U prošlom broju Mreže, u povodu početka suđenja Samu Bankmanu-Friedu, opisali smo osnovne elemente propasti njegove kriptomjenjačnice FTX prije godinu dana. Tijekom listopada saslušani su glavni svjedoci, SBF-ovi najbliži suradnici koji su ga teretili, a na kraju je saslušan i sâm Bankman-Fried, koji je negirao krivnju. Porota je odlučila da je kriv, a presuda bi mogla biti donesena krajem ožujka. Teorijski, SBF-u prijeti 115 godina zatvora, no – naravno – pravna bitka nije gotova. Sudac i porota možda su saznali nešto što je ključno za njihovu odluku, no javnost nije saznala ništa bitno novo. Svjedoci tvrde da je SBF imao glavnu riječ prilikom zloupotrebe depozita korisnika, a da su investitori svjesno zavaravani lažnim podacima o poslovanju. Onima koji su zatražili ući u podatke, rečeno je – odbij!

Mörder und Falschspieler

Komentari na suđenje vrlo su podijeljeni, što je također bilo očekivano. Protivnici kriptofinancija još vatrenije ponavljaju – "govorili smo vam!" i "svi su oni isti, lopovi i prevaranti!" (Mörder und Falschspieler, pisao je Krleža prije skoro sto godina o obitelji Glembay; ne znam je li to još u lektiri). Suđenje nije potaknulo maštu ni zagovornicima kripta. Jedni podsjećaju da su jednako česti i prevaranti u tradicionalnim financijama, ili čak i češći, drugi odbacuju SBF-a kao uljeza u njihovim redovima (bankman), treći inzistiraju na inovacijskim potencijalima blockchain tehnologije, neovisno o primjeni u financijama. Ima ih koji krivnju svaljuju na regulatore koji kasne s regulacijom kripta. Sve već viđeno.

U prošlom broju najavili smo da ćemo SBF-sagu u ovom broju nastaviti (jer to zaslužuje), prikazom recentnih knjiga koje se barem dijelom bave FTX-bankrotom ili su potpuno posvećene toj temi. Napisi u časopisima i portalima prate tekuće događaje. Knjige pokušavaju uočiti neku trajniju spoznaju, što nije lako. Ali, i knjige su work in progress: već se najavljuju nove o SBF-u i propasti FTX-a, novi pokušaji da se razumije sva kompleksnost onoga što se dogodilo.

Zasad, konzultirali smo tri knjige. "Easy Money" objavljena je u srpnju, a Financial Times uvrstio ju je među kandidate za knjigu godine. Druga je "Number Gu Up", koju ju je pisao Bloombergov novinar Zeke Faux. Nijedna ne iznenađuje ni sadržajem niti pristupom. Tipična pitka publicistika, sastavljena od mnogo intervjua i kronologije. Tko je pratio zbivanja, tim knjigama neće bitno produbiti znanje. Manje su pokušaj objašnjenja kripto fenomena, a više tekstovi sa stavom, naravno – negativnim, takva su sad vremena. Nedostatak sustavnog okvira za razumijevanje financijskih i socijalnih fenomena autori nadoknađuju stavom i opredjeljenjem, uz dodatak "teorije" koju novinari skupe iskustvom. To, naravno, ne znači da pažljivi istraživač u tim knjigama ne može iskopati vrijedne informacije.

Treću knjigu, "Going Infinite", na sâm je dan početka suđenja, 3. listopada, lansirao veteran financijske publicistike, nekoć i sâm financijaš, Michael Lewis, autor čije su prijašnje knjige završile kao slavni filmovi: "The Big Short", o velikoj financijskoj krizi otprije petnaestak godina, zaista je izvanredan.

Negativne recenzije

No, nije prošlo ni nekoliko dana od izlaska knjige, a vodeći mediji (Washington Post, Los Angeles Times, New York Times) objavili su negativne recenzije. I mnogi kripto-komentatori Lewisovu su knjigu nabili na kolac. Protumačili su je kao obranu SBF-a, čime se, smatraju, kriptofinancijama puca u nogu. U knjizi su iščitali da, prema Lewisovu mišljenju, FTX nije morao propasti da ga konkurent Binance i njegov čelnik Changpeng Zhao nije srušio negativnim informacijama, kojima je izazvao korisnike da masovno krenu povlačiti depozite. Prema kripto-komentatorima, Lewis je zanemario da FTX nije banka te kako se nema pravo koristiti novcem svojih korisnika (nego samo naplaćivati naknadu). Time implicite, a neki i eksplicite, zagovaraju regulaciju kriptofinancija.

