Pogledajmo rezultate nekih istraživanja. Neki od rezultata Istraživanja hrvatskog kvocijenta inovativnosti (Sense savjetovanje d.o.o., Liderpress d.d., Veleučilište VERN’, 2011.) su sljedeći:

Tvrtke inovativnosti daju izuzetno visok prioritet u strategiji poslovanja, ali istovremeno većina njih nema organiziran sustav za prikupljanje, procjenu i odabir ideja, prerijetko uspješno komercijaliziraju ideje te nemaju osobu odgovornu za inovacije.

Samo nešto više od jedne trećine tvrtki ima sustavno uspostavljen inovacijski proces (od ideje do komercijalnog proizvoda), a posljedica tako malog broja tvrtki sa sustavnim pristupom razvoju inovacijskih kapaciteta jest i mali broj tvrtki koje ostvaruju značajne prihode od novih proizvoda ili usluga.

Inovativnost kao prioritet

Zanimljiva je i preporuka navedenog istraživanja: hrvatske tvrtke imaju puno mogućnosti za razvoj vlastitih inovacijskih kapaciteta, procesa i strategije ako počnu sustavno pristupati razvoju ideja i inovacija te ako shvate da apsolutna spontanost ne stvara kvalitetne mehanizme za razvoj inovacijskog kapaciteta. Inovativnost mora postati prioritet ne samo na papiru, već mora biti prožeta kroz strategiju, cijelu organizaciju i sve procese, kao temelj uspješnog i dugoročnog poslovanja.

U istraživanju se kreativnost definira kao “sposobnost stvaranja novih ideja” te “mentalno obilježje koje omogućuje razmišljanje izvan okvira, što rezultira inovativnim ili različitim pristupom određenom zadatku. Kreativnost je termin koji se obično koristi za aktivnost stvaranja novih ideja, pristupa ili aktivnosti, a inovacija je proces stvaranja i primjenjivanja navedenih kreativnih ideja u određenom kontekstu”.

Adobe je 2012. godine proveo istraživanje koje otkriva globalni kreativni jaz u pet najvećih svjetskih ekonomija. Studija pokazuje da 80 posto ljudi drži kreativnost ključnom za ekonomski razvoj, a gotovo dvije trećine ispitanika smatra da je kreativnost važna za društvo. Međutim, samo 25 posto njih misli da su iskoristili svoj kreativni potencijal (State of Create Study).

Istraživanje koje je provedeno na 5.000 odraslih osoba u SAD-u, UK, Njemačkoj, Francuskoj i Japanu otkriva raskorak kreativnosti na radnome mjestu: 75 posto ispitanika izjavilo je da se nalaze pod stalnim i sve većim pritiskom produktivnosti nauštrb kreativnosti, iako se od njih traži da razmišljaju kreativno na radnome mjestu. U svim zemljama ispitanici su izjavili da provode samo četvrtinu svoga vremena na poslu stvarajući, a kao najveću prepreku kreativnosti navode nedostatak vremena (47 posto).

U Adobeovu istraživanju obrazovanje se spominje kao najveći “ubojica” kreativnosti. Naime, većina ispitanika osjeća kako njihovu kreativnost guše obrazovni sustavi. Tako misli čak 52 posto ispitanika u svim zemljama te čak 70 posto u SAD-u.

“...Kreativnost je vještina, ali i sklonost, i svakako vrlina. Kreativnost je vrlo lako definirati, i to je valjda razlog zašto definicija kreativnosti ima više nego ljudi na našem planetu. Možemo ju opisati kao sposobnost promatranja svijeta na nove načine, pronalaženja skrivenih obrazaca, povezivanja naizgled nepovezanih fenomena te generiranja velikog broja alternativnih rješenja. Kreativnost je zapravo spoj dvaju pojmova – razmišljanja i produktivnosti, jer ako samo razmišljate, onda ste zapravo samo maštoviti, ali niste kreativni. Kreativni postajete ako tu maštovitost znate i materijalizirati. Možemo reći da je kreativnost, stoga, sposobnost pretvaranja novih i maštovitih ideja u praksu... U kontekstu produktivnosti, odnosno proizvodnje, svakako treba spomenuti i pojam inovacije i inovativnosti jer, pogotovo ako govorimo o tehnološkom napretku (iako ne nužno samo o njemu), između ta dva pojma postoji neraskidiva veza. Ljudi često koriste termine kreativnost i inovativnost kao sinonime, iako su oni, zapravo, različite kategorije. Inovacija je primjena novog ili značajno poboljšanog proizvoda, usluge ili procesa koji stvara dodanu vrijednost za pojedinca, skupinu, poslovanje, državu ili društvo. Inovacija ne postoji bez kreativnosti, a ključno za oboje jest stvaranje dodane vrijednosti...”. (iz knjige u nastajanju, Kopal R.; Korkut D.: Nacionalna sigurnost – data science primjena)

Zvuči super, svi to trebaju, zar ne? Kako bi tvrtke bile inovativne, prvo trebaju biti kreativne, a tvrtke su kreativne kada su ljudi kreativni. Ljudi su, kao i uvijek, uzrok i rješenje problema. Nažalost, čak 55 posto ispitanih tvrtki nema organiziran sustav za poticanje i prikupljanje ideja zaposlenika (već one nastaju kao posljedica spontanog procesa ili velike ambicije pojedinca).

No, pitanje svih pitanja glasi: zašto nismo kreativni?

Kreativnost i društvo

Prije svega, važno je ponovno naglasiti da je kreativnost vještina. Kreativnost nije talent i nije znanje. To je vještina i razvija se kao vještina. Kako bi se mogla razviti, kreativnost mora dobiti adekvatan prostor u obrazovnom sustavu, ali i u mentalitetu.

Razvoj kreativnosti možemo usporediti s razvojem bilo koje druge vještine koju smo usvojili tijekom života – s motoričkim vještinama, socijalnim ili komunikacijskim vještinama. Ako niste dobar govornik i imate strah od izlaganja pred većim skupinama ljudi, usvajanje i vježbanje, odnosno razvoj komunikacijskih vještina, omogućit će vam prevladavanje straha i nelagode, i pomoći će vam u nastojanju da na sljedećem poslovnom kolegiju impresionirate svoje kolege i nadređene ili poslovne partnere. Jednom kada ste usvojili vještinu, mijenjate i svoj mentalni sklop, i komuniciranje vlastitih stavova i ideja pred različitim skupinama postaje aktivnost koju odrađujete rutinski i s lakoćom.

Zvuči vrlo jednostavno. U osnovi i jest jednostavno ako u vašem okruženju postoji konsenzus oko toga je li neka vještina uopće potrebna ili nije. Problem s kreativnosti leži ponajprije upravo u širokom društvenom prihvaćanju kreativnih ideja i divergentnog načina razmišljanja. Ako krenemo od pretpostavke da postoje 4 vrste znanja – činjenično ili faktičko znanje, logika, emocije i intuicija – u tom ćemo kvartetu lako prepoznati nepoželjne “violine”.

