Kad ova kolumna bude pred čitateljima, već bi – 7. prosinca, u knjižnici "Bogdan Ogrizović" u Zagrebu – trebala biti predstavljena knjiga Bože Kovačevića "Izvanredno stanje". Na događaju sam predviđen kao jedan od govornika. Kovačević je u posljednje vrijeme intenzivno u medijima u povodu rata u Ukrajini. Od 2003. do 2008. bio je hrvatski veleposlanik u Moskvi, prije toga tri godine ministar zaštite okoliša, a prije toga zastupnik u Saboru, kao jedan od osnivača HSLS-a, prve hrvatske stranke, praktički vodeće opozicijske stranke u devedesetima. Kovačevića poznajem cijelo desetljeće duže od početka razvoja pluralizma i višestranačja. Već od kraja sedamdesetih bavio se angažiranim teatrom, a otpor rigidnosti režima demonstrirao je javnim zauzimanjem za slobodu izražavanja, ljudska prava i liberalne vrijednosti.

Tri članka u knjizi već sam u prvim verzijama kao urednik objavio na portalu Ideje.hr, a četvrti, o 75. obljetnici države Izrael, uklopio se u tragične sukobe u području Gaze. Prvi je o pandemiji kao izvanrednom stanju, pisan već u travnju 2020., u vrijeme prvih lockdowna, prije cjepiva. Ispituje odnos vlasti i pandemijske prijetnje, zatim globalnost pandemije i traljavost međunarodne koordinacije, te napokon, koliko su pandemije predstavljale povijesne prekretnice, pad Rimskog Carstva, pojavu protestantizma i uspon kapitalizma. Drugi se na ta pitanja nastavlja, osvrtom na recentno izvješće Trilateralne komisije o krizi kapitalizma, a Kovačević to identificira kao krizu demokracije, odnosno upravo onih liberalnih vrijednosti kojima se rukovodi cijeli život. Treći članak, o panslavističkim pokušajima Jurja Križanića u 17. stoljeću, kao opis uvijek istog imperijalnog ruskog odnosa prema slavenskom svijetu, jedna je od pozadinskih scenografija rata u Ukrajini. Prva dva članka naglašavaju povijesne zaokrete, a treći u povijesti uočava dugotrajne, skoro uvijek iste silnice.

Riječ kriza u javnom je diskursu vrlo prisutna već i prije početka Kovačevićeve javne karijere, od sredine šezdesetih, a sigurno se ni nedugo prije završeni Drugi svjetski rat nije smatrao redovnim stanjem, od osamdesetih se ustalila, do danas – prije i za vrijeme rata devedesetih, a i poslije. Ispada da je "izvanredno stanje" praktički redovno. Njemački povjesničar Alexander Demandt, u svojem pregledu knjiga o padu Rimskog Carstva pobrojao je da su povjesničari identificirali čak 210 uzroka. Uz Justinijanovu kugu, koju spominje Kovačević, tu su još upadi barbara, uspon kršćanstva i – istodobno – nepoštovanje bogova, dekadencija, arogancija, moralno propadanje, izdaja, ropstvo, inflacija i slični ekonomski uzroci…

Usput, Rim su u drugom i trećem stoljeću zahvatile Antoninova i Ciprijanova kuga, jednako pogubne kao Justinijanova, ali računa se da se održao. Smisao ove objekcije nije na drugim uzrocima prioritizaciji drugih uzroka, nego na još jednoj potkrepi teze da je povijest slijed nepredvidivih slučajeva i pojava. Wittgenstein to kaže riječima – svijet je sve što je slučaj, Heidegger to zove događaj, a Hegelova je verzija da se iz povijesti ništa ne može naučiti, osim da se – iz povijesti ništa ne može naučiti.

U jednoj od prošlih kolumni opisao sam da mlada njemačka ekonomska zvijezda Isabella Weber inflaciju opisuje kao mehanizam kojim se rast cijena pokreće izvanrednim događajima, od pandemije, migracija, potresa, snažnih vremenskih nepogoda i klimatskih promjena, do pucanja lanaca opskrbe uzrokovanih tehnološkim zaokretima, geoekonomskih poremećaja i ratova. Sve, dakle, nešto s čime se stalno susrećemo. Ako efekti i nisu cijene na malo, onda je to histerični rast cijena nekretnina ili mjehuri, i njihovo rasprskavanje na financijskim tržištima, propast banaka itd.

Ostaje da iz toga izvedemo kakve-takve zaključke, zapravo pouke. U svim ovim događajima snalaze se pojedinci, obitelji, tvrtke, sela, gradovi, države. Ishod ovisi o sreći, ali i o odnosima unutar zajednice, povjerenju, iskustvu, mudrosti i spremnosti na nepredvidivosti, da je samo "mijena stalna".

Dva aspekta stalnog nenormalnog iskaču po značenju. Prvi je politički. Već se cijelo dvadeseto stoljeće razvija politološka analiza tko proglašava da je neko zbivanje, ili neka pojava, neredovito, i da zato treba poduzeti izvanredne mjere, koje se najčešće svode na koncentraciju vlasti i reduciranje prava pojedincima i institucijama. Taj se zove suveren, taj je pravi vladar, a ne upravljač, ne demokratski izabrani predstavnik u kojeg se ima povjerenja da neće iznevjeriti volju građana. Drugi je aspekt psihološki i literarni. Naime, Boccaccio, kojeg i Kovačević spominje, kad je kuga napala Firencu, povukao je svojih deset naratora u izolaciju da se ondje zabavljaju lascivnim ismijavanjem dvoličnog moralizma ljudi svojeg vremena. Ja sam, pak, u lockdownu još jednom posegnuo za Camusovom "Kugom", kao jednom zbirkom metodičnih i smirenih instrukcija za izbjegavanje histerije izvanrednog stanja i onih koji su si uzeli pravo da svima drugima utuvljuju u glavu da je riječ ni o čemu drugom, nego o izvanrednom stanju. Koje je izvanredno najviše po tome što je drukčije od onog prijašnjeg stanja, također izvanrednog. A opasnost je, kao i neizvjesnost, stalna.