Nova industrijska revolucija zasigurno će utjecati na promjenu društvenih odnosa, stvorit će se neke sasvim nove paradigme vezane za odnos čovjek – stroj. Je li etički opravdano zadirati u intiman prostor ljudi, poput prikupljati različite podatke o njima, obrađivati ih i prosljeđivati na daljnje korištenje i razvijati umjetnu inteligenciju? Kompetitivnost je imperativ svake ekonomije, jer mjerljivi rezultati ubrzanja procesa rada, digitalizacije i smanjenja troškova gospodarske suparnike pozicioniraju na ljestvicama uspješnosti.

Jednom je prilikom Bill Gates izjavio kako ljudi ne bi trebali zahtijevati povećanje minimalnih plaća, jer će natjerati poslodavce da ih zamijene učinkovitijim robotima. Činjenica je da razvoj tehnologije najbrže mijenja ljudsko ponašanje, a time i društvo, te su ljudi prinuđeni prilagoditi se novonastalim okolnostima. Nova industrijska revolucija sigurno će utjecati na promjenu društvenih prilika, stvorit će se neke sasvim nove paradigme vezane za odnos čovjek – stroj. Znanstvenici iz područja robotike, elektronike, medicine, rehabilitacije, kineziologije i informatike daleko su odmakli u primjeni umjetne inteligencije kod pacijenata sa spinalnim ozljedama. Oni tvrde da ljudski mozak posjeduje visok stupanj neuroplastičnosti (sposobnost reorganizacije ljudskog mozga nakon ozljeda, oštećenja i degenerativnih oboljenja, pri čemu mozak kompenzira izgubljenu funkciju stvaranjem novih neuronskih veza, ponovnim učenjem i pamćenjem te vraćanjem izgubljenih sposobnosti poput govora, pokreta i hoda).

Neuroplastičnost

Neuroplastičnost omogućuje da ljudski mozak vrlo brzo integrira strane umjetne dijelove tijela u vlastito biološko tijelo, i počinje upravljati njima kao da se radi o fizičkim dijelovima biološkog tijela. Osim toga, neki humanisti smatraju da je proces tehnoloških promjena u kojima se nalazimo promijenio i samog čovjeka te da je tehnologija dio ljudske evolucije. Stoga smatraju da je povremeno potrebno iznova propitivati što je zapravo čovjek. Je li današnji čovjek više privržen prirodi ili tehnologiji, i o čemu ima veću ovisnost? I ne samo to. Prije nego što EU dobije zakonsku regulativu vezanu uz robote i umjetnu inteligenciju, smijemo li posumnjati je li sve što se regulira, regulirano na opću dobrobit ili za određene interesne skupine?

Sve te i takve aktivnosti koje uključuju razvoj umjetne inteligencije i njegovu primjenu, potakle su preispitivanje uvriježenog svijeta ideja i ustaljenih paradigmi. Što se umjetne inteligencije tiče, u Hrvatskoj još uvijek ne postoje javna mnijenja (u pluralističkom društvu uvijek postoje različita mišljenja o istoj stvari), ali ni regulacija u širem kontekstu EU. Jača koordinacija država članica EU ključna je za pozicioniranje Europe kao vodećeg kontinenta u razvoju i primjeni napredne, etične i sigurne umjetne inteligencije. U okviru provedbe strategije za umjetnu inteligenciju, objavljene u travnju 2018. godine, Europska komisija je 7. prosinca 2018. predstavila usklađeni plan izrađen u suradnji s državama članicama za poticanje razvoja i upotrebe AI-ja u Europi. Prema objavljenom planu, predlažu se zajedničke mjere za učinkovitiju suradnju država članica, Norveške, Švicarske i Europske komisije u četiri ključna područja: povećanje ulaganja, povećanje dostupnosti podataka, poticanje talenta i izgradnja povjerenja.

