. Od zakona o elektroničkoj ispravi, preko pravilnika o PDV-u, ostalih zakonskih i podzakonskih akata raznih povjerenstva i sličnih skupina, do sada nismo dobili jasno definirani spektar očekivanja poreznika, odnosno nekakav dokument (ne mogu reći presedan) koji će prosječnom poduzetniku jasno reći što valja činiti pa da zna kako je na sigurnoj strani. A kad se u to sve uplela i e-arhiva, a arhiva pod samim pojmom spada u domenu ministarstva kulture, kaos je potpun…

No da se vratimo na početke. E-račun samo je još jedan od elektroničkih dokumenata koji se sintagmom razmjene elektroničkih dokumenata (Electronic Data Interchange ) koristi već preko tri desetljeća.Teško je zamisliti bilo kakav oblik “lean productiona”, i uz to vezanog “just in time” dijela opskrbe kao temelja suvremenog proizvodnog procesa bez elektroničkih dokumenata. Od e-narudžbe, e-potvrde narudžbe, e-informacije o isporuci, e-kataloga, e-stanja skladišta, e-dostavnice, e-primke, preko e-xyz, pa do e-računa.

E sad smo se mi uhvatili e-računa i čarobiranja oko njega sve do pokušaja njegova dovođenja na razinu javnobilježničkog akta. Pa nepromjenjivost, pa neporecivost, pa napredni potpis, pa napredni vremenski žig… Pojavila se tu još potvrda o vremenu primitka, pa formati, kao i to da oni u razumnom vremenskom roku mogu vizualizirati i prezentirati nadzornom tijelu, odnosno porezniku.

Sve u svemu, 95+% hrvatskih poduzetnika u primjeni elektroničkih dokumenata percipira samo elektronički račun. Također, 95+% njih u njihovoj primjeni korist vidi samo u uštedi na poštarini.

E sad, interesantna je tu uloga države u promociji elektroničkih dokumenata, kao i to što je njihov smisao. Je li samo to što ih tjeraju zaključci EU?

Naš susjed Slovenija zakonski je regulirala i uredila platformu za prijem samo i isključivo elektroničkih računa od 1.siječnja 2016. za sve korisnike javnih sredstava. To je značilo da su od 1. siječnja 2016. svaki vrtić, općina, zavod, škola, fakultet, agencija, ministarstvo mogli zaprimiti samo i isključivo elektronički račun. Slijedom toga, u ministarstvu financija ili nadležnim tijelima za navedene korisnike, koji dan kasnije mogli su imati pregled prispjelih računa i analizirati stanje.

I oni su tu izmišljali toplu vodu, svoje verzije XML formata, koje sada supstituiraju uobičajenim svjetskim, ali smisao je bio tu, odnosno provodi se nadziranje obveza u skoro realnom vremenu. Kasnije su se i drugi gospodarski subjekti u Sloveniji ohrabrili i počeli prihvaćati elektroničke račune.

Istočni susjed Srbija nije uplitao državne urede, ali je iznenada prije dvije godine ozakonio elektroničke račune i kao najpopularniji oblik (između ostalih, ali s obvezom uključene vizualizacije) promovirao potpisani PDF. Dakle, prijatelju, otiđi u jedan od četiri ovlaštena izdavatelja certifikata, njime potpiši tvoj PDF otisak računa, i to je to.

Pa da se sad vratim našim perspektivama. Koliko sam upoznat (a nisam bio mjesec dana doma), u RH je predviđena obaveza ministarstava o prihvaćanju e-računa od 1. siječnja 2019. ili sad već 2020.? Propisan je format UBL v2.1_FINA. I to je OK za državu. Što će država i kada s time? Hoće li integralno nadzirati troškove i kada?

Opća korist? Zamislimo sad jednog autoprijevoznika kojemu bi vulkanizer koji šalje račun u UBL v.2.1_FINA formatu susjednom ministarstvu, poslao isti takav UBL v2.1_FINA formatizirani račun.

Činjenica ja da je EK definirao UBL 2.1 kao standard za račune, ali je isto tako činjenica da je Njemačka definirala svoj ZUGFeRD kao PDF/a otisak s integriranim elektroničkim slogom na bazi CII UN/CEFACT razvoja. Dakle, i Hans tokar i Jozef mljekar, mogu pročitati i razumjeti račun, ali ga i BASF, DT kao i bilo koja druga korporacija, mogu učitati automatski. Drugim riječima, super, mogu ja zaprimati i UBL v2.1, ali prije svega moram misliti na Hansa, Jozefa itd.

Tako bismo i mi trebali razmišljati o Štefu, Juri itd., ali tako da to bude prihvatljivo i Konzumu, Končaru, INA-i itd. E kad to shvatimo...

  NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.