Svi ste vjerojatno čuli za Einsteinovu teoriju relativnosti. Osnova te teorije je da ne postoje apsolutne veličine mase, vremena i prostora, nego sve temelji na međusobnim odnosima, a veličine su mjerljive samo u odnosu na jednog ili više promatrača. Naravno, u Hrvatskoj postoji specijalna verzija teorije relativnosti, prema kojoj možemo točno izračunati kolika je za Republiku Hrvatsku vrijednost bolnice u Mostaru, devastiranog brodogradilišta te malog i srednjeg poduzetništva.

Krenimo od bolnice. Krajem prošle godine Vlada RH je donijela odluku da se iz sredstava proračuna RH doznači 40 milijuna kuna Sveučilišnoj bolnici u Mostaru, kako bi mogla podmiriti dio dospjelih dugovanja. Dakle, novcem poreznih obveznika, i to ne malim novcem, se financira bolnica u drugoj državi, u kojoj se hrvatski porezni obveznici ne liječe. Vlada RH si je dala za pravo da se na taj način doslovno razbacuje našim novcima. To se možda većini poreznih obveznika neće svidjeti, ali Vlada RH ima legitimitet koji je dobila na demokratskim izborima.

Krajem kolovoza ove godine su zaposlenici brodogradilišta Uljanik došli u Vladu RH tražeći da im RH osigura isplatu plaća. Podsjetimo, Uljanik je privatno poduzeće u kojem su vlasnici 47% mali dioničari, a država je vlasnik 25,8% udjela. Ukratko, Uljanik je upropašten od korumpiranog i nesposobnog menadžmenta i istarskih političkih tzv. elita, a sad eto kad je sva lova od silnih sanacija potrošena, kad su se ponovo nagomilali gubici, ‘ajmo mi tražiti pare od Vlade RH za plaće. Uljanik i 3. Maj imaju ukupno 4.500 zaposlenih, realno je pretpostaviti da je za jednu bruto plus njihovu mjesečnu plaću potrebno oko 45 milijuna kuna, odnosno oko 10 tisuća kuna po zaposlenom. Odavno je poznato da je mali dužnik za državu lopov i kriminalac, a veliki dužni socijalni partner, pa je tako dogovor postignut, naravno da lova opet ide uz garanciju iz proračuna RH koji pune porezni obveznici. Vlada RH si je i u ovom slučaju dala za pravo da se na taj način doslovno razbacuje našim novcima. Ni ovo se možda većini poreznih obveznika neće svidjeti, ali vrijedi ponoviti da Vlada RH ima legitimitet koji je dobila na demokratskim izborima.

Također krajem kolovoza je bila predaja prijava za natječaj Poboljšanje konkurentnosti i učinkovitosti malih i srednjih poduzeća kroz informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT). Aktivnih malih i srednjih poduzeća, što znači poduzeća s manje od 250 zaposlenih, prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj ima oko 120.000. Samo kao zanimljivost, velikih poduzeća s preko 250 zaposlenih ima u Hrvatskoj ukupno 561, a mala i srednja poduzeća zapošljavaju preko 70% ukupno zaposlenih u gospodarstvu, te naravno kroz poreze i doprinose pune 70% novaca koji se slijeva u državni proračun od gospodarstva. Budžet ovog natječaja je bio 53,2 milijuna kuna, od kojih je RH osigurala, pogađate, ravno nula kuna, a cjelokupan iznos dolazi iz EU fondova. U svjetlu teorije relativnosti, kada bi se ti iznosi rasporedili jednako za svako malo i srednje poduzeće, svaka firma bi dobila oko 443 kune od EU, a nula kuna od RH.

Pravila natječaja su bila posložena na način da je bodovanje izuzetno pogodovalo firmama koje se nalaze na područjima s posebnom državnom skrbi, pa je odlučeno da se sredstva dijele po redoslijedu prijave. Kod otvaranja natječaja je uslijedila igra „Najbrži prst“ o kojoj sigurno već dosta znate iz drugih medija. Ukratko, natječaj se pretvorio u neregularnu sprdačinu i lutriju baziranu na neadekvatnoj softverskoj platformi, u kojoj je oko tisuću tvrtki pokušalo predati svoje projekte iste, prve sekunde, te su 243 random projekta prihvaćena a preostalih 770 je „zakasnilo s prijavom“. Izjave neke dobro uhranjene ministrice o regularnosti i žalbama su bile podjednako degutantne kao i njen smisao za modu. Naravno da je kompletna hrvatska IT industrija na čelu s CISEx-om s pravom izludila, kao grana industrije koja najviše ulaže u istraživanje i razvoj.

Vratimo se na hrvatsku relativnost. Ako gledamo broj prijava koje su prošle u odnosu na broj malih i srednjih poduzeća, radi se o 0,2% firmi koje će dobiti poticaje za svoja ulaganja, odnosno dvije firme na svakih tisuću. Praktično je od četiri prijavljena projekta jedan „prijavljen  na vrijeme“. Zapamtite, RH je za ovaj natječaj osigurala nula kuna, a radi se o firmama koje uplaćuju 70% poreza i doprinosa u proračun RH, a istovremeno se 40+ milijuna kuna daruje nekoj bolnici u drugoj državi ili za plaće posrnulom privatnom brodogradilištu, milijuni se troše na službene automobile i mobitele i plaće uhljeba, da ne spominjemo razne Petrokemije i druge tzv. sanacije. Pravo pitanje je zašto RH nije za ovaj natječaj osigurala primjeren budžet, primjerice 200 milijuna kuna, s kojim bi zaista malo i srednje poduzetništvo, koje je kičma gospodarstva, ne samo u Hrvatskoj nego u svim svjetskim ekonomijama, dobilo priliku za ulaganje i povećanje konkurentnosti? Odgovor je vrlo jednostavan – zato što se hrvatskim političarima živo fućka (da ne upotrijebim onu drugu riječ) za marvu koja šljaka u tim firmama i od koje ubiru 70% love koju troše i kradu. Relativna vrijednost poduzetnika i radnika u Hrvatskoj je za Vladu RH jedna velika nula.

Ja bih predložio da u skladu s teorijom hrvatske relativnosti sljedeću mjeru: Kompletna vojska uhljeba po raznim ministarstvima, uredima i agencijama svakog desetog u mjesecu treba zaigrati najbrži prst za plaću. 25% najbržih i najsretnijih dobiti će plaću, a ostalima više sreće sljedeći mjesec. Istovremeno, 120 tisuća malih i srednjih poduzeća bi također mogli zaigrati najbrži prst, pa bi 25% onih najsporijih taj mjesec uplatili u proračun poreze i doprinose, a ostali prst u nos i fućka nam se živo. Ili ako se uhljebima ne sviđa ovakva igra, druga opcija je uvijek da zaigraju najbrži prst za fotelju, svaki mjesec 25% najsporijih dobije šut nogom u guzicu kao poticaj prema naprijed, pa neka se na slobodnom tržištu snalaze za posao i plaću, navodno ima puno otvorenih radnih mjesta u Njemačkoj i Irskoj.