Suvremeno je društvo veliki poklonik fakata i logike. Deklarativno se favoriziraju kreativnost i kritičko mišljenje u svim domenama društva, kako u odgoju i obrazovanju, tako i u poslovnom segmentu i znanosti. Nažalost, samo deklarativno. Vratimo li se na početak ove priče, jedna od najpoznatijih svjetskih revizorsko-konzultantskih kuća (PwC) i svjetska gospodarska organizacija koja okuplja svjetske lidere iz političkog, gospodarskog i društvenog segmenta “posvećena poboljšanju uvjeta života oblikovanjem globalnih, regionalnih i industrijskih pitanja” (tako stoji na službenim web-stranicama Svjetskog gospodarskog foruma) prepoznaju potrebe za vještinama o kojima govorimo u ovom članku. Drugim riječima, vodeći svjetski opinion-makeri sugeriraju trendove na tržištu rada u sljedećih nekoliko godina. Znači, potreba postoji i toga smo svjesni. Zašto onda društvo u najboljem slučaju ignorira kreativnost? Zašto su emocije i intuicija loša podloga za donošenje odluka? Zašto uopće na početku 21. stoljeća, u eri IoT-a, umjetne inteligencije i virtualne stvarnosti postoji potreba za pisanjem ovog članka?

Dakle, zašto nismo kreativni? Obrazovni sustav?

Razlog 1: obrazovni sustav. Ovdje nije riječ samo o hrvatskom obrazovnom sustavu, a nije uopće riječ o politici ili vlasti, aktualnoj ili prošlima. Nije riječ niti o sadržaju kurikuluma, nije čak riječ niti o Hrvatskoj. Problem obrazovanja problem je s kojim se bore sve države ovoga svijeta. Neki manje posrću, neki više, ali rješenja još uvijek nema na vidiku. Obrazovanje kakvo danas poznajemo temelji se na dva intelektualno i ekonomski potpuno drugačija povijesna konteksta – prosvjetiteljstvu i industrijskoj revoluciji. Potrebe suvremenog okruženja, koje se i intelektualno i ekonomski i društveno potpuno razlikuje od društva 18. stoljeća, nameću i potrebu dijametralno suprotnog pristupa obrazovanju.

Danas, u doba kada suvremeno demokratsko društvo pretpostavlja aktivne građane koji promišljaju, preispituju, vrednuju i donose odluke, samo građani s razvijenim vještinama kreativnosti i kritičkog mišljenja mogu odgovarati zahtjevima suvremenog demokratskog svijeta.

Odlika suvremenog svijeta jest i izniman tehnološki napredak, vrijeme brzih i stalnih promjena, izloženost pojedinca velikoj količini informacija i značajno povećanoj razini dostupnosti informacija koje nameću potrebu za aktivnim, promišljenim i preispitujućim, kritičkim pristupom u vrednovanju i procesuiranju tih informacija te kreativnosti u smislu odmaka od poznatog i otkrivanja nepoznanica.

Sir Ken Robinson, jedan od najvećih svjetskih zagovaratelja i autoriteta u području transformacije obrazovanja, kreativnosti i inovacija, kaže kako je ideja da je samo mali i vrlo ograničen broj ljudi kreativan zapravo – mit. On smatra kako svatko od nas ima sjajne predispozicije za kreativnost, ali da je najveći problem to što obrazovni sustavi ne omogućuju učenicima da razvijaju svoje prirodne kreativne moći. Umjesto toga, cijeni se i potiče uniformnost i standardizacija. Posljedica toga sustavi su u kojima je poželjan konformizam, a ne kreativnost.

Zato, umjesto da “anesteziramo djecu lijekovima protiv ADHD-a i umjesto da im silom pokušavamo zadržati fokus” (Sir Ken Robinson), i to zastarjelim metodama usvajanja faktičkog znanja, potrebno im je otvoriti osjetila. Umjesto smjera koji se zalaže za konformizam i standardizaciju, promjena paradigme obrazovanja nužno mora ići u suprotnom smjeru – smjeru koji potiče divergentno mišljenje i temeljitu rekonceptualizaciju ljudskih sposobnosti.

To je smjer izgradnje obrazovnog sustava koji će poticati kreativnost, intuiciju i emocije te iskoristiti umjetničke kurikulume kako bi se učenicima omogućilo da do maksimuma koriste vlastita osjetila.

Blokade kreativnosti?

Razlog 2: blokade kreativnosti. Čak i kad riješimo problem obrazovanja, dolazimo do društvenog prihvaćanja određenih načina razmišljanja (prethodno nazvanih vrstama znanja), odnosno nečeg što zovemo kulturnim blokadama. Kulturne blokade su društveno nametnuto, uvriježeno mišljenje da su maštanje i duboko promišljanje gubljenje vremena, a zaigranost rezervirana isključivo za djecu, mišljenje koje robuje tabuima, općeniti stav da je rješavanje problema ozbiljan posao i da za humor tu nema mjesta, kako su razum i logika dobra stvar, a intuicija i osjećaj loša te prihvaćanje isključivo onih načina rješavanja problema koji uključuju znanstveno promišljanje i novac, odnosno preferiranja tradicije nauštrb promjena.

Osim kulturnih blokada, za koje možemo okrivljavati okruženje, blokade kreativnosti su i emocionalne, perceptivne i intelektualne blokade na kojima sami moramo poraditi. Emocionalne blokade koče nas zbog straha od izvrgavanja porugama i kritici, straha od riskiranja ili konformizma, otpora prema neredu i kaosu, prosuđivanja i procjene ideja umjesto nesmetanog i neograničenog divergentnog načina mišljenja. Intelektualne blokade odnose se na rješavanje problema korištenjem “pogrešnog” jezika (vizualnog, matematičkog ili verbalnog), na krute i zadane strategije rješavanja problema, nedostatak točnih ili bilo kakvih odgovora, neadekvatne jezične vještine za izražavanje i zabilježbu ideja itd., a perceptivne obuhvaćaju nagonsko promatranje okoline u obliku obrazaca koje um prepoznaje na temelju sjećanja o dosadašnjim iskustvima (heuristike i pristranosti), poteškoća u izoliranju sâmog problema, tendencije prema uskom ograničavanju problemskog prostora, nemogućnosti opažanja problema i situacija iz različitih perspektiva, zasićenja i/ili nemogućnosti korištenja svih osjetila itd.

Davne 1968. godine George Land proveo je istraživanje kako bi testirao kreativnost u 1.600 djece u dobi od tri do pet godina. Taj je test kreativnosti Land osmislio za NASA-u kako bi im pomogao u selekciji inovativnih inženjera i znanstvenika. Ocjenjivanje je prošlo tako dobro da je odlučio ponovno testirati istu tu djecu u dobi od 10 godina te opet u dobi od 15. Rezultati su bili šokantni:

Rezultati među 5-godišnjacima: 98 posto ispitanika imalo je rezultate “genius level at divergent thinking”.

