Sredinom ljeta Financial Times pokrenuo je seriju članaka u kojoj preispituje suvremeni kapitalizam. Otprilike mjesec dana nakon toga, glavni urednik Lionel Barber u uvodniku posebnog broja zaključio je da je kapitalizmu potreban “reset” te kako FT u skladu s tim zaključkom mijenja svoju uređivačku politiku. Tiskano je izdanje izišlo u omotu koji promovira promjenu uređivačke politike i pogleda na kapitalizam, a posjetiteljima internetske stranice u to je ime omogućen, kao znak zaokreta, dvadesetčetverosatni besplatni pristup svim člancima. Glavni doktrinarni i programski tekst potpisao je Martin Wolf, dugogodišnji vodeći komentator, no i on se na početku svog članka pozvao na 181 izvršnog predsjednika uprave (na hrvatskom bi se reklo CEO) najvećih američkih (i svjetskih) kompanija, koji su potpisali neku povelju o korporativnoj odgovornosti, a koja više ne uključuje samo dioničare nego i druge “dionike” (na hrvatskom stakeholdere).

Ne čudi. Već dugo se gdjegdje po socijalnim mrežama, a također i u komentarima ispod članaka u FT-u, može naći kako je dnevnik, svojedobno ikona suvremene tržišne ekonomije, skrenuo ulijevo, da je čak socijalistički. Utoliko je pozivanje na izvršne predsjednike uprava najvećih kompanija itekako dobrodošlo. Iako danas nema “najveće svjetske kompanije” koja nije digitalizirana, vrijedi ustvrditi da su među potpisnicima: Jeff Bezos, Tim Cook, Chuck Robbins, Michael S. Dell, Ginni Rometty, Safra Catz, Keith Block, Jim Goodnight, Richard Templeton, i drugi čelnici najvećih kompanija digitalnog doba. Komentatori su instantno zapazili da među potpisnicima nema predsjednika uprava Googlea (Alphabeta), Facebooka, ili Microsofta. Forbes se požurio potražiti u tome dublje značenje, ali nije baš bio uvjerljiv – jer dubljeg značenja vjerojatno i nema!

Jednostavno zato što dubljeg značenja nema ni u pismu 181 predsjednika uprava, ni u zaokretu uređivačke politike Financial Timesa, ni u resetiranju kapitalizma i tržišne ekonomije. Uostalom, odavno je i New York Times proglašen ljevičarskim, ni The Economist ne uspijeva uvijek izbjeći takvu etiketu (napokon, prvi je pokrenuo “preispitivanje” kapitalizma, a nerijetko kod njega znaju gostovati i vrlo lijevo orijentirani intelektualci), a The Guardian mnogi tretiraju kao da je moskovska Pravda.

No mediji su poseban problem, a pogotovu ideološka prepucavanja. Stvar je u tome da se kapitalizam odavno promijenio, mutirao, a da liderima najvećih kompanija briga za dioničare već desetljećima nije prioritetna preokupacija s kojom dolaze na posao, jer, uostalom, ni dioničarima nisu prva briga čelnici kompanija s kojima gotovo da i nemaju nikakav kontakt. Idealtipska slika o tome kako cijena dionica ovisi o rezultatima poslovanja, a da o rezultatima poslovanja ovisi zarada managementa i uprave, u svakodnevnom je biznisu toliko daleka i nestvarna da malo koga neposredno okupira. K tome, takozvano slobodno tržište ne može se neproturječno koncipirati ni kao idealtip.

Velike kompanije vode politiku. Među potpisnicima je Ginni Rometty, predsjednica IBM-a koja je sazvala čuveni (neki su ga ocijenili skandaloznim) sastanak Donalda Trumpa i čelnika digitalnih kompanija netom nakon njegova izbora za predsjednika Sjedinjenih Država. Malo nakon potpisivanja pisma objavljeno je da je Apple uspio osigurati povlašteni porezni tretman te kako će zadržati proizvodnju svojih računala u Sjedinjenim Državama. S druge strane, Forbes pokušava izostanak Googlea, Facebooka i LinkedIna (Microsofta) objasniti činjenicom da je riječ o socijalnim mrežama. One, prema prirodi svog posla, vode svoje autonomne politike. Facebookova najava pokretanja libre promptno je naišla, ne samo na analitički hype, zahtjeve za parlamentarnim saslušanjima i sličnim akcijama, nego je Mark Carney iz Bank of England, na godišnjem sastanku guvernera najvećih centralnih banaka, pokrenuo pitanje transformacije službenog novca i kreiranja digitalne valute koja bi, kao neka obračunska jedinica, ponderirala vrijednosti svih najvećih svjetskih valuta, kako bi se izbjegla ovisnost svijeta o dolaru, koja se – prema njegovom mišljenju – pretvara u ubitačnu spiralu.

Kapitalizam, dakle, nije ono što je bio ni prije pedeset godina, a da se ne govori o kapitalizmu otprije sto, stopedeset godina, iz kojih se vremena crpe argumenti za današnja ideološka prepucavanja. Ustvari, pravo je pitanje po čemu je ovo uopće kapitalizam? Osim Kube, Sjeverne Koreje i još možda poneke zemlje, danas gotovo sav ostali svijet živi u “kapitalizmu”, a razlike među zemljama – između Saudijske Arabije, Jemena, Japana, Filipina, Gane, Nigerije i Kolumbije – veće su nego što su ikad bile između Švedske i Slovenije.

I hrvatski su mediji zapazili potez Financial Timesa, i pismo predsjednika uprava najvećih kompanija. Slijedom tih materijala, i oni su stvarima pristupili ideološki te oslanjajući se na uobičajene argumente: klimatske promjene, rast nejednakosti, rentijerstvo, niska socijalna mobilnost, potiskivanje meritokratskog principa, itd. Prozvani su i domaći poduzetnici koji se nisu odazvali pozivu na diskusiju.

Podržavam. Domaći su poduzetnici u nemogućoj situaciji. Sve dosad deklarativno su zahtijevali da im se politika ne miješa u posao, da im samo smanji poreze, a sada bi se trebali zaokrenuti, odnosno prihvatiti da im je, uz ostalo, posao da se petljaju u politiku. Trebat će dugo da se zaokret probavi.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.