Svi današnji oblici umjetne inteligencije spadaju u grupu ograničene umjetne inteligencije jer su ograničeni na rješavanje samo određenih problema i nemaju vlastitu svijest i razumijevanje. Čovjek još nije osmislio umjetnu inteligenciju koja bi replicirala onu ljudsku, i time svjesno razumijevala i rješavala probleme. Testovi iz 2018. pokazuju da je IQ Google Assistanta oko 47.28, Baiduova 32.92, Microsoftova Binga 32, a Appleove Siri oko 23.9. Te brojke pokazuju da smo daleko od stvarne ugroze od umjetne inteligencije, ali već sama ideja oko izrade svjesne umjetne inteligencije zaokuplja našu maštu. Terminološki, neki drugi naziv za funkcionalnost “snalaženja u novim situacijama” umjesto “umjetna inteligencija” vjerojatno bi izazivao manje pozornosti i reakcija u javnosti.

Zanimljivo je kako Elon Musk promišlja o ovoj temi te smatra kako je čovjek trenutačno podijeljen na svoje biološko tijelo i svoju digitalnu verziju, onu koja postoji na Internetu u obliku profila, emailova i drugih digitalnih oblika komunikacije i pohrane podataka. Šef Tesle i SpaceX-a Elon Musk smatra da se čovjek treba spojiti s tehnologijom kako bi izbjegao mogućnost da umjetna inteligencija ovlada njime. Ljetos su Elon Musk i Mark Zuckerberg vodili javnu raspravu na temu umjetne inteligencije. Zuckerberg je izjavio kako ne razumije ljude poput Muska koji su protive razvoju umjetne inteligencije i smatra ih neodgovornima, a samog Muska ograničenim.

Nove tehnologije, politika i gospodarstvo

Pravo je pitanje tko odlučuje u kojem se smjeru društvo u cjelini treba razvijati te tko donosi odluke želi li se ljude općenito potaknuti na razvoj kritičke misli, na razvoj umjetničke kreativnosti ili digitalizacije društva i kako takav razvoj utječe na društvo. Digitalizacija je prosječnom građaninu još uvijek nerazumljiv pojam, i nema stav o tome hoće li mu ta riječ promijeniti kvalitetu života na bolje ili lošije. Zbog toga znanstvenici smatraju da se promjene koje donose digitalizacija i umjetna inteligencija hitno moraju politizirati. Što se hrvatskog političkog vrha tiče, termin umjetna inteligencija za njih još nije tema, no pojam digitalizacije nije im stran.

Oko digitalizacije je izrečeno mnogo toga, iako nije posve jasno na što zapravo misle, a posebno u pogledu preduvjeta za provođenje digitalizacije i tko bi ih trebao osigurati. Kada se govori o digitalizaciji hrvatskoga gospodarstva, ne treba smetnuti s uma sljedeće činjenice. Poznato je da proces digitalizacije sa sobom nosi ukidanje radnih mjesta, uglavnom s dna piramide poslova, i uključivanje većeg broja informatički pismenih u radne procese. Stoga, veliko je pitanje jesu li HUP i poslodavci artikulirali političarima pitanje digitalizacije. Bez naglog zaokreta u području hrvatskog školstva sporedno je pitanje hoće li Hrvatska provesti digitalizaciju. Jasno je da je privatni sektor već uključen u proces digitalizacije te kako mu već danas nedostaje adekvatna radna snaga. Ako se stvori bolja klima za strane ulagače u Hrvatsku, i ako multinacionalne kompanije značajnije uđu u naš gospodarski prostor, postoji mogućnost da će Hrvatska morati uvoziti radnu snagu. S takvim se pitanjima prije nekoliko godina suočila i Irska, gdje je uglavnom zbog engleskog jezičnog područja, povoljne ulagačke klime i niže cijene rada, gotovo tisuću multinacionalnih kompanija prebacilo “informatičku proizvodnju” u Irsku. U Irskoj se dogodio ekonomski paradoks, istovremeni rast BDP-a i rast nezaposlenosti domaće radne snage jer su multinacionalne kompanije morale potražiti adekvatno informatički educiranu radnu snagu izvan granica Irske, što je i njih iznenadilo.