Rezultati među istom djecom u dobi od 10 godina: 30 posto.

Rezultati među istom djecom u dobi od 15 godina: 12 posto.

Isti test među 280.000 odraslih: 2 posto.

“I ono što smo zaključili”, pisao je Land “jest to da se uči nekreativno ponašanje” (Breaking Point and Beyond). Landovo istraživanje otkriva poražavajuću činjenicu – iako je kreativnost nešto što nosimo sa sobom od rođenja, sposobnost kreativnog promišljanja smanjuje se tijekom odrastanja, i mi zapravo učimo biti nekreativni.

Društvo koje potiče kreativnost i inovativnost jest društvo koje omogućuje i potiče ponašanja koja pripremaju mozak za otkrića. Ta se ponašanja temelje na povezivanju i stvaranju veza između pitanja, problema ili ideja iz nepovezanih područja; propitivanju zdravog razuma i logike; promatranju i proučavanju ponašanja drugih kako bismo otkrili kako možemo raditi stvari na nove načine; umrežavanju, odnosno susretanju i druženju s ljudima s drugačijim idejama i stajalištima te eksperimentiranju, odnosno stvaranju interaktivnih iskustava i poticanju neuobičajenih reakcija i odgovora kako bismo produbili postojeće i pobudili nove spoznaje.

Biti kreativan ne znači samo izmisliti nove stvari, nego poznate stvari iskombinirati na nov način – imati isti materijal kao i drugi, ali korištenjem drugačijeg alata izgraditi nešto jedinstveno. Jedan od načina kako kreativnost funkcionira jest iskorištavanje “nedostataka” ljudskog uma i pridavanje smisla svim percepcijama. Primjer za to su “nepostojeći kvadrat” i Kanizsa triangle illusion, u kojima naša mašta ispunjava praznine tamo gdje informacije ne postoje ili nisu dostupne. Mozak tako sâm stvara iluzorne konture pa vidi kvadrat i trokut koji ne postoje.

Važno je razumjeti da poanta kreativnosti nije u izumima i “štancanju” patenata. Kreativnost je univerzalni skup vještina koje se vježbaju da bi se razvile, a kad jednom posjedujete vještinu, nije bitan trenutak i područje u kojem ćete ju izraziti. Kreativnost je životno putovanje koje podrazumijeva mnoga skretanja. Većina tih skretanja nije utabana niti ucrtana na karti (iz knjige u nastajanju, Kopal R.; Korkut D.: Nacionalna sigurnost – data science primjena)

Neke primjene kreativnih tehnika

Recimo da ste počeli primjenjivati analitičke tehnike u svakodnevnom poslovanju, i to u raznim područjima, no prije ili kasnije suočit ćete se s fenomenom “praznog papira” ili “svi imaju mišljenje kada ponudite prijedlog (ispisan list papira), a malo ih je u stanju ispisati prazan list papira i dati vlastiti, originalni prijedlog”.

Sljedeća velika grupa problema koju trebate riješiti su ideje, ideje, ideje!!!

Odakle krenuti pri rješavanju određenog poslovnog problema? Čak i ako ste postali stručnjak za primjenu analitičkih tehnika u poslovanju, potrebne su vam ideje. I to mnogo ideja. Ideje koje su do tada bile nezamislive. Zamisliti nezamislivo. To bi trebao biti početak. Tada je, primjerice, moguće učinkovito upravljati rizicima i postići konkurentsku prednost. Tada je moguće biti “korak ispred”.

Upravo za to služe kreativne tehnike. One će, uz iznalaženje ideja, omogućiti i rješavanje poslovnog problema na konstruktivan način. Pojedine tehnike kreativnog razmišljanja dizajnirane su tako da onemoguće beskorisne i kontraproduktivne (ponekad i neprijateljske) rasprave suradnika u timu.

Najčešće primjenjivane kreativne tehnike su: mentalne mape, frakcioniranje, različite varijante morfološke analize, preformulacija problema, force field, razne inačice brainstorminga i brainwritinga, intuitivne tehnike, analogije, asocijacije i dr.

Morfološka analiza

Jedna od kreativnih tehnika jest i morfološka analiza.

Morfološka analiza je tehnika kojom se različiti parametri (atributi, karakteristike, čimbenici, varijable ili aspekti) nekog problema (izazova) automatski kombiniraju, a nove kombinacije parametara tvore nove ideje.

Morfološka analiza modelirana je na temelju tzv. morfološke kutije, čiji je autor dr. Fritz Zwicky. Njegov pristup započinje identificiranjem i definiranjem parametara (ili dimenzija) nekog problemskog sklopa koji se istražuje te pridruživanjem niza relevantnih “vrijednosti” ili uvjeta svakome od parametara/atributa. Temelji se na dva osnovna načela kreativnih tehnika: dekompoziciji i prisilnom pridruživanju, a provodi se u ciklusima analize i sinteze u nekoliko koraka, koji se prema potrebi ponavljaju.

Promotrite sljedeći jednostavan primjer primjene morfološke analize.

Tvrtka koja se bavi proizvodnjom košara za rublje želi unaprijediti dizajn svojih proizvoda kako bi privukla pozornost potrošača (prilagođeno iz Thinkertoys: A Handbook of Creative-Thinking Techniques).

Problem/izazov glasi: Kako se može unaprijediti dizajn košara za rublje? Pitanja koja se nameću su sljedeća: koji se materijali mogu koristiti za izradu košara, kakvih oblika mogu biti košare, kakva se obrada može primijeniti na košare, na koja se mjesta košara može smjestiti i dr.

Stoga je odlučeno da se u analizi koriste sljedeća četiri parametra: materijal, oblik, završna obrada i položaj.

Na temelju navedenih parametara i odgovora na postavljena pitanja nastala je morfološka kutija za ovu analizu, koja izgleda kao na sljedećoj tablici.

U navedenom primjeru svaki parametar s po pet varijanti generira 3.125 mogućih različitih kombinacija. Ako je samo 10 posto njih iskoristivo, to znači da dobivamo 312 novih ideja. U teoriji, savršeno izrađena kutija sadržavat će sva moguća rješenja nekog problema ili izazova. U praksi, kutija je često nepotpuna i ključni parametri ili njihove varijante često nisu uključeni u analizu. U takvim slučajevima potrebno je ponovno razmotriti i prilagoditi parametre ili varijante.

Sljedeći je korak nasumično odabrati jednu ili više varijanti i spojiti ih u novu kombinaciju, odnosno novu mogućnost. Takve nasumične kombinacije mogu potaknuti nove ideje ili potencijalna rješenja. Nakon nasumične provjere kombinacija, odabrana je kombinacija varijanti koja je potaknula ideju za novi dizajn košara za rublje.