Lewis je pozvan da odgovori, i on je zaista u svom intervjuu u tjedniku Time ustvrdio da je u odnosu na 8,6 milijardi izgubljenih depozita korisnika, stečajni upravitelj FTX-a John Ray III objavio kako je skupio 7,3 milijarde dolara likvidne imovine, a da još nije prodao većinu portfolija u VC fondovima. Lewis, koji smatra da se ta činjenica nedovoljno naglašava, eksplicite kaže kako je razgovarao s nekolicinom trgovaca koji misle da se gubitak može stopostotno nadoknaditi. Pitao je, izjavljuje Timeu, državnu tužiteljicu, što ako se nađe sav novac, to jest ako SBF-ovih "žrtava" uopće ne bude. Odgovorila je "kako to nema veze, da se na sudu raspravlja o pravnim pitanjima, kako će biti tretiran kao da je novac izgubio jer su ga tužili kada su mislili da je novac izgubio". Lewis je komentirao da on takav stav ne razumije, kako on vidi razliku između pogrešnog plasiranja novca i plasiranja novca da ga se skrije, primjerice, u Uzbekistanu.

Naravno, stvar uopće nije teško razumjeti. Postoji zaista pravna (i moralna) razlika u motivaciji između gubitaka nastalih pogrešnim plasiranjem novca i skrivanja novca. No, to može utjecati na visinu kazne kada se utvrdi krivnja, to jest kad se konačno potvrdi da je SBF manipulirao novcem korisnika mimo onog na što je imao pravo, bez obzira na to je li to plasiranje bilo u profitabilne ili u neprofitabilne projekte, ili ga je skrivao (krao). Ali, moguće je da Lewis, kao i mnogi, ne vidi veliki problem u spekulacijama koje zaobilaze zakon, a ne propadnu, nego na kraju ispadnu profitabilne. Njega su i u prijašnjim radovima i u karijeri privlačili financijski "čudotvorci".

Čudotvorci

U "The Big Short" glavni je junak Michael Burry (kojeg u filmu glumi Christian Bale), čelnik fonda fanatično posvećen podacima, koji se u jednom trenutku odluči ulagati, ne samo protiv cijelog američkog tržišta i velikih banaka koje ga formiraju, nego i protiv vlastitih investitora, no on ima pokriće u statutu fonda. Naravno, slom koji je nastupio dao mu je za pravo. Čudotvorci su dio imagea tog svijeta. To je u velikoj mjeri furka financijskog inženjeringa, financijskih inovacija, fintecha, to je, uostalom, i kripto-furka. U tom se svijetu regulatore vidi kao spore, zaostale i birokratske tipove, koji suvišno detaljiziraju i tobože brinu za zakon i za druge, kao da su ti drugi maloumni i ne mogu se brinuti sami za sebe. Treba samo baciti oko na seriju "Milijarde" (u prvim sezonama dosadnu i preglumljenu). U njoj je regulator glup i frustriran, a gledatelje se potiče da budu na strani financijskog investitora, iako je zao i pokvaren.

Danielle Sassoon, pomoćnica državnog tužitelja, pitala je SBF-a je li privatno govorio "Odjebi regulatore". On je odgovorio da se "ne može sjetiti", kako "možda jednom jest", no ona ga je suočila s izjavama u nekim od brojnih intervjua nakon kolapsa FTX-a, u kojima je izražavao "odvratnost prema regulatorima". Lewis citira Bankmana-Frieda: "Koga briga za intencije (motive), ishod i rezultati su jedino važni". (Naravno, ta rečenica je kontroverzna: Lewis i SBF bi da se pri odmjeravanju kazne, ako se potvrdi krivnja, motivacija uzme u obzir, kako nije skrivao novac, a istodobno bi da se krivnja mjeri samo prema rezultatima, bez obzira na motivaciju. Biraju kriterije ovisno o situaciji.)

Nije čudno što su mnogi komentatori prigovorili Lewisu da se previše približio SBF-u, kako mu nije pristupio dovoljno kritički i s distance. Michael Hiltzik u osvrtu u LA Timesu pedagoški je poručio da autor mora pristupiti temi sa zdravom dozom skepse, "koju Lewis u ovoj knjizi uopće nije pokazao".