Nekoliko moralnih dilema oko AI-ja

Etička pitanja vezana uz primjenu umjetne inteligencije tiču se barem tri područja primjene UI-ja: na uslužne djelatnosti, na industriju i na primjenu u vojnom sektoru. Opće je pitanje koje intrigira humaniste kako će ljudi koristiti svoje slobodno vrijeme, ako se oslobode rada. Većina se ljudi i dalje oslanja na prodaju svog vremena kako bi imali dovoljno prihoda za uzdržavanje sebe i svojih obitelji. Optimisti unutar znanstvene zajednice smatraju da će to biti prilika koja će ljudima omogućiti da pronađu smisao u neradnim aktivnostima, kao što su socijalne aktivnosti, briga za svoje obitelji, veći angažman u zajednici i savladavanje novih znanja koja će pridonijeti ljudskom društvu. Smatraju da ćemo se jednog dana osvrnuti na sadašnjost i ustanoviti kako su stoljećima ljudi živjeli u barbarskim uvjetima, u kojima se od njih tražilo da prodaju većinu svog budnog vremena samo da bi mogli živjeti.

Za znanstvenike prva se moralna dilema odnosi na uvođenje umjetne inteligencije u područja skrbi o starijim osobama i djeci. Brojne rasprave potiče pitanje smjera razvoja društva u kojem bi roboti u vrtićima pazili na djecu koja će radni vijek provoditi u potpuno digitaliziranom okruženju, a nakon umirovljenja ponovno bi ih pazili roboti (nap.a. robot kao uređaj ne mora nužno imati ugrađenu umjetnu inteligenciju). Ljudi su ograničeni u pažnji i ljubaznosti koje mogu trošiti na drugu osobu, a umjetni botovi mogu usmjeriti gotovo neograničene resurse u izgradnju odnosa. Iako mnogi nisu svjesni, svjedoci smo primjene mehanizama gdje strojevi pokreću centre za nagrađivanje u ljudskom mozgu. Primjer su istaknuti naslovi i videoigrice koje se često optimiziraju s A/B testiranjem, osnovnim oblikom algoritamske optimizacije sadržaja, kako bi privukli našu pozornost. Ta i slične metode koriste se za razvoj naše ovisnosti o različitim sadržajima. Tehnička ovisnost novi je oblik ljudske ovisnosti.

I još dilema…

Ovdje treba napomenuti da su prvi znanstvenici koji su radili na razvoju umjetne inteligencije bili rezolutno protiv primjene umjetne inteligencije u uslužnim djelatnostima, poput uključivanja robota u život ranjivih skupina. Joseph Weizenbaum njemačko-američki računalni znanstvenik, profesor emeritus s MIT-a još 1976. godine digao je svoj glas protiv primjene UI-ja u djelatnostima koje uključuju poštovanje i brigu o ljudima, poput operatera telefonskih službi za korisnike (AI je danas prisutan u interaktivnim komunikacijskim sustavima), terapeuta, njegovatelja starijih osoba, vojnika, sudaca i policajaca. Čitava ova tema nameće velik broj etičkih i svih drugih pitanja.

Druga moralna dilema povezana s uvođenjem AI-ja odnosi se na pitanje premještaja zaposlenika s fizičkog rada, koji je dominirao predindustrijskom erom, na kognitivni rad, koji karakterizira današnji rad u globaliziranom svijetu. Ta se dilema pokušava riješiti na primjeru stotina milijuna vozača kamiona diljem svijeta, pod pretpostavkom da će autonomni kamioni postati široko dostupni u sljedećem desetljeću. S jedne strane postavlja se pitanje u koje poslove preusmjeriti sadašnje vozače kamiona, a s druge činjenica da će autonomni kamioni predstavljati manji rizik od nezgoda.

Treća se dilema tiče raspodjele bogatstva stvorenog uz pomoć umjetne inteligencije. Današnji ekonomski sustav temelji se na cijeni sata rada. Kad su u pitanju proizvodi i usluge, većina tvrtki još uvijek ovisi o radu prema satu. No, koristeći umjetnu inteligenciju, tvrtka može drastično smanjiti oslanjanje na ljudsku radnu snagu, a to znači da će se prihodi dijeliti na manje ljudi. Stoga se smatra da će uvođenje AI-ja povećati jaz između bogatih i siromašnih. Ako doista zamišljamo društvo nakon ere rada, kako strukturirati buduću poštenu ekonomiju?