Koristeći nasumičnu kombinaciju mrežastog materijala, valjkastog oblika, obojene košare, smještaja na vrata, tvrtka je osmislila košaru za rublje u obliku mrežice košarkaškog koša, smještene na visini od otprilike jednog metra, pričvršćene za cilindrični obruč (košarkaškog koša) i obješene na ploču pričvršćenu za vrata. Djeca mogu igrati košarku s prljavim rubljem, a kada se košara napuni, može se otvoriti pomoću uzice koja se nalazi na dnu.

Nove ideje i izumi u većini su slučajeva samo nove kombinacije postojećih elemenata. Morfološka analiza združuje postojeće informacije u nove kombinacije i uzorke, čime se otvaraju nove mogućnosti i generiraju nove ideje.

Zašto problem-solving tehnike ne primjenjujemo u dovoljnoj mjeri?

Herbert Simon uveo je koncept “ograničene racionalnosti”, kojim objašnjava ograničenja mentalnih sposobnosti ljudskog uma u tumačenju stvarnosti (Models of Man: Social and Rational). Zbog takvih ograničenja ljudski um nije u stanju nositi se s kompleksnošću stvarnog svijeta te stoga pribjegava izgradnji pojednostavljenih mentalnih modela stvarnosti koje poslije razrađuje. Ljudi se ponašaju racionalno unutar granica svojih mentalnih modela koji nisu uvijek prilagođeni zahtjevima stvarnog svijeta. Proces percepcije povezuje ljude s njihovim okruženjem i ključan je za precizno razumijevanje svijeta koji nas okružuje, a svaka precizna analiza zahtijeva preciznu percepciju.

Percepcija je aktivni, a ne pasivni proces: ona ne bilježi i ne snima realnost, nego je stvara. Percepcija podrazumijeva razumijevanje svijeta koji nas okružuje, a ne samo svjesnost o njegovu postojanju. Drugim riječima, percepcija je proces zaključivanja kojim ljudi stvaraju vlastite inačice realnosti na temelju informacija prikupljenih pomoću osjetila (više o tome u Heuer, R. J.: Psychology of Intelligence Analysis).

Stoga je ono što ljudi općenito, a posebice analitičari, percipiraju, kao i način kako percipiraju realnost, pod jakim utjecajem njihovih prethodnih iskustava, obrazovanja, društvenih normi ili uloge u društvu te poticaja zabilježenih pomoću organa osjeta. Na percepciju utječe i kontekst u kojem se ona odvija, odnosno, različite će okolnosti pobuditi različita očekivanja. Svi navedeni utjecaji unaprijed određuju na koju će vrstu informacija analitičar obratiti posebnu pozornost te kako će organizirati i interpretirati dobivene informacije.

Jedan od temeljnih problema vezanih uz percepciju jest to da ljudi opažaju ono što očekuju da će opaziti. Obrasci očekivanja toliko su duboko usađeni da utječu na percepciju čak i u situacijama kada su ljudi pripremljeni i svjesni činjenice da postoje podaci koji se ne uklapaju u njihova predviđanja. Drugim riječima, sâm pokušaj da se bude objektivan ne osigurava nužno i precizno opažanje.

Obrasci očekivanja

Dakle, ono što zaista opažamo i način kako to interpretiramo ovisi dijelom i o našim obrascima očekivanja. Primjerice, analitičar ima skup pretpostavki i očekivanja o motivaciji ljudi i procesima koje analizira. Događaji konzistentni s tim očekivanjima lako se percipiraju i procesiraju, dok njihovo opažanje često ignorira ili iskrivljuje događaje koji su kontradiktorni s očekivanjima.

Obrasci očekivanja podsvjesno nam govore što trebamo tražiti, što je važno i kako tumačiti viđeno. Ti obrasci tvore mentalni sklop koji unaprijed određuje kako ćemo razmišljati. Mentalni je sklop prizma kroz koju promatramo svijet, a objektivnost se može postići razvojem temeljnih pretpostavki i eksplicitnim promišljanjem koje drugi mogu pokušati osporiti, a mi možemo ispitati te pretpostavke ili testirati njihovu ispravnost.

Jedna od najvažnijih karakteristika mentalnog sklopa jest činjenica da se on brzo formira, ali teško mijenja. Taj princip naziva se učinkom ustrajnosti i može se ilustrirati sljedećom slikom koja prikazuje dio duljeg niza progresivno modificiranih crteža, koji se gotovo neprimjetno mijenjaju od slike muškarca do slike žene (crteže je osmislio Gerald Fisher 1967. godine).

Crtež koji se nalazi krajnje desno u gornjem redu, promatran zasebno, može se percipirati jednako kao žena ili kao muškarac. Kada se promatraču pokaže cijeli niz slika, jedna po jedna, njegova će percepcija tog srednjeg crteža biti pristrana, odnosno naginjat će na jednu od strana, ovisno o tome s kojeg je kraja niza započeo promatranje. Promatrači koji krenu od crteža koji prikazuje muškarca i dalje će percipirati muškarca dugo nakon točke u kojoj “objektivni promatrač” (primjerice, onaj koji je vidio samo jedan od crteža) prepozna da se muškarac pretvorio u ženu. Slično tome, promatrači koji krenu od crteža koji prikazuje ženu, i dalje će crtež percipirati kao prikaz žene.

Kada promatrač stvori neku sliku, odnosno kada razvije neki mentalni sklop ili očekivanje o fenomenu koji promatra, ta će slika uvjetovati buduću percepciju promatranog fenomena. To je pravilo temelj navedenog načela percepcije prema kojem se mentalni sklop brzo formira i teško mijenja. Nove se informacije asimiliraju s postojećim slikama, što objašnjava zašto se postupna, evolucijska promjena teško može uočiti.

Analogno tome, analitičar će oblikovati svoje razmišljanje i razviti hipoteze na temelju vlastita opažanja. Što je analitičar sigurniji u svoju prvobitnu percepciju, to će njezin utjecaj na sve kasnije percepcije biti veći. Novi dokazi bit će asimilirani u tu prvobitnu sliku sve dok oni ne postanu značajno kontradiktorni s njegovom prvobitnom percepcijom i dok ta kontradikcija ne postane toliko očigledna da se nametne analitičarevoj svijesti. Početna, iako netočna, percepcija odolijevat će promjeni s obzirom na to da je količina informacija potrebna za pobijanje hipoteze značajno veća od količine koja je potrebna za početnu interpretaciju.

