Još nema, a tko zna hoće li ikad i biti, suglasja o tome zbivaju li se digitalne promjene toliko brzo da ih ne možemo sustići, ili presporo: golemi zaokreti koji se neprestano najavljuju ispadnu kao kretanje u luku širokom kao orbita Halleyjeva kometa. Za ovo drugo primjera je kolikogod treba. Primjerice, već prije više od pola stoljeća najavljeno je da će umjetna inteligencija uskoro preteći ljudsku, možda je i pretekla, jedino – kao da nije. Slično je i s drugim aktualnim hit-tehnologijama, s blockchainom, trodimenzionalnim ispisivanjem, Big Data i Internet of Things, zajedno sa socijalnim mrežama, izgleda kao da stvaraju više problema nego što rješavaju.

Nedavno sam razgovarao sa stručnjakom za tržište radne snage i migracije. Pokušao sam identificirati je li digitalna tehnologija, daleko od toga da bi bila uzrok, olakšala recentni val masovnog iseljavanja iz Hrvatske. Moja je logika bila da se oni koji iseljavaju, s obzirom na to da su najčešće u punoj mentalnoj (a i fizičkoj) snazi, a nerijetko su i zaposleni (85 posto, prema nekim anketama, u privatnom sektoru), lakše odlučuju na taj korak zahvaljujući činjenici da i posao i stan nađu preko Interneta. Ne idu u neizvjesnost kao u prethodnim iseljeničkim valovima. Podaci koje mi je predočio, međutim, pokazuju da je iseljavanje u prethodnim valovima, posljednjih skoro stoljeće i pol, bilo i jednako intenzivno i jednako tehnološki posredovano i jednako dobro organizirano kao danas. Primjerice, usavršavanje transporta i komunikacija, potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, više je utjecalo na iseljavanje iz Dalmacije nego čuvena peronospora koja se najčešće ističe kao glavni uzrok.

Rat je otac svemu, zapisao je Heraklit prije više od 2.500 godina. Izdanje prestižnog časopisa Foreign Affairs za rujan/listopad 2018. temu broja naslovilo je World War Web, dakle posvećena je digitalnom ratovanju. Tema je ponovno i stara i nova, ne može se razumjeti što se zbiva ne uzme li se u obzir da je ista kao i posljednjih tisuću godina, ali da je u novim okolnostima i dosta različita. Kako to obično biva, u člancima se podsjeća da je Internet ustvari vojni izum, namijenjen decentralizaciji upravljanja kako bi se spriječilo da napad na komandno mjesto onesposobi sav otpor. Također se spominju promjene koje je komunikacijska tehnologija prouzročila u vojnoj organizaciji.

Glavna je teza, međutim, da je digitalno okruženje idealno za strategiju koju je razvijao veliki teoretičar ratovanja 19. stoljeća Carl von Clausewitz. Upravo zbog toga što se u digitalnom okruženju razvijaju komunikacije, kultura, trgovina, politika, baš zato je digitalni prostor idealno ratno poprište u Clausewitzovom smislu riječi.

Kao što je poznato, Clausewitzeva doktrina u jednoj rečenici glasi da je rat politika drugim sredstvima. To, međutim, znači da se ratom nastoje postići politički ciljevi, bilo da je to osvajanje teritorija, promjena postojeće i postavljanje odgovarajuće vlasti, ili pokoravanje protivnika. Ratni je cilj težište u kojem je koncentrirana neprijateljska snaga. To može biti vojni stožer, industrijski pogon, kulturni simbol ili politički lider. Utoliko su prvi obrambeni napori u digitalnom ratovanju bili usmjereni na zaštitu vitalnih pogona, nuklearki, vodovoda i sl. Clausewitz je, međutim, inzistirao na tome da je moral opće težište svake od suprotstavljenih strana, kako je, dakle, tek moralni poraz potpuni poraz. Iz toga je jasno zašto su digitalne komunikacije idealne za ratovanje.

Naravno, propaganda je bila sastavni dio ratovanja i prije, ali uglavnom nije bila učinkovita. Njemačka radiostanica u bombardiranom Londonu bila je najslušanija, ali zato da bi joj se Englezi smijali. Zajedno s tonama bombi, piše Foreign Affairs, Amerikanci su na Vijetnam bacali tone letaka, a da to nije dalo nikakva efekta.

Ratovanje na digitalnom poprištu, ono što su Plenković, Kopal i Krstičević nazvali hibridnim ratovanjem, časopis naziva LikeWar, ratovanje angažmanom na socijalnim mrežama. Ako ste online (a svi jesu) vaša pozornost dio je bojnog polja, paternalistički piše Foreign Affairs (kao da se barem neki od nas ne znamo i sami brinuti za sebe). Više nego tehnologija, važni su “ratnici”. U nas se ustalio naziv influenceri, oni koji uspijevaju proturiti priču, zakačiti angažman publike, kao glumci, zabavljači. Metoda su eksperiment i emocije, a osobito stvaranje zajednice u kojoj se razvija osjećaj pripadnosti, bratstvo (“fellowship”). Ne postoji okruženje pogodnije za razvoj novog tribalizma nego što su socijalne mreže. Tu se “braća” po ideologiji tapšaju po ramenima, hrabre jedni druge, zajednički izruguju trećeg. Pravo “navijačko pleme”.

Dovoljan je pregledan broj “ratnika”, nisu nužne mase. Očekuje se da su oni u stanju diktirati raspoloženje, odnos prema nekoj pojavi, osobi, političaru, osobito ako se koordiniraju. I to je ustvari sve što je Foreign Affairs napisao o Clausewitzu i ratovanju u novim okolnostima. Sve je to logično, točno, ali nedovoljno. Velika je tema dobro složena, ali bez završne točke. Ili su tehnike novog ratovanja i jedinice influencera još uvijek strogo čuvana tajna, ili je – kao i kod drugih tehnoloških fama – sve još jedna najava koja će se možda dogoditi, a možda i neće.

 NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.