Načelno, prigovor je točan, no Lewis ispravno odgovara da, umjesto kritičkog autora, distancu može imati čitatelj. Zahvaljujući njegovoj blagoj opčinjenosti, dobili smo beskrajno zanimljivu i – rekao bih – važnu sliku karaktera SBF-a, koju drukčije ne bismo dobili. Osobnost Sama Bankmana-Frieda, kako je prikazana u Lewisovoj knjizi, u isti je mah izuzetna i tipična, a bez Lewisova uvlačenja pod kožu, ne bismo imali uvid u njezinu slikovitost i kompleksnost koju možemo prepoznati kod mnogih u suvremenom techno svijetu i svijetu razvijenih financija. U prošlom broju podvrgnuli smo kritici etiku kojom su se rukovodili SBF i elita kojoj je pripadao (tzv. efektivni altruizam). U nastavku članka opisat ćemo, najviše na temelju Lewisove knjige, specifičan, pomalo čudački, a ipak tipičan psihoprofil jedne vrste techno-geeka, koji donekle figurira i kao generacijski strukovni ideal.

Spavanje u uredu

Sve spomenute knjige i mnogi članci, ističu SBF-ovu kovrčavu kosu, kratke hlače na poslovnim sastancima i u javnim nastupima, te kako je spavao u uredu u fotelji (bean bag chair). To je površina. Čitajući Lewisovu knjigu, prvi sam se put nasmijao kad je opisivao zašto SBF ne čita knjige. Ni to nije neka novost, i nove generacije imaju za izbjegavanje knjiga donekle uvjerljive razloge – po međumrežju se zaista puno toga može popabirčiti i sačuvati u glavi za rasprave, odluke ili za sklapanje neke koherentne predodžbe stvari. Puno je zanimljivije identificirati sliku u SBF-ovoj glavi, u čemu je Lewis, čini mi se, u dobrom dijelu uspio, jer je možemo prepoznati i kod drugih u njegovoj generaciji i strukama kojima se bavio – tehnologija i financije.

Nakon što je kao dijete nekoliko puta iščitao Harryja Pottera, SBF je prestao čitati knjige jer su ga iritirale, a nije vidio razloga prisiljavati se na ono što ga iritira. U školi su ga pokušali prisiliti da čita Shakespearea, čiji su zapleti i raspleti, zaključio je – previše predvidljivi, a njega su privlačile računalne igre u kojima se suočavao s nepredvidljivostima. To treba zapamtiti. Drugo, piše Lewis, za Samov način razmišljanja protiv Shakespearea govori bazična statistika. SBF je sljedeći argument formulirao, tvrdi autor, kao učenik nižih razreda srednje škole:

"Mogu nabrajati Shakespeareove mane, ali ne trebam… Otprilike pola ljudi rođenih nakon 1600. godine rođeni su u posljednjih 100 godina… Kad je Shakespeare pisao, skoro svi Europljani bili su prisiljeni baviti se poljoprivredom, vrlo malo ih je studiralo na sveučilištu; malo je ljudi čak bilo pismeno – možda tek desetak milijuna ljudi. Nasuprot tome, danas je na Zapadu više od milijardu pismenih. Kakve su šanse da je najveći pisac rođen 1564. Bayesovski prior slabo tome ide u prilog".

Za ocjenu kvalitete Shakespeareove literature SBF je primijenio Bayesovu formulu izračuna vjerojatnosti. To mi je, dakle, razvuklo osmijeh: tu je i meni SBF postao zanimljiv. Lajtmotiv Lewisove knjige je da krhotine informacija (informacije su uvijek krhotine) na koje naiđu krećući se svijetom, SBF i mnogi iz njegova kruga vrednuju oslanjajući se na statistiku i vjerojatnost.

Popis najbogatijih

Netom nakon što je Sam Bankman-Fried stekao bogatstvo, te je uvršten u Forbesov popis najbogatijih i počeo nastupati na televiziji, cijela jedna serija moćnih, bogatih i slavnih "željela ga je upoznati", uz ostale, čelnik trenutačno najveće banke na svijetu Goldman Sachs, piše Lewis. U prvom poglavlju, pod nimalo slučajnim naslovom "Yup", Lewis opisuje SBF-ov Zoom-razgovor s Annom Wintour, urednicom časopisa Vogue, najmoćnijom osobom modne industrije (prema kojoj je dijelom snimljen film "Vrag nosi Pradu"). Lewis je sjajan pisac. Na spretnosti kojom je prenio kurtoazne fraze iz tog razgovora pozavidjela bi mu i Jane Austin. Trebalo je ipak vremena dok je SBF shvatio da ga Wintour ne zove zbog sponzorstva, zbog novca, nego da se samo pojavi na nekom njezinom godišnjem "eventu". S konceptom celebrityja još se nije bio saživio, no poslije će povjerovati da mu upravo suvremeni celebrityji mogu omogućiti tržišnu ekspanziju. Financirao ih je izdašno i potpuno nemarno.