Ljudski um stvara određene slike na temelju male količine informacija, no jednom stvorene, takve se slike ne odbacuju i ne mijenjaju, osim u slučaju čvrstih dokaza. Drugim riječima, kada se događaji jednom percipiraju na određeni način, ljudski se um po prirodi opire novim perspektivama. Negativan utjecaj te tendencije može se ublažiti tako da se pokuša odgoditi konačni sud ili mišljenje sve dok se ne dobije veća količina novih ili boljih informacija ili dokaza.

Posljedice neprimjenjivanja problem-solving tehnika?

Razmatrajući “problematične” instinktivne mentalne osobine, koje su uzrok svih analitičkih pogrešaka, navest ćemo one koje imaju najveći negativan utjecaj na našu sposobnost analiziranja i rješavanja problema:

Svaka naša misao i svaka odluka koju donesemo ima određenu emocionalnu dimenziju. Emocije imaju najveći utjecaj na naše promišljanje i često mogu nadvladati našu sposobnost racionalnog prosuđivanja. Stoga je preporučljivo, pa čak i nužno, izbjegavati donošenje važnih odluka “vruće glave”. U slučaju da je takvo stanje ipak neizbježno, čak i najjednostavnije strukturirane tehnike mogu pomoći prevladati emocionalnu dimenziju odlučivanja.

Mentalni prečaci (heuristike) koje podsvijest kontinuirano odabire utječu na svjesno razmišljanje. Većina procesa koji se odvijaju u našem mozgu uključuje heuristike i stvaraju se bez našeg znanja i izvan kontrole svijesti. Oni nas, primjerice, čine stručnjacima u profesijama kojima se bavimo, a temelje se na znanju koje akumuliramo radnim iskustvom. Refleksna radnja ili halo-efekt također su neke heuristike. Naš um koristi heuristike da ne bi morao trošiti previše energije na procesuiranje novih informacija. Ljudski mozak radi na 40 W i nema energije kojom se može rasipati pa stoga mora biti učinkovit. Zato koristi dosadašnja iskustva i ostale izvore informacija (primjerice, izjave drugih ljudi) kako bi pridao smisao onome što vidi. Drugim riječima, mozak koristi mentalne prečace kako bi bio učinkovitiji, i to se događa ispod razine svijesti.

Svijet oko sebe nagonski promatramo u obliku obrazaca koje um prepoznaje na temelju sjećanja o dosadašnjim iskustvima. Izrada obrazaca trenutačna je i nesvjesna. Stvaranje stereotipa jedan je od oblika izrade obrazaca: uočimo sličnost između dvaju događaja ili stvari na temelju neke banalne osobine i tada, na temelju te uočene sličnosti, jednom od događaja nesvjesno pridajemo atribute drugog. Stvaranje stereotipa usmjerava velik dio svakodnevnog ponašanja – ono je osnovni mehanizam ljudskog uma.

Podložni smo predrasudama i pretpostavkama, i instinktivno se na njih oslanjamo. Predrasuda je nesvjesno uvjerenje koje uvjetuje, vodi i pokreće naše ponašanje. Općenito gledajući, predrasude su dobre i bez njih ne bismo mogli funkcionirati jer nam pomoću mentalnih prečaca omogućuju iznimno brzo procesiranje novih informacija. Međutim, brzina tog procesa i činjenica da je on nesvjestan, a time i nekontroliran, imaju nepovoljan učinak jačanja i potvrđivanja naših predrasuda na štetu istine. Razlog je tome što smo skloni davati veću vrijednost novim informacijama koje su konzistentne s našim predrasudama, čime ih još i osnažujemo. Sukladno tome, novim informacijama koje su nekonzistentne s našim predrasudama pripisujemo manju vrijednost, ili ih čak odbacujemo, što nam pomaže da te predrasude i zadržimo. Nove informacije koje su nam nejasne interpretiramo ili kao konzistentne s predrasudama, ili ih odbacujemo kao irelevantne. U tom smislu, predrasude se mogu nazvati “ubojicama” objektivne istine. Još jedan čimbenik povezan s predrasudama koji onemogućuje našu sposobnost objektivnog analiziranja problema zove se učinak jasnoće ili živosti. Informacija je jasna jer je usvojena traumom ili prije kratkog vremena, i tako je ostavila snažan dojam na naše pamćenje. Razlog zbog kojeg nas predrasude mogu zbuniti leži u činjenici da naš um ne radi rigoroznu provjeru logičnosti svake nove primljene informacije. Umjesto toga, um koristi prečac temeljen na uzorku; on funkcionira analogički, a ne logički.

Očekivano ili “prirodno” zaključivanje, koje smo ranije spomenuli, još je jedan primjer analogičkog razmišljanja, a odnosi se na tendenciju da donosimo preuranjeni zaključak koji je vjerojatno ispravan na temelju prepoznavanja sličnosti između trenutačne i neke prijašnje situacije. Temelj svih predrasuda jest mentalni sklop. S vremenom usvajamo sve šire znanje o nekoj temi, koje nam omogućuje da o njoj razvijemo sveobuhvatnu, potpunu predodžbu. Tu predodžbu nazivamo mentalnim sklopom koji se odnosi na sažimanje akumuliranog znanja o nekoj temi u jedinstveni, cjelovit okvir, ili prizmu kroz koji ga promatramo. U tom smislu mentalni je sklop zbir ili spoj svih predrasuda o nekoj temi.

Imamo potrebu pronaći objašnjenje za sve, bez obzira na to jesu li ta objašnjenja precizna i točna.

Skloni smo tražiti i prikupljati dokaze koji podupiru naša uvjerenja i prosudbe izbjegavajući i podcjenjujući dokaze koji ih ne podupiru.

Skloni smo pridržavati se neistinitih uvjerenja unatoč kontradiktornim dokazima.

Još jedan od uzroka mnogih analitičkih problema jest i ograničenost tzv. “radne memorije” ljudskog uma. U članku pod nazivom “The Magic Number Seven – Plus or Minus Two” George Miller ustvrdio je da ljudi istovremeno mogu držati u glavi sedam stvari (plus ili minus dvije). Činjenica da ljudski um teško može u cijelosti obuhvatiti kompleksne probleme otežava i odlučivanje. Primjerice, najprije ćemo smisliti argumente u korist, zatim argumente protiv, ali nećemo biti u mogućnosti sve njih istovremeno držati u glavi kako bismo ih međusobno usporedili i analizirali.

Prednosti korištenja problem-solving tehnika?

Tehnika koja se preporučuje za svladavanje ove prepreke jest eksternalizacija i dekompozicija problema, a podrazumijeva “izbacivanje” problema iz glave zapisivanjem na papir u pojednostavljenom obliku, koji prikazuje glavne elemente problema i njihov međusobni odnos.

