Ispalo je da sam prošle godine bio dobar dječak, pa mi je Djed Mraz donio baš onaj dar za koji sam mu pisao na Sjeverni pol – novi gramofon. O srećo, o radosti! Prethodni je već duže vrijeme bio u kvaru i, naravno, u doba streaminga i mediaplayera nije to tako tragično, možeš slušati praktički što hoćeš. No, ipak… žar vinila tinjao je već neko vrijeme, dobri djedica očito je dobio pismo, i tako se pod mojim borom pojavio… OK, ne baš čitav gramofon, s obzirom na to da imamo mali plastični bor (vrlo održiv!) koji stoji na polici, ali ispod bora svoje je mjesto našao legitimni izaslanik gramofona, račun iz dućana u kuverti, s lijepom crvenom mašnom. Za one koji žele znati više, pila se odaziva na ime Pro-Ject Debut Carbon EVO.

Kako bilo da bilo, nakon doista jednostavnog setupa, bacio sam se na svoju kolekciju ploča žarom pantere koja već godinama gazele vidjela nije, nego se morala zadovoljiti pokojom mršavom hijenom i još manjim, podcjenjenijim životinjama. Osim prebiranja po dragim vinilima, dodatni bonus bio je doživljaj kupnje glanc novih vinila u obližnjem dućanu, pazeći, dakako, da svi budu "180 grama", iako teško da bi moje uši smrtnika prepoznale razliku u svirci između ploče koja ima 180 grama i one koja ima, što ja znam, kojih desetak grama manje. Ali OK, nema veze.

Izvučem tako Nat King Colea, "Stay As Sweet As You Are", stari majstor u top formi. Ploča je kupljena krajem šezdesetih, kada smo živjeli u Brooklynu, a tata je na Manhattanu prodavao bešavne cijevi i razne druge čarolije koje je proizvodila Željezara Sisak. Živo me zanimalo kako će zvučati taj pedeset i pet godina star komad plastike. Ne lezi vraže – zvuči odlično! Tu i tamo, čuje se zub vremena, ali više ako ga čovjek baš onako traži, i baš mu posveti pozornost.

Odmah ide asocijacija – kako bismo, kada bismo baš poželjeli, mogli pročitati programe i datoteke koje su koristila tadašnja računala?

Kratki izlet na computerhistory.org naučit će nas da je '67. IBM lansirao "IBM 1360 Photo-Digital Storage System", instaliran u Lawrence Livermore National Laboratoryju. Da budemo jasni, "LLNL" nije "laboratorij", nego znanstveni institut, koji dan-danas zapošljava preko osam tisuća znanstvenika i drugih članova tima, a zadaća mu je jasna – istraživanje fizike termonuklearnih bombi. Ako vam zvuči poznato, nedavno je LLNL nakratko dospio na naslovnice postizanjem "ignitiona" u pokretanju fuzije laserima, ali to je druga i duga priča.

IBM 1360 Photo-Digital Storage System mogao je pohraniti, čitati i pisati trilijun bitova, prema tome bio je prvi u svijetu. Koristio je tanke filmske trake, na koje se informacija zapisivala snopom elektrona i procesom "mokrog fotografskog razvoja", valjda nešto slično tamnoj komori u analognoj fotografiji. Pneumatski robot šaltao je te trake amo-tamo, a napravljeno je ukupno pet komada tog fascinantnog uređaja.

Dvije godine kasnije proizvedeno je nešto što se zove "Apollo Guidance Computer read-only rope memory". Naziv "Apollo" dolazi od toga što je korišten – pogađate – u misiji Apollo 11, tako da nije bio jedan od onih marketinški osmišljenih naziva koji nemaju veze sa svemirskim programom Apollo, naprotiv.

A ovaj detalj – "rope" memorija, što je sad to, zacijelo se pitate nakon što je vaše oštro oko to uhvatilo u nazivu sustava… E, pa "rope" se zvao zato što su žice rukom (!) pletene u "konopčiće", koje se onda opet rukom provlačilo kroz magnetsku memoriju koju su činile jezgre, nalik šupljim pecivima ("donuts"). Žica oko jezgre bila je binarna nula, ona koja je prolazila kroz rupu u sredini bila je jedinica. Upisivanje programa u memoriju značilo je doslovno pletenje žice i moglo je potrajati mjesecima. Današnji ekvivalent kapaciteta bio je 72 KB memorije.

Imao sam i sâm sreću, ili nesreću, da na faksu, zajedno s kolegicama i kolegama, programiram (i debugiram!) IBM 1130. Programe se zapisivalo pomoću posebne bušilice, na bušene kartice. Da sada ne objašnjavam detalje potrage za greškama i njihova ispravljanja, dovoljno je reći da je stari dobri "pol dvanaest" '86. godine, kad smo diplomirali, transportiran s ETF-a ravno u obližnji Tehnički muzej.

Dok pišem ovu kolumnu, slušam upravo tu 55 godina staru ploču starog majstora Nata Kinga Colea. Bilo bi zanimljivo da netko od vas, dragi čitatelji, pokuša pročitati digitalni zapis s nekog od računala iz kraja šezdesetih, primjerice, ovog fotografskog čuda koje je služilo LLNL znanstvenicima da prodru dublje u tajne fuzije i razviju još bolje, jače, veće i moćnije sredstvo za uništavanje pola čovječanstva. Ili, manje dramatično, da negdje napišete program za IBM 1130, ubacite ga u čitač kartica ("vanjsku jedinicu") pa vidite je li vaš FORTRAN ispravno izračunao vremensku prognozu.

Super je ta naša digitalna tehnologija, razvija se neslućenom brzinom. Evo, baš ovih dana slušam "Well Founded" podcast, na kojemu Davor Runje i Ivan Voras s kolegama Davorom Aničićem i Mladenom Fernežirom, govore o sveprisutnom ChatGPT-u, koji je u medijsku sjenu bacio i koronu i rat u Ukrajini, a za mnoge čitatelje Mreže (vjerujem – većinu) i eskapade nepoznatog "AP-a" i njegove vesele SMS družine. Hoće li naše vrijeme ostaviti glinene ili plastične, ili poluvodičke zapise, koje će naši klinci i klinci klinaca naših klinaca moći pročitati za pedeset, sto ili stopedeset godina ovako lako i jednostavno, kao da na gramofon stave Nata Kinga Colea ili, što ja znam, Maliju?

Ne možemo znati, ali možemo nagađati. Evo, ja nagađam da će im biti lakše i jednostavnije na gramofon staviti ploče koje su naslijedili od pra-pra-pra-djeda, koji je u ono davno vrijeme bio kolumnist Mreže. A vjerojatno će i papirnato izdanje Mreže još uvijek biti dostupno tamo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, ako se negdje zagubi pra-pra-pra-djedova arhiva starih brojeva iz podruma.