Četvrta dilema ne tiče se umjetne inteligencije nego pitanja “umjetne gluposti”. Poznato je da čovjek i stroj inteligenciju jačaju učenjem. Prilikom razvoja, sustavi obično imaju fazu treninga u kojoj “uče” otkrivati prave obrasce i djeluju u skladu s ulaznim podacima. Nakon što je sustav u potpunosti obučen, ide u fazu testiranja, gdje se podvrgava realnim uvjetima. Očito, faza obuke ne može obuhvatiti sve moguće scenarije kojima će sustav biti izložen u stvarnom svijetu. Ti se sustavi mogu zavarati načinom koji nije svojstven ljudima. Primjerice, slučajni uzorci točaka mogu uvjeriti uređaj da “vidi” stvari koje ne postoje. Ako se oslanjamo na umjetnu inteligenciju kako bismo se uveli u novi svijet rada, sigurnosti i učinkovitosti, moramo osigurati da stroj radi onako kako je zamišljen i da ga ljudi ne mogu zavarati kako bi ga koristili za vlastite ciljeve.

Sljedeća dilema vezana je uz primjere poštenja i neutralnosti uređaja s ugrađenom umjetnom inteligencijom. S obzirom na to da umjetnu inteligenciju stvaraju ljudi koji mogu biti pristrani i skloni osuđivati određene pojave i posebnosti, moglo se očekivati da će umjetna inteligencija poprimiti osobine čovjeka koji je dizajnira. Iako je umjetna inteligencija sposobna daleko brže reagirati od čovjeka, to ujedno ne mora značiti da joj se može vjerovati kad su u pitanju poštenje i neutralnost. Kada je riječ o umjetnoj inteligenciji, Google i njegova tvrtka Alphabet lideri su u tom području. Na usluzi Google’s Photos, gdje se AI koristi za identifikaciju ljudi, objekata i scena, pokazalo se kako stvari mogu poći u krivom smjeru. Spominje se primjer kamera i softvera, koji su reagirali na rasnoj osnovi u predviđanju budućih kriminalaca te je sustav dijagnosticirao sklonost kriminalu obojenih osoba. Međutim, ako se koristi ispravno, ili ako ih razvijaju etični pojedinci i kompanije koje teže društvenom napretku, umjetna inteligencija može postati katalizator pozitivnih promjena.

Informacijska etika

Kodeksi etičkog ponašanja propisuju ponašanje zaposlenika prema određenom svjetonazoru i interesu, odnosno prema poslovnoj etici. Takvi kodeksi često ostavljaju prostora nedorečenosti, posebno kad su u pitanju pojedinačno i zajedničko djelovanje. Očekuje se da bi se poslovna etika trebala zasnivati na interesu društva, ali na temeljima istinitosti, poštenoj konkurenciji, oglašavanju, društvenoj odgovornosti, odnosima s javnošću, ponašanju poduzeća u zemlji i inozemstvu. Današnji društveni i gospodarski koncept podrazumijeva neograničen rast i razvoj, bez obzira na prirodna i društvena ograničenja. U tom kontekstu etički kodeksi o postupanju s informacijama mogu služiti ne nužno općoj dobrobiti, nego povećanju profita.

Neke od etičkih dvojbi koje se danas nameću računalnim stručnjacima i inženjerima tiču se svođenja računalnog stručnjaka na najamnog radnika podređenog poslodavcu. Neka od pitanja koja se nameću SW developerima i ostalim ICT stručnjacima su sljedeća: treba li dignuti glas protiv odluka koje zasigurno vode do dugoročnih šteta za zajednicu, treba li odbiti sudjelovanje na projektu dvojbene etičnosti, i treba li dozvoliti kršenje vlastitih moralnih, kulturnih i političkih načela. Korporativna etika koja se često prešutno propisuje, svrstava inženjere u društvena bića bez slobodne volje, oduzimajući im integriranost u društvene, kulturne i političke stečevine svog doba, sposobne da na najvišoj ljudskoj i stručnoj razini pridonose razvoju društva. To područje, dakako, mnogo je šire od rada na umjetnoj inteligenciji, od pitanja informacijske demokracije, rudarenja podataka, piratstva i autorskih prava do mnogih drugih.