Upravo je to princip na kojem se temelje strukturirane analitičke tehnike. Svim tim tehnikama zajedničko je da uključuju raščlambu problema na dijelove te izradu jednostavnih modela koji prikazuju kakav je odnos tih dijelova prema cjelini. Kada analiziramo mali dio problema, model nam pomaže da ne izgubimo iz vida cjelinu problema. Jednostavni model nekog analitičkog problema omogućuje asimilaciju novih informacija u dugoročnu memoriju i pruža strukturu s kojom se povezuju djelići informacija. Model definira kategorije za pohranjivanje informacija u memoriju i njihovo ponovno dohvaćanje prema potrebi.

Ljudi obično izbjegavaju analitičke strukture jer je strukturiranje u suprotnosti s načinom kako ljudski um funkcionira.

Istinska objektivnost također je rijetkost, i to prije svega zbog instinktivno subjektivnog načina kako je programirano funkcioniranje ljudskog mozga. Analize se često fokusiraju na intuitivno preferirana rješenja, čime se pridaje premalo pozornosti alternativnim rješenjima. Nemogućnost cjelovitog razmatranja alternativnih rješenja najčešći je uzrok loše i nepotpune analize, a takva analiza često rezultira pogrešnim odlukama te u konačnici i poslovnim neuspjehom.

Rješenje koje intuitivno favoriziramo ono je prvo koje nas zadovoljava. Taj se fenomen naziva “satisficing” (spajanjem riječi satisfy = zadovoljiti, suffice = biti dostatan). Ta se kovanica odnosi na spoznaju da donositelji odluka u većini slučajeva radije prihvaćaju rješenja koja ih privremeno zadovoljavaju, nego da traže bolje rješenje koje bi omogućila primjena nekog “racionalnog modela”.

Drugim riječima, nužno je naučiti kako se otvoriti prema novim spoznajama. Strukturirane analitičke tehnike pomažu identificirati i razbiti restriktivne mentalne sklopove koji onemogućuju otvaranje prema novim spoznajama i prihvaćanje alternativnih rješenja.

Te tehnike pružaju nadomjestak za ograničenja ljudskog uma u analiziranju kompleksnih problema koji često uključuju dvosmislene i nejasne informacije, velik broj sudionika i promjenjive okolnosti.

Valja napomenuti da strukturiranje nije nadomjestak za razmišljanje, nego sredstvo kojim se razmišljanje olakšava i osnažuje.

Postoje mnogobrojne prednosti strukturiranja pred instinktom, od kojih su ključne sljedeće:

Pomaže odrediti fokus analize.

Pomaže u razumijevanju kompleksnih problema, omogućuje fokusiranje na podgrupe elemenata za koje postoji najveća vjerojatnost da će se uklopiti, eliminirajući tako potrebu razmatranja velikog broja alternativa.

Omogućuje da međusobno usporedimo i procijenimo elemente problema te da se fokusiramo na svaki element zasebno, što je temeljitiji i produktivniji pristup za generiranje relevantnih ideja od instinktivnog pristupa.

Stvaranjem racionalnih, sistematičnih okvira unutar kojih analiziramo neki problem, analitičke tehnike strukturiranja omogućuju nametanje analitičke volje podsvijesti, svladavajući tako instinktivne mentalne osobine koje rezultiraju lošom ili nepotpunom analizom.

Sve metode strukturiranja koje će se obraditi su i vizualni postupci koji uključuju pisanje ili prikaz elemenata problema tako da mozak “vidi” riječi ili brojke, čime se ulaže veći mentalni napor u analizu i rješavanje problema te se tako dolazi do dodatnih spoznaja.

Strukturiranje omogućuje primjenu intuicije na alternativne odluke ili rješenja na organizirani način i pod kontrolom svijesti.

Razlika između intuitivnog i strukturiranog analitičkog pristupa može se ilustrirati i sljedećom tablicom.

S obzirom na to da ljudi nisu svjesni činjenice da su žrtve instinktivnih mentalnih osobina koje sprečavaju kreativnu, objektivnu, sveobuhvatnu i preciznu analizu, nehotično, učestalo i po navici čine cijeli niz analitičkih pogrešaka. U velikom broju slučajeva analiza nekog problema započinje formulacijom zaključaka, a analitički proces time kreće tamo gdje bi trebao završiti. Umjesto toga, analitičar bi se trebao koncentrirati na način, odnosno proces donošenja sudova i zaključaka, a ne na same sudove i zaključke.

Na sljedećoj stranici tablično je prikazan odabir tehnike s obzirom na cilj (selektor tehnika).

Pogledajmo neke primjene problem-solving tehnika. Najčešće primjenjivane problem-solving tehnike su: stablo odluka/događaja, stablo (matrica) vjerojatnosti, stablo (matrica) korisnosti, napredna analiza korisnosti (višestruke perspektive), analiza povezanosti, analize tijeka, tehnike razvoja i testiranja hipoteza, raščlamba kvadranta, analiza scenarija, alternativne budućnosti, indikatori i validator indikatora, ponderiranje, analiza konkurentnih hipoteza, za-protiv-i-ispravke, analiza tijeka uzroka, what if, key assumptions check i dr.

Odgovori na Priče iz života

Priča iz života 1: ALBERT EINSTEIN

Priča iz života 2: ABRAHAM LINCOLN

Priča iz života 3: WALT DISNEY

Priča iz života 4: THOMAS EDISON

Priča iz života 5: NIKOLA TESLA

Stablo vjerojatnosti

U današnjoj izrazito kompleksnoj i dinamičkoj svakodnevici, rizici su svakodnevno dio poslovnog rječnika. No, jesmo li zaista svjesni mogućih rizika? I njihovih posljedica? Na pitanje vezano uz aktualnosti rizika odgovor možemo pronaći u , primjerice, The Global Risks Reportu 2018, World Economic Foruma. U izvješću su dva ključna parametra rizika likelihood (vjerojatnost) i impact (posljedica/učinak). Rizik možemo povezati s vjerojatnošću nastanka nekog nepovoljnog događaja, no nije ga dovoljno karakterizirati samo vjerojatnošću, nego i vrijednošću posljedice, ako takav događaj nastupi. S druge strane, neizvjesnost je okolnost u kojoj ne postoji dovoljno točna spoznaja o vjerojatnosti nastanka nepovoljnog događaja, nego samo svijest o mogućnosti njegove realizacije.

Mi smo prečesto u fazi neizvjesnosti, a moramo doći do faze rizika. Nakon toga treba doći do faze upravljanja rizicima. Dodatni je izazov međupovezanost rizika. Kako na vrijeme shvatiti da “…zamah krila leptira u Brazilu može stvoriti tornado u Teksasu…”? BTW, u The Global Risks Reportu 2018 postoji i “interconnections risks map”.

