Danas se revolucija može organizirati u sat vremena, ali od nje najčešće ne bude ništa. To je još i povoljan ishod, da od revolucije ne bude ništa. Nevolja je kad se stvari pogoršaju, kao u zemljama Arapskog proljeća. Politička tehnologija i djelotvornost socijalnih pokreta u doba socijalnih mreža postali su posljednjih godina predmet ozbiljnih znanstvenih promatranja (zasad je još riječ o promatranjima, za istraživanja još nema dovoljno pouzdanih putokaza).

David Cole je u prosinačkom broju NY Review of Books sintetizirao zaključke nekolicine recentnih knjiga. Turkinja Zeynep Tufekci, vodeća politologinja digitalnog doba, (Sveučilište Sjeverna Karolina), autorica je knjige “Twitter and Tear Gas”, Amerikanac Siva Vaidhyanathan (Sveučilište Virginia) napisao je “Antisocial Media”, a Leslie Crutchfield (Sveučilište Georgetown) u knjizi “How Change Happens”, ispituje zašto neki političko/socijalni pokreti uspijevaju, a drugi ne uspijevaju.

Tufekci tako uočava da su američkom Pokretu za građanska prava iz sredine prošlog stoljeća trebale godine da organizira antirasistički bojkot autobusa u Montgomeryju iz 1955. godine i Marš na Washington iz 1963. godine. S druge strane, kad je Donald Trump preko noći zabranio ulazak u Sjedinjene Države građanima nekolicine muslimanskih zemalja, čak i spajanje obitelji, jednako tako preko noći eksplodirali su prosvjedi na aerodromima, posredovani socijalnim mrežama, koji su izazvali ponegdje suspenziju, ponegdje usporavanje zabrane.

Međutim, ni rezultati ni karakter današnjih, i prosvjeda otprije više od pola stoljeća, nisu isti. Aktivnosti Pokreta za građanska prava polovicom prošlog stoljeća, koji je angažirao tisuće aktivista, kulminirale su masovnim bojkotom i milijunskim prosvjedima u Washingtonu. Oni su, dakle, došli na kraju, nakon dugogodišnjih napora i dugotrajnog rada, i izazvali su dugoročne promjene, među ostalim u političkoj kulturi, u popuštanju autoritarnosti režima.

Današnji masovni prosvjedi, organizirani preko socijalnih mreža, ne traže angažiranje velikog broja aktivista, no sami za sebe nemaju dugotrajne efekte. Ustvari, oni ovaj put dolaze na početku procesa, a ne na kraju, kao prije nekoliko desetljeća.

U to su se mogli uvjeriti i hrvatski prosvjednici za kurikularnu reformu. Bilo ih je više od pedeset tisuća, u nizu gradova, razišli su se i – od toga ništa. Kao da su se okupili na dočeku reprezentacije. Tufekci piše: “U doba (socijalnih) mreža, masovne, organizirane prosvjede i marševe ne treba gledati kao rezultat prethodnog snaženja pokreta; prije na njih treba gledati kao na prvu fazu, inicijalni moment u kojem pokret izbija na scenu“.

Vrijedi to, rekao bih, i za političke stranke koje se osnivaju u doba socijalnih mreža, i za ideološke pokrete i skupine, pa čak i za kampanje promocije novih proizvoda i usluga…

Leslie Crutchfield analizirala je kampanje protiv pušenja, vožnje u pijanom stanju, za pravo na nošenje oružja, za ravnopravnost spolova te kampanju protiv kiselih kiša. Prema njezinim zaključcima, kampanja koja počne s lokalne ili regionalne razine ima veće izglede za uspjeh. Aktivistima na mrežama potrebno je dati stanovitu autonomiju, ali kampanje moraju imati neki centar. Kampanja protiv nošenja oružja fokusirala se na političare na vrhu vlasti i nije postigla željeni rezultat.

Ako se već želi izravno apelirati na političare, onda je kampanju (protiv pušenja, pijanstva, za ravnopravnost žena...) dobro vezati uz izbore. Političari su na to posebno osjetljivi. Crutchfield to dokazuje usporedbom Occupy Wall Street i Tea Party. Ova druga bila je fokusirana na izborni proces, a prosvjed Occupy ustvari se rasplinuo, iako je odjeknuo i pridobio pristaše u cijelom svijetu.

#MeToo je posebno zanimljiv slučaj, gotovo pa pokret otpora. Kako piše Cole, “trenutak se pretvorio u pokret, nesumnjivo zahvaljujući mrežama, ali i činjenici da su žene u vrijeme Donalda Trumpa posebno politički aktivna skupina”, što se, uostalom, očituje i u rezultatima izbora za američki parlament. Žene nisu uspjele spriječiti imenovanje suca Kavanaugha, optuženog da je kao student silovao kolegicu, ali je #MeToo već izazvao značajne promjene obrazaca ponašanja.

Sankcioniranje seksualnog uznemiravanja u kompanijama kao što su Microsoft, Uber i Lyft uklopljeno je u korporativnu kulturu, a medijske kuće oblikuju nove obrasce odnosa prema modelima, piše Cole. Hotelske su kuće počele opremati svoje osoblje (sobarice) uređajima kojima mogu pozvati pomoć, a u nekim američkim državama skinuta je oznaka privatnosti s ugovora o zapošljavanju da se poslodavci ne bi njima štitili u slučaju pritužbi za seksualno uznemiravanje. Ovdje je, dakle, ključno uočiti to da se ta transformacija događa rapidno te kako je posredovana socijalnim mrežama.

Cole svoju analizu zaključuje riječima: Hoće li #MeToo i slični pokreti na socijalnim mrežama trajno promijeniti obrasce ovisi o masovnosti decentraliziranih foruma i akcija o kojima se međusobno izvještavaju preko mreža i koordiniraju, i napokon – hoće li svoju aktivnost vezati uz – izbore.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.