Dražen Oreščanin - Srezavanje poduzetnika, da ili ne?
Novi biseri “radničke” fronte

Radnička fronta nedavno je objavila na Facebooku status sljedećeg sadržaja: “A možemo li malo ‘poduzetnike’ srezati? Bilo je bolje dok nisu postojali”. Tek na jedno pedeseti pogled može se naslutiti da je netko pokušavao biti duhovit i povući paralelu sa “srezavanjem” glomaznog javnog aparata i nabujalih proračunskih troškova, koje se već dugo uzaludno provlači u javnosti bez nekog vidnijeg efekta. Prilično minoran komentar dobio je na publicitetu kad ga je prenio Indeks, uz anketu treba li zaista poduzetnike srezati ili ne. Malo sam pogledao komentare ispod objave, i moram priznati da su urnebesni te kako se mnogi frontaši sa sjetom prisjećaju nauka Karla Marxa, dok se većina ostalih zgražava nad njihovim idejama.
Za sve one koji se ne sjećaju ili se ne žele sjećati, evo jedna kratka i besplatna lekcija iz povijesti i sadašnjosti. U socijalizmu je postojala dogovorna ekonomija, koja nije bila bazirana na tržištu. Nakon 1991., većina te ekonomije propala je iz dva razloga – nije radila proizvode koji su bili konkurentni na tržištu, ili su pod pokroviteljstvom politike tvrtke bile darovane podobnim tajkunima iz dobro poznatih dvjesto obitelji. Uzroke propasti i sadašnjeg stanja u državi i društvu (ne samo gospodarskog, nego općenitog stanja) možemo tražiti, dakle, isključivo u socijalističkoj baštini, te hrvatskim debilnim političarima, tajkunima i sindikalistima. Jedini koji drže ovu jadnu državu nad vodom su strani vlasnici turističkih i maloprodajnih lanaca, telekoma, banaka, pa čak i prehrambene industrije (a od nedavno i Agrokora), nekolicina kvalitetnih velikih poduzetnika koji imaju uspješne tvrtke (Atlantic, Orbico, Adris) i mnoštvo malih poduzetnika. To je segment gospodarstva koji plaća poreze i doprinose, i koji puni državnu kasicu prasicu iz koje se ne financiraju samo učitelji, liječnici i vatrogasci, a koju gore navedeni političari i sindikalisti desetljećima nezasitno sišu. Sve te tri grupe zapošljavaju kvalitetne radnike, plaćaju ih koliko mogu i da, naravno, pokušavaju ostvariti profit.
Vratimo se malo na sindikate – ako se sjećate iz američkih filmova, sindikati su uvijek pregovarali sa zločestim poslodavcima, automobilskom industrijom u Detroitu, mesnom industrijom u Chicagu i slično. S kime hrvatski sindikati pregovaraju? Samo s Vladom, jer je ona jedini poslodavac kod kojeg su stalno neke budalaštine i od kojeg se mogu užicati neki postoci!
Sjećate li se štrajka kada su zaposlenici Kauflanda izašli na ulice tražeći veće koeficijente? Ili onog štrajka zaposlenika Erste banke, kada su im plaće kasnile tri mjeseca, pa su blokirali rad na šalterima? Jeste li ikad u posljednjih 28 godina čuli za štrajk sindikata radnika u telekomunikacijama, u Drogerie Marktu ili u informatičkim tvrtkama? Naravno da se ne sjećate i da niste čuli za njih, jer se nikad nisu dogodili! Neka budaletina mogla bi reći da je to zbog toga što zli kapitalisti ne dozvoljavaju sindikatima da dignu glas, ali razlog je upravo suprotan – dobri poslodavci brinu za dobrobit svojih radnika i razlozi za štrajk ne postoje, te se sindikati mogu baviti uobičajenom distribucijom svinjskih polovica, ako uopće postoje.
Sjetite se štrajkova u gospodarstvu, ono nekoliko što je bilo – Kamensko, Varteks, Uljanik, Đuro Đaković – sve je bio isti scenarij, ili je Vlada postavila nesposobne lopove da upravljaju tvrtkom, ili je tvrtku upropastio “kontroverzni poduzetnik” (čitaj: kriminalac), a onda su radnici i sindikati, naravno, isticali svoje zahtjeve Vladi (ne poslodavcu) da ih spasi. Onda je Vlada u većini slučajeva široke ruke upumpavala lovu iz proračuna u upropaštene tvrtke, davala jamce i razbacivala se novcem poreznih obveznika, tobože spašavajući radna mjesta, a u stvarnosti kupujući socijalni mir i glasove za sljedeće izbore. Dakle, tko je ovdje lud?
Bez nas, poduzetnika, i stranih investitora i gazda, Hrvatska bi bila još daleko gora i beznadežnija rupčaga nego što je sada. Predstavnici poduzetnika i poslodavaca i radnika u privatnom sektoru ustvari bi trebali biti saveznici u pregovorima, gdje bi im s druge strane zajednički sjedili suprotstavljeni Vlada i sindikati.
Ovo je zaista paradoksalna situacija – privatni sektor puni kopanju iz koje žderu i Vlada i sindikati, oni se glođu tko će više uzeti iz kopanje, a neka tamo radnička fronta kaže da treba odrezati jedinu granu na kojoj svi sjede i jedinu jadnu kost koju svi glođu. Najporaznije je što po poduzetnicima koji pridonose razvoju države i društva hračkaju ljudi koji najvjerojatnije u životu nisu odradili nijedan dan izvan javnog sektora i zaradili plaću na tržištu.
Da nema poduzetnika u informatičkoj industriji, da nema Infobipa, Nanobita, SPAN-a, CROZ-a, IN2, Fivea, Infinuma i mnogih drugih koji su nastali i narasli isključivo na trudu i znanju uspješnih poduzetnika koji su tvrtke pokrenuli, i timova koje su okupili, što bi i gdje radilo preko deset tisuća vrlo dobro plaćenih radnika u IT industriji? Bi li tih deset tisuća radilo u APIS-u, Gredelju, Hidroelektri i Ministarstvu kulture, ili bi se zajedno sa svojim obiteljima pokupili i otišli u sunčanu Irsku i Njemačku?
U spomenutoj anketi na Indexu 28% kaže da poduzetnike u Hrvatskoj treba srezati. Nekima se taj postotak čini velik, ali meni se, iskreno, s obzirom na sveopće stanje u Hrvatskoj, čini zaista malen… Možda za koje desetljeće zaista pokažemo neke znakove razumijevanja za rast, razvoj i napredak i pojedinca i društva.
NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.