Vjerojatnost nam je kritično važna i u svakodnevnom poslovanju, no, mi ljudi, imamo problem s vjerojatnošću i izračunima vjerojatnosti. Razlog problema s izračunom vjerojatnosti i procjenama posljedica jest činjenica da ljudski mozak nije opremljen “modulom vjerojatnosti”. Intuitivno i donekle precizno možemo procijeniti visinu većine objekata, udaljenosti ili dimenzije, ili izraditi druge procjene koje se oslanjaju na vizualnu percepciju. Međutim, nevizualna i neopipljiva procjena vjerojatnosti često je nepouzdana. Vjerojatnost je koncept koji najslabije razumijemo i njime se najteže učinkovito služimo jer su zakoni vjerojatnosti često u suprotnosti s intuicijom.

Dakle, prvi izazov je vjerojatnost, a rješenje nudi stablo (ili matrica) vjerojatnosti.

Najčešće vrste događaja čiju vjerojatnost pokušavamo odrediti kad analiziramo neki problem međusobno su isključivi (tzv. “ili” tip, gdje se vjerojatnosti zbrajaju) i uvjetovani događaji (tzv. “i” tip, gdje se vjerojatnosti množe). Međusobno isključivi događaji isključuju jedan drugi, a uvjetovani događaji su oni u kojima zbivanje jednog događaja ovisi o zbivanju drugog te se događaji zbivaju nekim slijedom. I to je sve što trebate znati da biste izradili stablo vjerojatnosti (ili matricu). Kako? Promotrite sljedeći poslovni problem.

Imate na raspolaganju dva mjeseca za razvoj novog proizvoda. Kako biste mogli započeti s proizvodnjom, morate izvršiti preliminarno testiranje proizvoda (predviđeno za nekoliko dana). Tri su moguća ishoda (vjerojatnost svakog od ishoda prikazana je u zagradama):

potpuni neuspjeh (0,2),

testiranje je prošlo uspješno, ali je utvrđena tehnička pogreška (0,6),

potpuni uspjeh (0,2).

No, ako je testiranje bilo neuspješno, proizvođač (vi) ima vjerojatnost od samo 0,1 da započne s proizvodnjom u roku od 2 mjeseca. Ako je, pak, testiranje prošlo uspješno, ali je uočena tehnička pogreška na uređaju, vjerojatnost da proizvodnja započne u roku od 2 mjeseca jest 0,4. I na kraju, ako je testiranje bilo u potpunosti uspješno, vjerojatnost da se započne s proizvodnjom u zadanom roku jest 0,9.

Koja je vjerojatnost da ćete uspjeti ispoštovati zadani rok početka proizvodnje? Koja je vjerojatnost da nećete uspjeti? Sljedeće stablo vjerojatnosti prikazuje rješenje problema.

Kako bismo odgovorili na 1. pitanje, zbrojit ćemo tri međusobno isključive vjerojatnosti pored grana označenih s “Da” (0,02 + 0,24 + 0,18 = 0,44), a kako bismo odgovorili na 2. pitanje, zbrojit ćemo tri vjerojatnosti pored grana označenih s “Ne” (0,18 + 0,36 + 0,02 = 0,56).

Važno je napomenuti da je zbroj svih vjerojatnosti poštivanja i nepoštivanja zadanog roka jednak 1,0, kao što bi trebalo biti i u slučaju vjerojatnosti na svakome čvoru stabla.

Teško? Kompleksno? Korisno? A zašto onda ne koristimo vjerojatnost u dovoljnoj mjeri? Ako u poslovnim uracima ne postoji vjerojatnost, podrazumijeva se da je vjerojatnost 1, odnosno 100 posto . No, je li to baš tako?

Stablo korisnosti

OK, kada počnete koristiti vjerojatnost pojavit će se sljedeći izazov, a to je korisnost.

Korisnost je korist koju je netko imao ili ima, ili očekuje da će imati od neke situacije. To je ono što je ta osoba dobila, dobiva ili će dobiti, razlog zašto je poduzela, poduzima ili će poduzeti određene radnje. U normalnim okolnostima, kad smo suočeni s izborom između alternativnih smjerova djelovanja (alternativnih opcija), odabrat ćemo opciju koja nam pruža veću korisnost, a osoba koja vrši odabir definira što je korisnost. Koncept je korisnosti, ustvari, ono što nazivamo osobnim interesom.

Tri su temeljna elementa analize korisnosti: opcije, ishodi i perspektive. Svrha analize korisnosti jest rangiranje bilo kojeg broja opcija prema tome kako zadovoljavaju osobni interes donositelja odluka. Opcije su alternativni smjerovi djelovanja. Ishod je ono što se događa kao rezultat primjene određenog smjera djelovanja ili odabira neke opcije. Perspektive su “stajališta” koja se odnose na ishode, i ključne su za analizu korisnosti ishoda. Najčešća perspektiva jest ona donositelja odluke, ali nije uvijek tako (primjerice, u naprednoj analizi korisnosti ili u teoriji igara).

Razmotrite sljedeći scenarij.

Velike ideje d.o.o. mala je tvrtka kojoj je ponuđena mogućnost da u tri mjeseca razvije novi proizvod primjenom svoga novog softvera za prepoznavanje uzoraka, koji se može lako prilagoditi različitim namjenama. Međutim, Velike ideje d.o.o. nemaju ni resurse ni vrijeme za razvoj obaju proizvoda, što znači da mogu razvijati samo jedan od dva proizvoda ili ne razvijati nijedan.

Jedan je od proizvoda detektor dima i vatre. Troškovi njegova razvoja iznosili bi 100.000 eura, a njegov uspješan dovršetak donio bi prihod od 1,000.000 eura. Drugi je proizvod detektor pokreta, koji radi na bazi konvencionalne kućne rasvjete, i stoga bi njegov razvoj stajao samo 10.000 eura. Međutim, analitičari predviđaju da bi takav uređaj mogao ostvariti prihod od samo 400.000 eura. Vjerojatnosti uspješnosti projekata su 50% za detektor dima i vatre, i 80% za detektor pokreta.

Treba li tvrtka prihvatiti posao razvoja novog proizvoda i kojega od njih?

U slučaju uspješnog ishoda za detektor dima i vatre, očekivana je korisnost profit (korisnost) pomnožen s vjerojatnošću, odnosno 900.000 eura x 0,5 = 450.000 eura. Ako projekt detektora dima i vatre ne uspije, očekivana korisnost je (-100.000 eura) x 0,5 = (-50.000 eura). Ukupna očekivana vrijednost za odluku o razvoju detektora dima i vatre (uključujući i uspjeh i neuspjeh) jest zbroj očekivanih vrijednosti svih mogućnosti, odnosno Ukupan OV = 450.000 eura + (-50.000 eura) = 400.000 eura. Ukupna očekivana vrijednost za odluku o razvoju detektora pokreta jest Ukupan OV = (390.000 eura x 0,8) + [(-10.000 eura) x 0,2)] = 310.000 eura.

Vidljivo je da projekt razvoja detektora dima i vatre ima veću očekivanu vrijednost od detektora pokreta. Naravno, to automatski ne znači da trebate krenuti s razvojem detektora dima i vatre. To ovisi i o tome jeste li risk-averse, risk-neutral ili, pak, risk-loving tip.