Zanima li inženjere filozofija?

Znanstvenici kroz urođenu pozitivnu znatiželju istražuju granice mogućeg i nastoje svojim pronalascima unaprijediti ljudsku zajednicu. S druge strane, industriju pokreće zarada, a države žive od poreza koje im ona uplaćuje, pa čak posredno od tog novca i financiraju znanstvenu zajednicu. Iz tog aspekta bilo bi pogrešno znanost proglašavati odgovornom za industrijsku zloporabu tehnoloških pronalazaka. Stoga se logičnim čini da razvoj svake tehnologije u stopu prate i humanističke znanosti, posebno filozofija i etika, koje bi trebale glasno artikulirati pozitivne i negativne učinke razvoja tehnologije na društvo.

U domaćim su okvirima humanističke znanosti prilične tihe kad je u pitanju tehnološki razvoj te je poželjno da barem znanstvenici i informatički stručnjaci o njoj promišljaju i sučeljavaju svoje stavove. U globalnim okvirima gledano, informacijska se etika danas nalazi u žarištu socijalnog diskursa. Kako ne bismo krenuli od antičkih dana, možemo spomenuti Ruđera Boškovića koji je djelovao u 18. stoljeću. Kao isusovac bavio se matematikom, fizikom, filozofijom i astronomijom, i danas važi za autentičnog atomista u preddobu moderne fizike čestica. Njegove su spoznaje kasnije koristili nobelovci Niels Bohr, Werner Heisenberg i Leon M. Lederman. Dapače, Lederman je izdvojio dalmatinskog proroka, koji je prvi uočio kako Newtonov zakon gravitacije u slučaju klasične granice na vrlo malim ili vrlo velikim udaljenostima, nije više sveopće i precizno točan. Europska je znanost početkom dvadesetog stoljeća bila u dodiru, pa i pod utjecajem, različitih filozofija.

Dapače, Heisenberg je zapisao kako su atomski fizičari, suočeni s neobjašnjivim ponašanjem Newtonovih fizikalnih zakona na elementarne čestice, pribjegavali filozofskim pretpostavkama. Heisenberg je u svojoj knjizi “Fizika i filozofija” iznio promišljanja o utjecaju kvantne teorije na čovječanstvo. Od kvantnih fizičara s početka 20. stoljeća, filozofiju su u svoj rad uključivali i Erwin Schrödinger i djelomično Niels Bohr te su filozofski promišljali i o budućem utjecaju kvantne teorije na čovječanstvo. Svi nabrojani autoriteti u području inženjerstva razmišljali su o tome kako je njihovo djelovanje u interakciji sa spoznajnim svijetom. Na našim su se prostorima, osim Boškovića, filozofiji posvetili i mnogi drugi znanstveni autoriteti iz područja tehničkih znanosti, poput Nikole Tesle, Ivana Supeka i Ive Šlausa.

Općenito ponašanje prirodoznanstvenika prema određenom svjetonazoru

Ako govorimo o kvantnoj mehanici i umjetnoj inteligenciji, neosporno je da se radi o dvije značajne znanosti koje su obilježile posljednjih stotinu godina. Osim značaja na ljude, zajednički im je nazivnik i nerazumijevanje navedenih tema, što samo još više intrigira javnost. S obzirom na to da zloporaba obje tehnologije može imati nesagledive posljedice na društvo, možemo u istom članku pisati o obje.

Neki od znanstvenika koji su se početkom prošlog stoljeća bavili kvantnom mehanikom sudjelovali su u Los Alamosu i na tajnom projektu Manhattan u razvoju nuklearnih bombi koje će kasnije biti bačene na Japan. Prema službenim informacijama, projekt je pokrenut 1941. godine zbog sumnje da bi nakon otkrića na polju nuklearne fuzije (fisija je otkrivena u Njemačkoj 1938.), Njemačka mogla započeti rad na nuklearnoj bombi.