Nesporazum u razgovoru s Wintour potrajao je zbog dva razloga, koji oba u SBF-ovom prirodnom krugu (geekovi), izazivaju oduševljenje. Prvi, SBF nije imao pojma tko je Anna Wintour, koja je na svoju moćnu poziciju zasjela prije nego što se on rodio, što je jedan izraz industrijskog i generacijskog prezira. Drugi je razlog čak atraktivniji. Netom nakon što je razgovor počeo, SBF je spustio Zoom-prozor i započeo omiljenu računalnu igru: Storybook Brawl. Nije čudno što je na većinu rečenica sugovornice odgovarao s Yup!

Teško je (iz knjige) zaključiti, osobito laiku, radi li se o poremećaju pažnje (attention disorder), nemogućnosti fokusiranja, drukčijem načinu razmišljanja, ili jednostavno novom i neobičnom načinu odvajanja bitnog od nebitnog, koji ne karakterizira samo SBF-a, nego cijelu generaciju i doba.

Svjedočeći na suđenju 30. listopada, SBF je, prema sudskom transkriptu, 289 puta izgovorio Yup!, tvrdi Blockworks. Molly Jane Zuckerman izračunala je da je u prva tri sata prvog dana svog svjedočenja SBF: 34 puta odgovorio "ne sjećam se", 33 puta rekao je "ne znam", šest puta "nisam toga svjestan" i 39 puta "nisam siguran", što je i suca navelo na komentar da je to "zanimljiv način odgovaranja na pitanja", čime je, prema riječima novinarke, htio reći da SBF uopće nije odgovorio ni na jedno pitanje. Međutim, na tvrdnje Caroline Ellison, koja je vodila Alameda Research, kako je tražio da mu priredi alternativnu bilancu tvrtke, koju bi pokazao investitorima, i da mu je ona poslala dokument s osam tabova, od kojih je tek u jednom bilo izraženo "stvarno stanje" sjećao se, izgleda sa sigurnošću, kako je to bila "njezina ideja".

Gledanje u strop

Izvjestitelji također broje i mjere koliko je puta i koliko vremena gledao u strop i izbjegavao pogled. To je, prema navodima Lewisa, bila njegova česta manira. Nikad nitko nije mogao biti siguran čuje li uopće sugovornika. S druge strane, znao je (ne baš rijetko) replicirati "lucidno", barem je tako izgledalo. Zuckerman je pobrojala da je, odgovarajući na pitanja svog odvjetnika, šest puta upotrijebio riječ "contemporaneously", što je, tvrdi autorica, prilično neobično za nekoga tko tvrdi da ne čita knjige. Ironično dodaje da bi mu to donijelo otprilike 26 bodova u igri Scrabble.

SBF-a i njegov način komuniciranja oni koji ga žele opisati u pozitivnom svjetlu predstavljaju kao introvertnu osobu. Prema Lewisovom mišljenju, drugi čovjek pothvata Gary Wang, CTO i kreator kompletnog računalnog kôda, ekstremno je socijalno introvertan. On jednostavno – nije govorio. Ni kada ga se izravno pita. Na sastancima se znao promeškoljiti, kao da će nešto reći, ali ipak bi odšutio, skupio laptop i otišao. Prema Lewisovim riječima, samo je Wang znao kako FTX i Alameda Research zaista funkcioniraju. Na suđenju je Wang progovorio, opet, čini se škrto, ali opako, prema mojem sudu, ubitačnije od Caroline Ellison. Na SBF-ov zahtjev, ustvrdio je Wang, privilegirana pozicija Alameda Researcha bila je upisana u kôd. Ako je Alameda na svojem računu kod FTX-a imala 10 dolara, a trebalo bi joj 100, dobila bi koliko želi "na veresiju".

Ustvari i nema neke razlike između Wangova odbijanja da uopće govori i SBF-ova odgovaranja s "Yup!". Sugovornik je uglavnom bio svjestan da to – ništa ne znači, kako ne znači da ga je SBF slušao i razumio, pa prihvatio njegov zahtjev ili molbu, ni to da će sutra postupiti onako kako izgleda da su se dogovorili. Sve koji su ga okruživali, SBF i njegov krug stavljali su u poziciju neizvjesnosti, na koju je on navikao igrajući Storybook Brawl i volio je. Bihevioralna ekonomija, vrlo moderna i široko prihvaćena teorija, tvrdi da je jedna od prevladavajućih ljudskih zabluda ta da postoje smisao i logika kojom svijet funkcionira. Među generacijama prije SBF-ove, SF je vrlo popularan. U njemu, iza zbivanja uvijek postoji neka okupljajuća ideja, najbolje ako je to već neka prihvaćena znanstvena teorija. Fantasy je izgledao kao podžanr SF-a, no među najnovijim naraštajem koji igra računalne igre, fantasy dominira. Ako i izgleda da se u nekom trenutku stvari odvijaju slijedom neke logike, kao u knjigama, već u sljedećem potpuni zaokret stvori sasvim novu situaciju, bez ikakve veze s prethodnom, bez povijesti.

