiga je duga gotovo 450 stranica teksta i još 150 stranica fusnota, literature, zahvala, indeksa i slične izdavačke opreme. Za početak, važno je napomenuti da Bradford tri konkurenta naziva carstvima prije svega zato što se šire izvan svojih teritorija, u mjeri u kojoj se digitalnu tehnologiju uopće može identificirati s teritorijem, te zato što u tom širenju izvoze svoj – model. Dakle, u jeku američko-kineskog tehnološkog sukoba, koji se, naravno, analizira prije svega kao politički i ekonomski, Bradford tvrdi da je europski regulatorni model primjeren zemljama koje su opredijeljene liberalno-demokratskim vrijednostima, te kako teritorijalno širenje tog modela i Europu uvrštava u (digitalna) carstva.

U svojevrsnoj simplifikaciji, Kina, u sklopu politike Digitalnog puta svile, izvozi digitalnu infrastrukturu, primjerice, 5G mrežu i opremu, sve do razine pametnih telefona. To je način kako ona digitalno osvaja. Sjedinjene Države rade na izvozu proizvoda i usluga svojih najvećih kompanija: Microsofta, koji je u vrijeme najbržeg širenja u svijetu imao itekakvu potporu diplomatske mreže i kvaziprivatnih konzultanata, koji su zemljama u kojima se Microsoft širio "pomagali" pisati zakone o zaštiti intelektualnog vlasništva, uglavnom Microsoftovog i drugih američkih kompanija, zatim Applea, koji je dobivao državne potpore za razvoj izvoznih proizvoda, i zaštitu od inozemne konkurencije na domaćem tržištu, a također Googlea, Amazona, Facebooka, itd., koje Sjedinjene Države štite na drugim tržištima, od Kanade i Australije do Latinske Amerike. Najpoznatije su bitke vođene s Europskom unijom. Europski je model, dakle, izvoz regulative, oblikovanja digitalnog tržišta, odnosno izvoz – načela i vrednota.

U odnosu na modele Kine i Sjedinjenih Država, europski na prvi pogled izgleda smiješno. Izvoz načela i vrednota?!?! Kakva korist od toga, kako Bradford može i pomisliti da efekt te osvajačke metode može biti pozitivan. Sjetimo se, međutim, prodora Europske unije u zemlje bivšeg socijalizma. Nije li ulasku zapadnih kompanija prethodilo postavljanje ideološke i administrativne (regulatorne) infrastrukture: privatno vlasništvo, slobodno tržište, sloboda izražavanja i udruživanja, višestranački sustav, itd. Ako se ne orijentiraju samo na jednokratnu pljačku, ako žele zaposjesti područje invazije, osvajači nastoje afirmirati vrijednosti na kojima bi njihova buduća zajednica s domicilnim stanovništvom mogla funkcionirati, te vrijednosti formuliraju u ideologiju, potom na njezinom temelju oblikuju politike i administrativnu infrastrukturu. To je, u najkraćem, opis europske strategije osvajanja digitalnog svijeta, kako se može rekonstruirati iz knjige Anu Bradford. Naravno, teza otvara puno potpitanja.

Tradicija

U daljnjem osvrtu fokus će biti na odnosu Sjedinjenih Država i Europe, to jest najviše na pitanju zašto bi Sjedinjene Države respektirale europski pristup. Da je tome tako, Bradford već uočava kao trend, no očekuje i daljnje otvoreno prihvaćanje europskih vrijednosti u američkoj tehnološkoj politici. Ipak, prije valja reći barem nekoliko riječi o Kini. Naime, u kineskom pristupu država gotovo vulgarno intervenira u tehnološke kompanije, drži ih pod kontrolom, zaustavlja kad prekorače granice, usmjerava i potiče u osvajačkim naporima. To je – tradicija, kao što svoje tradicije imaju i Europa i Sjedinjene Države. Nije, dakle, pristup nijednog od digitalnih carstava niknuo ni iz čega, kao nečija slobodna volja, nego se naslanjao na okolnosti iz kojih je izrastao i iz kojih je crpio snagu.

