Nekada davno, u vrijeme socijalističkog mraka pa onda i u suncu kapitalizma, u Zagrebu se svake godine u studenom održavao najvažniji informatički sajam bivše zajedničke države – “Interbiro”. Sajam je u devedesetima polako ali sigurno blijedio, i od manifestacije na kojoj su kompanije, koliko god skupo bilo, “morale” biti, pretvarao se u događaj koji je ubrzano gubio vrijednost i poslovnu isplativost.
U to sam vrijeme, kao mlad i nadobudan informatički poduzetnik, napisao poslovno pismo (“dopis”) tadašnjem direktoru Zagrebačkog velesajma Jurici Paveliću. U pismu sam argumentirao kako prolazi vrijeme “općenamjenskih” informatičkih sajmova i dobronamjerno predložio da u istom terminu Velesajam organizira zagrebačko izdanje nekog od globalnih tehnoloških sajmova. Predložio sam mu da to bude “Interop”, tada – a, koliko vidim po webu, i danas – iznimno vrijedan i cijenjen sajam fokusiran na mrežne tehnologije.
Odgovor – gle čuda! – nikada nisam dobio. “Interbiro” se u jednom trenutku preimenovao u “moderniji” “Info” i nakon nekoliko godina ugasio. Zanimljivo je da paralelna manifestacija koja se održavala u istom terminu na istom prostoru Velesajma, posvećena 500–600 godina starijoj branši, izdavaštvu – dakako, riječ je o Interliberu – i dan-danas privlači tisuće posjetitelja. U međuvremenu je nastao i Reboot Infogamer, poznato okupljanje gejmera, koje je na neki način potvrdilo da specijalizirana događanja i okupljanja imaju svoj smisao.
Čudno je to s konferencijama. Mreža u svakom broju donosi reportažu o barem jednoj, a često i više njih, pa sam tako i sam u prošlom broju pisao o nordijskom “Slushu”. Ima ih raznih vrsta i oblika, ali sve zajedno potvrđuju da, ako dobro pogode koncept, ima puno razloga da ljudi ulože poprilične količine vremena i novca da se nađu na jednom mjestu, vide, popričaju, sastanče i – naravno – tulumare. Uvijek se ispočetka pokazuje i potvrđuje da sve digitalne tehnologije, konferencijski pozivi, virtualni sastanci i ostala čuda tehnike, ne mogu zamijeniti susret licem u lice. 
Osobno nikada nisam bio ljubitelj gigantskih konferencija, niti su me osobito zanimale. Nisam niti jednom bio u Barceloni na Mobile World Congressu, u Dublinu niti (po novome) Lisabonu na Web Summitu, ili nedajbože na CES-u u Las Vegasu. Fun fact: u Las Vegasu nisam nikada bio uopće i nikako, niti za tim imam neku osobitu želju, naprotiv. Pokazuje se – možda – da će me u skorije vrijeme tamo ipak nagnati poslovne obaveze. Ako se to i dogodi, naravno da ću otići, ali bez nekog velikog žara i entuzijazma za gradom za koji su mi prizori iz filmova sasvim dovoljni. Za svoj ću gušt radije do Skradina, Cresa ili – dakako – Jelse, ali to je već druga priča. 
Simpatične su mi i maksimalno cijenim, dakako, putešestvije i reportaže kolega iz Mreže – tu je očito Petric nenadmašan – i Tech.eu, čiji je glavni urednik, moj prijatelj i suosnivač Robin Wauters nezaobilazna faca na brojnim okupljanjima europske tehnološke zajednice. S Robinom je, dakako, malo drugačija situacija – kao jedan od najpoznatijih i najeksponiranijih europskih tehnoloških novinara on je na konferencijama najčešće u ulozi predavača, panelista, komentatora... 
Jedina veća europska konferencija na koju nastojim – a ne uspijevam uvijek – redovito otići je Pioneers Festival u Beču, koji se održava u svibnju. Raniji datum bio je sam kraj studenog, tako da se posljednji dan konferencije poklapao s Halloweenom, što je bila odlična podloga za tematske tulume. Nastao je, međutim, pravi mali poluinterni rat između organizatora Pioneersa i, s druge strane, ekipe koja radi Web Summit, prije svega njegovog frontmena Paddyja Cosgravea. Moji prijatelji iz Beča mudro su odlučili promijeniti termin svoje konferencije, ne samo zbog Web Summita, već i zbog toga što se u to vrijeme, krajem godine, nakotilo još nekoliko velikih događanja. Neko vrijeme bio je tu i sad već pokojni pariški LeWeb, ali i golemi – iako kod nas ne toliko prepoznati – Webit u Istanbulu. No – vremena se mijenjaju, Pioneers je, kako rekoh, sad u svibnju (26. – 28.), Web Summit se pomaknuo na malo raniji termin, početkom studenog, ali je totalno promijenio lokaciju i preselio se iz hladnog Dublina u ugodniji Lisabon, a LeWeb je pao kao žrtva, ne samo tržišnih okolnosti, već i bračnog razilaženja njegovih pokretača, Loica i Geraldine LeMeur. Oni su sada svaki u svom filmu, Geraldine se bavi VC i anđeoskim investicijama, a Loic je pokrenuo “Leade.rs”, organizaciju koja povezuje predavače s organizatorima konferencija i drugih poslovnih događanja. Primijetite praktičnu “top level domenu” koju Loic koristi preko naših istočnih susjeda. 
Ne mogu si uopće ni zamisliti kako izgleda godišnja konferencija Salesforcea, “Dreamforce”, za koju su prije koju godinu mediji najavili da će sa svojih 165.000 sudionika (WTF?) “zatvoriti” život u gradu domaćinu, San Franciscu. Ono što sigurno mogu reći jest to da mi je drago što me posao kojim slučajem ne vodi u takav kaos i gungulu.
Konferencije koje najviše volim u pravilu su one manje i fokusirane. Usko definirana i konceptualna tema, pomno odabrani predavači, kojima se bez rovovske bitke nakon predavanja ili kasnije, uz osvježenje na terasi hotela, može prići i opušteno popričati o zanimljivim, “cutting edge” temama, ili naprosto o nečemu što ih veseli u životu, putovanjima, kuhanju, glazbi. 
Mnogi tehnološki novinari koje poznajem, neke dobro a neke sasvim površno, redovito se sreću od konferencije do konferencije. Pravi je to “circuit”, neprestani ciklus događanja koja se nižu jedno za drugim pa su tipična pitanja “Čuj – vidimo se za dva tjedna u Berlinu ili tek nakon toga u Tel Avivu?” Ja im ponekad trebam pojasniti kako imam redovni posao u svojoj kompaniji, da mi je pisanje ipak samo hobi (koji doduše jako volim) i kako naprosto ne mogu pratiti njihov ritam lutanja od grada do grada, i od jednog “after partyja” do idućeg.
No – ima i to svoje čari!

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.