O ne, ne opet!! Gledam najave kako korejski automobilski gigant Hyundai možda (eventualno, tko zna, bla bla) otvara tvornicu u Hrvatskoj, i mislim si – zar će Hrvati opet popušiti tu debilnu spiku? Hrvati “at large” možda i hoće, ali mi, informatičari trebali bismo biti pametniji. Naravno kako nema teorije da će korejska megatvrtka, jedna od najuspješnijih u svijetu, vlasnici desetaka kompanija, od brodogradilišta, preko tvornica auta, do računalnih periferija, napraviti bedastoću usporedivu s nekim njemačkim penzionerom, koji je vođen ljubavlju za Jadranom, odlučio ovdje uložiti neke pare, pa mu se narednih deset godina života pretvorilo u pakao, prije nego što je odrezao sve dotad generirane troškove i pobjegao iz Hrvatske glavom bez obzira.

Ne znam tko plasira takve gluposti s vremena na vrijeme. Radi li se to ciljano, strateški, preko nekih spin doctora, ili izrone slučajno, ni iz čega, kao truli trupac na jezeru Loch Ness, koji dežurni žuti novinari odmah pretvore u čudovište, vođeni, dakako, svojim interesima.

Hrvatska je apsolutno najgora zemlja u Europi – cijeloj Europi, ne samo EU – za investicije bilo kojeg tipa. Sto smo to puta vidjeli, i sve vlade, umjesto korjenitih reformi, rezanja birokracije, pojeftinjenja države i javnog sektora, jačanja tržišta i poduzetničke klime, posižu za mnogo lakšim “rješenjima” – nekoliko šahovskih rokada, premještanja bez stvarnih gubitaka i rezova, amo-tamo, i plasman balona poput ovoga s Hyundaijem.

Kako kaže Marko Repecki na Indexu: “Posebno je zanimljiva priča o dolasku Jaguara u Slovačku jer, kao jedan od ključnih faktora za odabir te zemlje, bio je, ni manje ni više, blizina Jadranskog mora. Hrvatska, koja je ipak malo bliže Jadranu od Slovačke, nije bila ni u razmatranju, što dovoljno govori o tome koliko je atraktivna za ulagače.”

Sjećate li se priče o serverskim farmama u Lici? To je plasirala Milanovićeva vlada, apsolutno najgora skupina štetočina i idiota, s nikakvim poznavanjem biznisa, dosad viđena u povijesti Europe. Eto, stranci naprosto hrle posijati servere u zemlju s najgorim pravosuđem u svemiru, s drugim najgorim javnim sektorom na svijetu, i u kojoj se zakoni i pravilnici mijenjaju nekoliko puta godišnje, s najskupljim davanjima na rad, i iz koje kvalificirana radna snaga bježi u Irsku, Njemačku ili Kanadu…

Eh, koliko smo se takvih priča naslušali od svih vlada posljednjih 20 godina (u Tuđmanovim vremenima o investicijama nije se niti govorilo) – zahvalan sam božici Sudbini na tome što mi je podarila dovoljno rupičastu memoriju da ih se svih niti ne sjećam.

***

Iako nipošto ne želim da se ovo shvati kao opravdavanje Hrvatske, našeg mentaliteta i hrvatskih vlada, treba kazati da antiposlovna klima nije samo naše fenomen. Kod nas je, statistički dokazano, stanje najgore u EU, no izdvojenih fenomena antiposlovnog i antiinvesticijskog ludila ima i drugdje. Pogledajmo samo Brexit, najgori pucanj u vlastito koljeno neke zemlje u posljednjih sto godina. Ili, primjer iz Berlina, gdje je nekakva skupina tipičnih berlinskih uličnih danguba sa zviždaljkama i plastičnim (one use?) trubicama zaustavila Google u namjeri otvaranja razvojnog kampusa koji bi zaposlio nekoliko stotina, ako ne i tisuća, stručnjaka.

Ovo je argumentacija s njihova weba: “Google nam je pokušao prodati projekt ‘zajednice’, a u stvarnosti želi privući ‘poduzetnike’ koji će povećati Googleove profite. Taj projekt pretvorit će naš kvart u golemi laboratorij za implementaciju njihovih novih invazivnih tehnologija. Umjesto lijepog prijateljskog kampusa, vidimo Googleovu farmu koja žanje mozgove i talente Kreuzberga (Kreuzberg je kvart gdje je kampus trebao biti smješten), ili Googleov rudnik u kojem će ideje i podaci biti izvlačeni izvan Berlina.”

Pretpostavljam da ih smeta to što će netko zaposliti brains and talents jer sebe nisu prepoznali u tim skupinama. Šteta što Google ne traži “zgubidans and protestors”, jer bi ga onda prigrlili objeručke.

Ovo nije tržište, pa čak niti demokracija, ovo je rulja. Poanta tržišta je individualni pristup, tako da jedan među sto ljudi, ako želi sok od borovnice, može ga kupiti jer će mu ga netko nuditi (ako ima isplativost). Ovdje, ako 51 lik ne želi Google, sprečava njih 49 koji žele, i čiji bi život bio dokazivo bolji zbog toga. Štoviše, odnos nije čak ni 51:49, to bi bio “democratic mob”, odnos može biti i daleko manji. Dosta da imaš 10 glasnih bukača, i oni mogu uništiti deal za njih 90... Tržište je tu da pruži mogućnost odlučivanja pojedincu, a ne rulji s elementima pritiska.

Vidim da ta berlinska ekipa zna što valja, pa predlažem da im izmjestimo Uljanik, jedan na jedan, usred Krojcberga. Ne vole profite, ne vole Google, ne vole da im netko zapošljava “brains and talents”, pa će im jedno brodogradilište koje ne operira na načelima profita biti taman po volji.

Kao što opažate, razveselila me ova vijest iz Berlina, kao i Brexit. Misliš da su idiotarije ovog tipa moguće samo u Hrvatskoj, pa zaista ohrabruje vidjeti da toga ima i u Berlinu, jednom od glavnih gradova EU tech scene. E, neš majci, ni tamo.

Hrvatska urbana ljevica i ruralna desnica na aparatima! Koliko su oni Gugletova protjerali iz Zagreba? Nula, eto koliko! Na njihovu sreću ili žalost, za njihovim arlaukanjem na ulici nema niti potrebe. Sve potencijalne investitore uspješno tjera hrvatska birokracija i prije nego što dođu do te točke…

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.