Kina tisućljećima čuva državu i administraciju kao jamstvo opstanka. Mogućnost da ih financijske i tehnološke kompanije prerastu i vode vlastitu politiku vidi kao rizik. Jack Ma nekoliko je mjeseci sklonjen u karantenu kad se upustio u razvoj inovativnih financijskih usluga kojima je konkurirao velikim kineskim bankama. Radilo se o tome da su njegovi Alibaba i Ant Financial imali o stotinama milijuna svojih korisnika dovoljno detaljne podatke da učinkovitije mogu procijeniti rizik odobravanja kredita, zahvaljujući čemu im nisu bile potrebne onolike rezerve za loše kredite kolike su bile propisane bankama. Za kinesku tradiciju, tu su dva problema: prvi, jedna kompanija iskače izvan okvira (konkurira vlastitim inovacijama), i drugi, podaci: apsolutno vlasništvo nad njima u kineskom shvaćanju kako svijet treba biti uređen može pripadati samo državi, ostali se mogu osloniti tek na propisani opseg podataka kojima se koriste na tržištu. Moglo bi se reći da je Jack Ma znao previše. Kina je jasno uočila da u digitalnom dobu dominiraju podaci, i taj je resurs stavila pod kontrolu države pomoću sustava kojim ocjenjuje socijalnu kredibilnost građana (social credit system). U Sjedinjenim Državama prikupljanje podataka, upravljanje njima i eksploatacija, deklarativno su prepušteni privatnim kompanijama koje to u konkurentskoj utakmici potiče na inovacije. Zanimljivo je, ipak, da u inovacijama ne zaostaje ni kineski državno-kontrolirani sustav.

Horizontalni i vertikalni sukob

Tri carstva razlikuju se u sadržaju, tumačenju i odnosu prema tri osnovna pojma/pitanja. To su: podaci, inovacije i kompanije. Za početak, osim što se natječu međusobno, što Bradford naziva horizontalnim sukobom, u svakom od carstava prisutna je i napetost u odnosu prema kompanijama. To autorica naziva vertikalnim sukobom. Kineski smo pristup objasnili. Prema mojem mišljenju, američki sustav ona pogrešno naziva tržišnim. Primjereniji bi naziv bio – kompanijskim, poslovnim, poduzetničkim. Jedna od politika Europske unije je ograničavanje monopola, odnosno snaženje konkurencije. Otud nasrtaji na velike tehnološke gigante, uglavnom već pobrojane američke perjanice. Sjedinjene Države u digitalnom dobu relativno su tolerantne prema monopolima, dobrim dijelom zato što se uzdaju u njihove osvajačke kapacitete. Nisu uvijek bile, znale su itekako cijepati konglomerate, ograničavati im veličinu, recimo, u energetskom, financijskom, medijskom pa i u tehnološkom sektoru. A bez konkurencije nema tržišta.

Zato bi model Sjedinjenih Država bilo primjerenije nazvati poslovnim, poduzetničkim ili kompanijskim nego tržišnim. Deklarativno, Europska unija od monopola nastoji zaštititi građane i manje kompanije. Jedan je razlog spomenuto ograničenje monopola i snaženje konkurencije, što je najvidljivije u otvaranju prostora manjim kompanijama da ih ne pojedu tehnološki divovi. Europska unija usmjerena je i na njihovu monopolnu dobit, koju stječu na niz načina: vezanjem proizvoda, raspolaganjem povlaštenim podacima, zloupotrebom privatnih podataka i sl. Vrijednost na koju se pritom oslanja je – fairness, koju u jednom slučaju možemo opisati kao poštenu poslovnu praksu (u slučaju odnosa tih kompanija i građana, potrošača), a drugi put kao izjednačavanje tržišnih pozicija (u slučaju konkurencije velikih i malih tvrtki).

Temelj regulacije Europske unije su, dakle, prava prikupljanja, upravljanja i korištenja podataka. Ima tu još nijansi, recimo: skladištenje i pristup podacima, pravo transfera, odnosno prodaje podataka, zaštita privatnosti, itd. Kad u tome imaju monopol (a ponekad i kad nemaju), otvara im se u odnosu na korisnike mogućnost tzv. discriminatory pricing. To je kada ponuditelj usluge zna o korisniku usluge podatke koji mu omogućuju da mu zatraži cijenu koju od drugih ne bi zatražio (primjerice, da je korisnik usluge lud za nečim, tj. bolestan). Diskriminatorna cijena poznato je iskrivljenje tržišta.

Ugroza suvereniteta

Najčešći primjeri kojima se koristi Anu Bradford oni su koji su već poznati javnosti. Tako postiže uvjerljivost svojih teza. Jedan je primjer kad je Facebook priznao da je proveo eksperiment i ustanovio da raspolaganjem privatnim podacima može utjecati na rezultat izbora, ili slučaj Cambridge Analytice, koja je na isti način utjecala na ishod Brexita. Pitanje je, naravno, zašto Facebook ne bi utjecao na ishod izbora, stavljajući se na jednu stranu, kao što se na Trumpovu stranu stavlja Elon Musk, vlasnik X-a (koji još uvijek zovem Twitter), zašto i Cambridge Analytica ne bi pomagala jednoj strani u kampanji.

