Aaron Sorokin, scenarist filma “Društvena mreža” iz 2010. godine, biografije Marka Zuckerberga, svojem je glavnom liku napisao “otvoreno pismo” koje su prenijeli najšminkerskiji američki mediji, prvo Magazin NYT-a, zatim Vanity Fair itd. Povod je bila Facebookova odluka, koju je Zuckerberg potvrdio u svjedočenju pred američkim Kongresom, da bez ograničenja objavljuje oglase političkih stranaka i političara u predstojećoj predsjedničkoj kampanji, čak i ako su lažne. Zuckerberg je odluku branio pravom na slobodu izražavanja, no njezina je logika ustvari da stranačka ili političarska izjava postaje činjenica i kad nije istinita. Zaustavljanje te informacije ustvari bi bila kriva prezentacija stranke ili političara, skoro pa cenzura. Dobro je da javnost zna da oni lažu.

Sorokin uzvraća da se na Facebooku nalazi (lažna) tvrdnja, prema kojoj je bivši američki potpredsjednik Joe Biden potplatio ukrajinskog državnog tužitelja milijardom dolara da ne istražuje njegova sina. Podsjeća također da je prije premijere filma pozvao na privatnu projekciju Sheryl Sandberg (COO Facebooka) čiji je komentar bio “Kako ste to mogli učiniti tom dečku!” (Zuckerberg je u tom trenutku zaista bio tek u 27. godini). Sorokin, dakle, hoće reći – kako to možeš činiti drugima?!

U tih nekoliko razmijenjenih rečenica gotovo da je sva mudrost koja se može derivirati iz već dugotrajne rasprave o problemu lažnih vijesti u digitalnom dobu, koja, međutim, ne jenjava. ResearchGate i Academia.edu, kako sam pokazao interes za temu, obasipaju me dnevno novim istraživanjima, člancima i analizama, koje bi svakako uskoro trebalo sistematizirati i prikazati. No čini se da će se stvar “riješiti” onako kako se rješavaju i drugi problemi u digitalnom dobu – tako da se na lažne vijesti jednostavno – naviknemo. I nekako, svatko na svoj način, s njima izlazimo nakraj.

Jedno od istraživanja o lažnim vijestima provedeno je i na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, i to među studentima, dakle, među digital natives, koji, kao što se moglo i očekivati, u lažnim vijestima ustvari uopće ne vide problem. Prema njihovom mišljenju, najveći problemi hrvatskog društva su korupcija, iseljavanje, kriza, nejednakost, kršenje ljudskih prava, kriminal, a lažne vijesti, iako su bile ponuđene kao odgovor, završile su na dnu ljestvice. U ispitivanju u SAD-u na generalnoj populaciji lažne su vijesti rangirane kao treći društveni problem, iza ovisnosti o drogama i visoke cijene zdravstvenog osiguranja, no tamo se ipak radi o značajno agresivnijoj propagandno-komunikacijskoj industriji i društvu koje se naviklo na kriminal.

Hrvatski ispitanici ne vide problem lažnih vijesti jer jednostavno – ne vjeruju političarima, ali uopće. Najviše vjeruju prijateljima i obitelji, a i ostalim izvorima vrlo slabo vjeruju. Mediji prolaze dosta loše: tek rijetko vjeruju televiziji, jedva vjeruju dnevnim novinama, a portalima skoro koliko i političarima.

Izgleda očekivano, zar ne? Tko vjeruje portalima i mrežama? Postoji tu ipak jedan problem. Dok studenti tvrde kako su vrlo sposobni prepoznati lažne vijesti, smatraju da su drugi u tome kudikamo manje sposobni. Podsjeća to na anketu među vozačima koji skoro svi sebe smatraju natprosječnima, a nitko ispodprosječnim. Paradoks se donekle može objasniti činjenicom da se u procjenu nesposobnosti drugih uključuje generalnu populaciju.

Zanimljiva je i promjena načina konzumiranja komunikacijskih sadržaja: studenti manje vjeruju informacijama na stranicama koje ipak najčešće posjećuju. Iako je rezultat ponovno paradoksalan, ipak je nekako i očekivan. Lažne im vijesti na portalima očito ne smetaju. Uostalom, u vrlo visokom postotku ne odu dalje od naslova vijesti, a clickbait ih dosta živcira. Ali, s time se, očito, živi.

Očito, odlazi u povijest komunikacijska mantra kako će mediji koji provjeravaju i prenose kvalitetne informacije biti prihvaćeniji među čitateljima, što i ne čudi, s obzirom na to da se digital natives u stjecanju kvalitetnih informacija više oslanjaju na sebe, svoju obitelj i prijatelje, nego na dosadašnje službene izvore “provjerenih” informacija, političare, službene institucije i medije. Vrlo slabo provjeravaju informacije na stranicama koje ispravljaju lažne vijesti (u Hrvatskoj – Faktograf), a gotovo s prijezirom gledaju na vijesti koje počinju s “istraživanja su pokazala...”. Ni to ne čudi – nijednom dosad etabliranom i autoritativnom izvoru više se ne vjeruje.

Tko proizvodi lažne vijesti? Prema mišljenju studenata, glavni su izvor, očekivano – političari, zatim interesne skupine, novinari, javnost (što god se pod tim mislilo) i aktivisti. U američkom istraživanju redoslijed je donekle drukčiji. Političari su opet na vrhu, zatim aktivisti, no ondje smatraju da lažne vijesti najmanje stvaraju novinari. No, iz oba je redoslijeda jasno da se lažne vijesti ne smatraju slučajnim proizvodom, rezultatom pogreške ili nemara, nego da nastaju iz interesa.

Ako se, dakle, u konzumaciju informacija ulazi s apriornim nepovjerenjem, zatim sa sviješću da službeni izvori i autoriteti lažu, i to iz interesa, nijedan tobožnji paradoks to ustvari nije, nego je riječ o novom načinu komunikacije i konzumacije informacija – koji su digital natives već usvojili.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.