Teško? Kompleksno? Korisno? A zašto onda ne koristimo koncept korisnosti u dovoljnoj mjeri?

Hajdemo još malo o korisnosti. Recimo da ste se u gornjem primjeru odlučili za detektor dima i vatre, i održali ste sastanak na tu temu te priopćili svoju odluku. Pripreme su započele i onda doslovce preko noći (svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna) saznate sljedeće informacije. Detektor dima i vatre ne možete plasirati na tržište bez sigurnosnog certifikata (taj certifikat nije potreban za detektor pokreta). Certifikaciju morate platiti 5.000 eura (non-refundable fee). Postoje dvije razine certifikata: A i B. Ako zadovoljite uvjete A certifikacije, mogli biste još uvijek uprihoditi inicijalnih 1.000.000 eura, no vjerojatnost za dobivanje A certifikata je 30 posto. Ako zadovoljite uvjete B certifikacije, mogli biste uprihoditi samo 800.000 eura, a vjerojatnost za dobivanje B certifikata je 60 posto. Naravno, može se dogoditi i da ne prođete certifikaciju uopće, a vjerojatnost tog scenarija je 10 posto.

I što sad? Korištenjem stabla vjerojatnosti i taj navedeni poslovni izazov riješit ćete bez problema.

I opet, zašto ne koristimo koncept korisnosti u dovoljnoj mjeri?

Design thinking issue

Kada govorimo o kreativnosti i inovaciji, svakako je potrebno spomenuti design thinking. Bruce Nussbaum, jedan od začetnika i snažnih zagovaratelja ovog koncepta, naglašava potrebu odmaka od zastarjelog koncepta design thinkinga. Problem je taj što je design thinking već pružio dizajnerskoj profesiji i društvu u globalu sve benefite koje je mogao ponuditi i počeo je zapravo činiti više štete nego koristi.

Design thinking u formi u kakvoj je nastao, i primjenom koju je većina tvrtki prigrlila – u formatu Six Sigmae i drugih linearnih procesa za podizanje učinkovitosti – od koncepta koji je ozbiljnim tvrtkama svojevremeno obećavao značajnu promjenu i inovativnost, pretvorio se u okoštali linearni kalup, ogoljen od zbrke, konflikta, neuspjeha, emocija i cirkularnosti, i svih onih karakteristika koje su dio kreativnog procesa. U malom broju tvrtki, CEO-i i menadžeri prihvatili su i nered koji dolazi s kreativnosti i na tim su se mjestima dogodile i stvarne inovacije. U preostalima nisu i zato je, kao što konzultanti koji su primjenjivali design thinking sada priznaju, “postotak uspješnosti bio vrlo, vrlo mali”.

Razlog zašto su ga mnoge tvrtke tako spremno prihvatile je isti onaj zašto Nussbaum danas sugerira nužni pomak u smjeru koncepta kreativne inteligencije. Naime, pakiranjem kreativnosti u format (poslovnog) procesa, “dizajneri” su dobili mogućnost širenja vlastitog angažmana, utjecaja i prodaje unutar korporativnog svijeta, a tvrtke su dobile mogućnost ukalupljivanja kreativnosti i inovativnosti u postojeće poslovne procese. I bila je to win-win situacija.

Bez obzira na sve nedostatke, design thinking odigrao je ključnu ulogu u važnom povijesnom trenutku – osvijestio je mnoge za potrebom kreativnog odmaka u erodirajućim političkim, gospodarskim i društvenim sustavima. Međutim, sada nastupa vrijeme “naprednog design thinkinga” – dolazi vrijeme kreativnog intelligencea (CQ). U tom smislu, Nussbaumov se koncept CQ-a savršeno uklapa u prethodno iznesene teze o kreativnosti i inovativnosti kao vještini, kao učenju prema principu “learning by doing”, kao mentalnom sklopu, kao načinu života u neizvjesnom, nejasnom i kompleksnom svijetu koji nas okružuje.

Nadovezujući se na elaboraciju Brucea Nussbauma, design thinking je potrebno reformirati u koncept, u frame, a ne ga promatrati kao radionicu. U tom smislu primjenjivo je više pristupa, a najzanimljiviji je tzv. double diamond.

S jedne strane izazov se razdvaja na dva vala koji se odnose na problem (od problema do definicije problema) i rješenje problema (od nacrta rješenja do rješenja), a s druge strane oba vala slijede prvo divergentnu pa nakon toga konvergentnu fazu. Sintagma prvog vala glasi “designing the right thing”, a drugog “designing things right”.

Primjerice, u discover fazi koriste se kreativne tehnike, analiza povezanosti, razne analize tijeka (primjerice, aktivnosti), mentalne mape, frakcioniranje, stablo događaja i dr. U define fazi koriste se tehnike poput razvoja hipoteza, mapiranja argumenata, preformulacije problema, analize tijeka uzroka, više vrsta brainstorminga, analogije i dr. Tehnike koje se koriste u develop fazi između ostaloga obuhvaćaju stablo korisnosti, stablo vjerojatnosti, ACH, analizu scenarija, key assumptions check, 6 šešira i dr. U deliver fazi koriste se SWOT/TOWS tehnika, indikatori i validator indikatora, what-if, poslovne analitičke tehnike (primjerice, BCG matrica, analize rizika, 9 sila, analiza vrijednosnog lanca i sl.)

Treba napomenuti da je double-diamond pristup cikličkog i iterativnog karaktera, a ne linearnog i jednokratnog. Rezultat pojedinih tehnika je ujedno input za druge tehnike, a pritom se kreativne tehnike mogu koristiti u sve tri prve faze.

No, kao što je Sun Tzu rekao: “...In battle there are only the normal and the extraordinary forces, but their combinations are limitless; none can comprehend them all...”, tako je i pri primjeni double-diamond pristupa potrebno koristiti prave tehnike u pravo vrijeme na pravi način, u pravom omjeru. Kombinacija ima bezbroj te ovise o kontekstu.

Kako bi to bilo moguće, nužno je ovladati znanjem korištenja kreativnih i problem-solving tehnika. Posebnu pozornost treba posvetiti kritičkom mišljenju, a u fazi primjene (primjerice, tržište) i znanju naprednih poslovnih analitičkih tehnika i teorije igara, no to je izvan dosega ovoga članka.

Treba napomenuti da je Visoko učilište Algebra prepoznalo potrebu poticanja i razvoja kreativnosti, inovativnosti i problem-solving vještina te su u sklopu master studija Digitalni marketing osmišljena tri design thinking kolegija (na tragu potrebe za evolucijom design thinking koncepta) koji su pokrivali područja kreativnosti i kritičkog mišljenja (1), problem-solving tehnika (2) i poslovnih tehnika (3).

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.