Odgovor je zanimljivo kineski – zaštita nacionalne sigurnosti. Ako na ishod američkih izbora ili Brexita mogu utjecati Rusi, onda se princip da radnje s podacima treba regulirati najčešće ne dovodi u pitanje ni u Sjedinjenim Državama. Naravno, sasvim principijelno gledajući, nitko ne može spriječiti Putina da izrazi potporu Trumpu, ali ovdje se radi o sofisticiranijem tehnološkom upadu u kampanju, odnosno – kako se to tumači – o ugrožavanju suvereniteta. Zanimljivo, to nije jedini primjer kada Sjedinjene Države posežu za kineskim principom zaštite nacionalne sigurnosti. Jedan je slučaj kad ograničavaju ulazak kineskih kompanija na domaće tržište, i skoro bilo koje drugo svjetsko tržište izvan Kine. Radi se o Huaweiju, optužbi za špijunažu i uhićenju u Kanadi Meng Wanzhou, članice uprave Huaweija, zadužene za financije, očigledno kao taoca u pregovorima o drugim pitanjima podjele tržišta. Sjedinjene Države pritom službeno štite, ne samo svoju administraciju od špijunaže, nego i privatnost građana. Naravno, kao i Kina, navodi Bradford, Sjedinjene su Države same prikupljale podatke o svojim građanima, i to u suradnji s velikim kompanijama. Da je tome tako, argument je slučaj Edwarda Snowdena.

Drugi je primjer kada Sjedinjene Države svojim kompanijama ograničavaju izvoz tehnologije, čime ih nerijetko efektivno sprečavaju za nastup na prohibiranim vanjskim tržištima, primjerice, kineskom. Digitalna tehnologija često se ne može skriti kad se ponudi korisniku, nego se kompanije koriste prednošću prvog koji nastupi s određenim proizvodom ili na nekom tržištu. Ako nepoćudni konkurent preuzme tehnologiju nada je onog koji ju je prvi plasirao da ga neće dostići. No, naravno, Kinezi, kad preuzmu tehnologiju, mogu ograničiti ili čak izbaciti američkog konkurenta. Ograničavanjem nastupa svojim kompanijama na vanjskim tržištima Sjedinjene Države suočavaju se s konfliktom ciljeva. S jedne je strane osvajanje, za što američke kompanije moraju nastupati na drugim tržištima, s druge je strane zaštita nacionalne sigurnosti, odnosno domaće tehnologije, zbog čega im taj nastup ograničavaju.

Metode i ciljevi

Europska i američka "politička tehnologija" različite su i u metodama i u ciljevima. Sjedinjene Države nastoje svoje velike kompanije dovesti u svojevrsni vazalni odnos metodama batine i mrkve: neprestanim privođenjem na svjedočenja u Kongres, pokretanjem ispitivanja jesu li se ogriješile o neke opće principe, podizanjem tužbi koje završavaju nagodbama o plaćanju masnih kazni koje ih ne ruše na koljena, ali odvraćaju od "neposluha". U isti ih mah potiču i štite od vanjske, ali i domaće konkurencije. U savezničkom su, ali i napetom odnosu s kompanijama, a sve u zajedničkom nastojanju širenja radi ekonomskog probitka. Naravno, i radi političke kontrole.

Ciljevi kineske politike nisu previše različiti, ali metode su drukčije, grublje – direktivne. Kineske kompanije nisu saveznice nego izvršitelji politika. Računa se prije svega nacionalna dobit.

Kad je riječ o Europskoj uniji, drukčiji su i drugi ponajprije ciljevi, ali i metode. Deklarativno, Europska unija orijentirana je prije svega na zaštitu građana i manjih kompanija, za tržišnu utakmicu koja je fer. Tu je glavna razlika u odnosu na američki osvajački, a pogotovu na kineski pristup. Na prvi pogled čini se da je europski pristup defenzivan, kako se njime štite tek njezini građani i slabije konkurentne kompanije, no kako se argumentira univerzalnim vrijednostima, to se preporučuje i na drugim tržištima. Metoda je regulacija, kako naknadna – kad se uoče neke neželjene pojave, tako i prethodna, koja je, prema prirodi stvari uvijek porozna: treba, primjerice, dokazati da neka inovacija, neka nova tehnologija, koja nije mogla biti zabranjena ni "osuđena" jer je nova, manipulira korisnicima usluga, a što regulacija zabranjuje. U tom pogledu postoji stanovita sličnost s američkim sustavom, ali europske su procedure različite.