Njemački znanstvenici, predvođeni Heisenbergom, koji je Bohru 1941. godine otkrio da radi na nuklearnom programu (nakon tog priznanja prekinulo se veliko prijateljstvo između Bora i Heisenberga, a Bohr je ostao pri tvrdnji kako Heisenberg nije imao nikakve moralne dvojbe u vezi svog sudjelovanja na njemačkim istraživanjima oko izrade nuklearne bombe) nisu uspjeli u namjeri izrade nuklearne bombe. Prema Bohrovim riječima, Heisenberg je bio uvjeren da će atomska bomba odlučiti pobjednika u ratu. (nap. a. Heisenberg je nakon rata i nakon izlaska iz britanskog zarobljeništva tvrdio da je radio na usporavanju njemačkog razvoja nuklearnog programa, a ne na njegovom razvoju. Ne postoje dokazi ni da je Bohrova interpretacija bila točna, kao ni da je Heisenbergova uloga bila pozitivna). Nakon što su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki prouzročile smrt i strašne muke japanskih civila, Oppenheimer je do kraja života bio suočen s dubokim moralnim dilemama.

Albert Einstein bio je jedan od prvih znanstvenika koji je upozorio predsjednika Franklina D. Roosevelta na moguću opasnost “izuzetno snažnih bombi novog tipa” te je pozvao Sjedinjene Države da poduzmu korake za prikupljanje zaliha rude urana i ubrzaju istraživanja. Taj je projekt bio enormno skup za američku vladu, ali je iznosio manje od 1% ukupnih troškova koje su Sjedinjene Američke Države imale u Drugom svjetskom ratu. Voditelj projekta bio je profesor teorijske fizike iz Berkeleyja J. Robert Oppenheimer, a maksimalnu podršku pružili su mu znanstvenici sa sveučilišta Cornell, kao i najveći fizičari tog doba, poput Tellera, Bohra i Fermija. I danas postoji moralna dvojba oko razvoja nuklearnog oružja i njegove upotrebe u okončanju Drugog svjetskog rata. Nedvojbeno je, dakako, da je politički i kulturološki utjecaj razvoja nuklearnog oružja, dubok i dalekosežan.

U svojoj knjizi Heisenberg govori o ponašanju prirodoznanstvenika prema određenom svjetonazoru, pa kaže: “Od onoga što je do sada rečeno, bilo bi poželjno zahtijevati da se znanstvenik nikad ne bi trebao oslanjati na osobita učenja, niti svoju metodu mišljenja ograničavati na određenu filozofiju. On bi uvijek trebao biti spreman na to da se i osnove njegova znanja mogu izmijeniti njegovim iskustvom. Ali taj bi zahtjev opet bio preveliko pojednostavljenje naše situacije u životu, i to iz dva razloga. Prvi je razlog to što je čitava struktura našeg mišljenja oblikovana u našoj mladosti pomoću ideja s kojima se u to vrijeme susrećemo, ili time što dolazimo u dodir s jakim osobnostima od kojih učimo. Ta vrsta mišljenja imat će odlučujući utjecaj na sav naš kasniji rad, i zbog toga je kasnije uglavnom teško prilagoditi se drugačijim idejama i misaonim sustavima. Drugi je razlog naša pripadnost zajednici ili društvu koje na okupu drži zajednička misao pomoću zajedničke ćudoredne vrijednosne ljestvice, ili pomoću zajedničkog jezika kojim se govori o općim problemima života”. U svakom slučaju, Heisenberg želi reći da se princip dvostruke istine znanstvenicima uvijek iznova nameće te kako bi idealno bilo da se svjetonazor formira isključivo prema vlastitom iskustvu. Heisenberg smatra intelektualno poštenje prvim pravilom kojeg se znanstvenik treba držati.

Zanima li filozofe inženjerstvo?