Shvaćanje svijeta

To je SBF-ovo shvaćanje svijeta, i teško je reći da je sasvim pogrešno. U prethodnom broju Mreže, u kolumni sam predstavio Isabelle Weber, ekonomisticu u usponu, čija teorija inflacije polazi od pretpostavke da će se svijet sve češće suočavati s neočekivanim događajima, izvanrednim vremenskim prilikama, nepredvidivim posljedicama klimatskih promjena, ratovima, pandemijama, itd.

Takvim svijetom SBF i njegov krug kreću se služeći se računom vjerojatnosti. Koliko je to moćan alat? Uz mnoge druge vrlo živopisno predstavljene teme, tome se u knjizi poklanja dosta pozornosti. Toby Ord, jedan od lidera efektivnog altruizma, u svojoj je knjizi objavio da je vjerojatnost eksplozije zvijezde jedan prema milijardu, udara asteroida jedan prema milijun, a rizik da nuklearni rat ili klimatske promjene unište čovječanstvo procijenio je na 1:1000, izgledi patogena koji je proizveo čovjek (a ne spontano nastao u prirodi) procijenjeni su na 1:30. Najizvjesnija prijetnja čovječanstvu, prema Ordovu mišljenju, umjetna je inteligencija. SBF-ova i Lewisova reakcija na te procjene višestrana je: to je svojevrsna "gonzo" znanstvena fantastika – prijetnja postoji, sve se to može dogoditi, no nitko ne zna s kolikom vjerojatnošću zaista. "Ključni argument je otprilike – budućnost je nepregledna", objasnio je Sam Bankman-Fried. "Možeš pokušati unijeti brojeve u to, ali očito, što god staviš, ima ogroman multiplikator." Iz toga, SBF je zaključio da su katastrofe – vrlo rijetke.

No, njemu se katastrofa dogodila. Pokušajmo iz svega dosad rečenog rekonstruirati u čemu je stvar. Već na početku Shakespeareova "Macbetha", a potom i tijekom tragedije, vještice svojim dvosmislenim jezikom glavnom junaku predviđaju uspjehe i rizike, slavu i tragičan kraj. U pozadini je ustvari nezajažljiva volja za moći. Svjetska literatura ispunjena je rizicima od katastrofe, bilo da su mitologija, poetska mašta, znanstvene analize ili historijski pregledi. Iz SBF-ove perspektive, neuvjerljive su, naivne ili – promašuju. No, u njima katastrofe nisu rijetke, iako su na kraju zaista neočekivane upravo onako kako je neočekivan sljedeći trenutak u fantasy računalnim igrama. Da je knjige shvatio ozbiljnije, ako ni zbog čega drugog, onda zato što ih drugi shvaćaju ozbiljnije, SBF-ova sudbina možda bi bila drukčija.

Čak i kad je prioritet rezultat, drugi ljudi očekuju moralne norme, čestitu motivaciju, uređene odnose, poštovanje zakona, ili barem brižljivo gospodarenje (povjerenom) imovinom. Ukratko, očekuju u najmanju ruku, u glavnim crtama uređen svemir, u kojem i oni nabadaju, ne samo vjerojatnost katastrofe, nego i rizike neprijateljskih postupaka, kriminala i nemara. Knjige su o svemu tome.

Kad su FTX i Alameda bankrotirali, Sam Bankman-Fried imao je 29 godina. Uopće ne mislim da nije odgovoran, itekako je odgovoran, i prema svemu što se zna dokazivo je kriv, ali kazna od 115 godina zatvora, čini se kao ritualno nasilje nad žrtvom kojim se zajednica pokušava iskupiti za grijehe što se – knjiški rečeno – klanjala "lažnim idolima", podigavši na pijedestal vrlo osebujne karaktere i nedozrele mlade ljude, kao obećanje vrlog novog svijeta u kojem se više ne moraju slijediti dosadašnja pravila, nego neka druga, teško shvatljiva bilo kome, osim profetima. U SBF-sagi ima nešto od drevne religije, koja se ponavlja.