Inovacije i regulacija

Najveća razlika dvaju sustava je u pogledu inovacija, to jest odnosa inovacija i regulacije. Prema riječima Anu Bradford, pristup Sjedinjenih Država potiče inovacije, pa je pitanje zašto bi one prihvatile europski pristup koji regulacijom ograničava i čak destimulira inovacije, kad su upravo inovacije oruđe osvajanja. U dugom izvodu Bradford nastoji pokazati da europska regulacija ne ograničava inovacije. Prvo, ona ističe da je europska regulacija recentnija od velikih tehnoloških inovacija, što znači da ih nije mogla onemogućiti, nego ih je u Europi onemogućilo nešto drugo. Također, predmet europske regulacije često su američki tehnološki giganti, no to ih nije zaustavilo u daljnjem inoviranju. Prema mišljenju Bradford, tehnološke inovacije u Europi puno više nego regulacija ograničavaju fragmentirano tržište, nerazvijeno tržište kapitala, propisi koji ograničavaju banke da financiraju tehnološke inovacije, loša imigracijska politika, koja nije usmjerena na privlačenje talenata kao u Sjedinjenim Državama, gdje su vodeći tehnološki poduzetnici čak i u prvoj, a vrlo često u drugoj generaciji imigrantskog porijekla. Kad male i srednje kompanije u Europi i inoviraju, one se suočavaju, ne toliko s regulatornim preprekama, koliko s ograničenjima skaliranja, to jest nastupa na drugim tržištima, nedostatkom financijske potpore, teškoćama u privlačenju talenata, itd.

U knjizi Anu Bradford uopće nije problem pronaći nedosljednosti. Primjerice, tržište je djelomično i regulatorno fragmentirano. Zatim, europska regulacija i kad je orijentirana na prihvatljive ciljeve, kao što je zaštita potrošača i privatnosti, često je izvedena toliko tehnološki užasno da iritira. Primjer je GDPR, koji Bradford ističe kao pozitivan primjer. Svejedno, da nije toliko duga, knjigu Anu Bradford moglo bi se mirne duše ocijeniti kao odličnu. Ona je vrlo marljivo i pregledno sistematizirala recentna svjetska tehnološko-politička kretanja. Knjiga je duga, ali lako se čita. Može se i prelijetati, a da se ne izgubi previše, jer Bradford, kako i treba, ponavlja i učvršćuje teze. Naravno, može se dovesti u pitanje i način kako je sistematizirala sadržaj. No, to je tema za zaključni paragraf.

Pravnici

Ekonomisti često prigovaraju da su upravljanje suvremenom ekonomijom preuzeli pravnici. Recimo, najveće svjetske financijske institucije, kao što su razvojne banke, bilo nacionalne, bilo multilateralne, zatim centralne banke, nerijetko vode pravnici. Osim toga, analize suvremene digitalne ekonomije na površinu su izbacile niz pravnika. Anu Bradford jedna je od njih, no vrlo je utjecajna Katharina Pistor, Primavera de Filippi, pravnici su i Benjamin Geva, Chris Brummer, itd. Stvar je u tome da se u digitalnoj ekonomiji snažno mijenjaju osnovni pravni pojmovi, primjerice, vlasništvo: digitalno vlasništvo nije isto kao materijalno vlasništvo, recimo, vlasništvo nad zemljištem, od čega je pojam vlasništva potekao. Predinternetsko intelektualno vlasništvo u internetsko se doba ponovno revidira. Također, i privatno ugovorno pravo doživljava transformaciju.

Ogromna pregledna knjiga "New Private Law Theory" (Grundmann, Micklitz i Renner 2021) posvećuju cijelo poglavlje odnosu privatnog prava i novih tehnologija, uz ostalo sloganu code is law i obratu – law is code. Anu Bradford kao pravnica mogla je izabrati neku od pravničkih sistematizacija, mogla je, primjerice, analizirati razlike u pristupu velikih sila u pitanju vlasništva, ili u ugovornom pravu. Te se teme u knjizi ne zaobilaze, ali nisu nosive kao u predinternetskom dobu. Ona je, kao i mnogi politolozi, izabrala geopolitički pristup. Nije pogriješila. Mogućnost drugih sistematizacija jednostavno signalizira to koliko je tema složena.