Danas se u svjetskim okvirima filozofi intenzivno bave pitanjima novih (mrežnih) tehnologija. U Njemačkoj je to filozofkinja Mercedes Bunz, čiji je filozofski interes povezan s utjecajem digitalizacije, tehnologije agenata i IoT-a s jedne strane na društvo, znanje, novinarstvo i politiku. Uz nekoliko objavljenih knjiga, svoje filozofske stavove objavljuje i u njemačkim informatičkim internetskim časopisima Telepolis (Europska nagrada za online novinarstvo) i Carta, a pisala je o tehnologiji i za The Guardian. Objavila je nekoliko knjiga pod naslovima: “The Internet of Things”, “How Digitalization Transforms Knowledge”, “Work, Journalism and Politics without Making Too Much Noise”, “Logik der Technik” i “Symptoms of the Planetary Condition: A Critical Vocabulary”.

Andreas Mathias sa Sveučilišta Lingnan u Hong Kongu jedan je od zapaženijih autora na području odnosa ljudi i inteligentnih strojeva, te robotičke i računalne etike. Mathias smatra kako će se uvođenjem umjetne inteligencije i odumiranjem velikog broja zanimanja i radnih mjesta, značajno narušiti društveni odnosi, slično kao i prilikom prve industrijske revolucije. Jedino rješenje ovog problema vidi u zajamčenom temeljnom dohotku koji možemo nazvati i kao socijalna pomoć. Mathiasa zaokuplja i tema monopola nad informacijama koje danas drže tri najveće tehnološke kompanije Google, Apple i Facebook te pitanje kako ih demokratizirati. Profesor Richard Precht sa sveučilišta u Berlinu smatra da su sva ta pitanja pokrenuta fizikom, ali u konačnici su filozofske prirode. U brojnim esejima Precht se bavi posljedicama digitalizacije za naše društvo, i kritizira politiku koja digitalizaciju shvaća gotovo isključivo kao tehnički pojam te je ne dovodi u vezu s utjecajem na društvo. Digitalizaciju smatra isključivo alatom za postizanje veće konkurentnosti njemačkih tvrtki te drži da je digitalizacija društveni izazov koji hitno treba političko oblikovanje.

Rješenje je u interdisciplinarnosti

Glasovita svjetska sveučilišta predvodnici su u osmišljavanju programa znanstvene nastave. Na američkom se MIT-u u okviru polja tehnike može studirati i Science, Technology and Society (STS) program, kao jedinstveni interdisciplinarni studij koji proučava kako politika, kultura i etika oblikuju znanost i tehnologiju – i obratno. Studenti savladavaju kolegije referentne filozofije, teorije morala, opće ontologije, morala eutanazije, rekonstrukcije povijesti materijalizma, tišine, govora i odgovornosti te mnogih drugih, očito važnih za formiranje etike informatičkih stručnjaka.

Na Princetonu se u okviru studija robotike i inteligentnih sustava polažu ispiti iz filozofije kognitivne znanosti, kognitivne psihologije, osnova neuroznanosti, kognitivne neuroznanosti i selektivne pozornosti, psihologije odlučivanja i presude, psihologije jezika, osjećajnosti i percepcije, dinamike u spoznaji, računalne neuroznanosti i psihologije inženjerske, energetske i ekološke odluke.

Na münchenskom sveučilištu TUM se, između sijaseta tehnoloških programa, može studirati interdisciplinarni program namijenjen studentima, inženjerima znanstvenicima i humanistima, društvenim znanstvenicima koji su zainteresirani za istraživanje znanosti na sjecištima društva i tehnologije. Tako se ovdje nalazi i program “Odgovornost u znanosti, inženjerstvu i tehnologiji”, koji je uz očekivane kolegije iz područja tehničkih znanosti, posvećen upoznavanju studenata s društvenim, ekonomskim, političkim, medijskim i pravnim aspektima inovativnosti, kontroverzi i odgovornosti u znanosti i tehnologiji, što je olakšano inovativnom terminološkom strukturom i poticajnim projektima. Zanimljivo je kao kuriozitet spomenuti da se projekti razvijaju u suradnji akademske zajednice, industrije, vlade i nevladinih organizacija. Problem manjih i financijski slabije pozicioniranih sveučilišta dobrim dijelom je u nedostatku profesora koji bi predavali na sveučilištima ovako specifične kolegije.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.