Na samom početku zaključnog poglavlja, Judea Pearl i Dana Mackenzie postavljaju pitanje koje je ustvari svrha njihova istraživanja: “Možemo li kreirati umjetnu inteligenciju s onoliko imaginacije koliko ima trogodišnje dijete? Imam o tome neke ideje, ali (ni) u ovom finalnom poglavlju nemam definitivan odgovor”. Riječ je o knjizi “The Book of Why. The New Science of Cause and Effect”, objavljenoj sredinom 2018., a koju ovdje snažno preporučujem. Iako su formalno dva autora, ustvari je samo jedan – Judea Pearl. (Zato je cijela knjiga pisana u prvom licu jednine, kao u prethodnom citatu – “imam”, a ne “imamo”.) Dana Mackenzie je publicist, koji je očito pomagao pri pisanju, a osamdesetogodišnji Judea Pearl klasik je računalne znanosti, jedan od vodećih u području umjetne inteligencije, dobitnik Turingove nagrade 2011. godine (nešto kao Nobelova nagrada u računalstvu). Knjiga se bavi pojmom uzročnosti, na koji je Pearl bio fokusiran tijekom cijele karijere, ne samo u računalstvu. Uobičajeno ga se predstavlja kao računalnog znanstvenika i filozofa, no na njega sam naišao čitajući o njegovoj polemici s Nancy Cartwright o uzročnosti u ekonomiji. Zanimljivo je da je pionir umjetne inteligencije Herbert Simon, uz to što je dobitnik Turingove nagrade (1975.), dobio i Nobela za ekonomiju (1978), a također ga se sporadično predstavlja i kao (informacijskog) filozofa.

Simon je ovdje zanimljiv za usporedbu s Pearlom i zbog toga što je 1960. godine predvidio da će strojevi koji će nadmašiti čovjeka u igranju šaha biti konstruirani za deset godina. Kao što je poznato, bilo je potrebno skoro trideset godina više (tek 1997. Deep Blue je Garija Kasparova “potukao do nogu”). Mnogo je teza o tome kad će, ako će ikad, strojevi dostići ljudsku inteligenciju. Neki, primjerice, smatraju da od singulariteta neće biti nikad ništa jer su emocije, koje će računalima uvijek nedostajati, neizostavni element mišljenja. Prema drugim mišljenjima, uvijek će im nedostajati mašta, one vrste kakvu imaju umjetnici. Pearl je, naravno, ambiciozniji. Imaginacija o kojoj on (u gornjem citatu) govori, a koja još nedostaje računalima, odnosi se na problem uzročnosti, odnosno na mogućnost da se zamisli nepostojeća stvarnost, da se misli kontrafaktualno – “što ako”.

Knjiga je vrlo debela, ima više od četiristo stranica, vrlo je sadržajna i metodična. Iako se ne oslanja na matematiku koliko njegova prethodna knjiga “Causality” (iz 2000. godine), da se sadržaj upije i probavi, male sive stanice ozbiljno treba angažirati. Iznenađujuće je mnogo prostora posvećeno odnosu statistike i kauzalnosti. Prema Pearlovom mišljenju, razvoj statistike išao je za time da pitanje uzročnosti proglasi neznanstvenim, zastarjelim, anakronim i arhaičnim. I to mu izrazito smeta. U petom stoljeću prije nove ere Demokrit je govorio kako bi “radije otkrio jedan uzrok nego bio kralj Perzije”, citira Pearl. Aristotel je spoznaju stvari izjednačavao sa spoznajom uzroka. Znanost dvadesetog stoljeća, tvrdi, odbacila je istraživanje uzroka gotovo kao praznovjerje, fikciju. Primjeri na kojima to Pearl pokazuje iznenađujući su i donekle zapanjujući. Iako je zbog potiskivanja uzročnog mišljenja i prije bilo problema, primjerice, u liječenju (raka pluća), razvoj umjetne inteligencije s Pearlom vraća uzročnost, kao temeljnu karakteristiku ljudskog mišljenja, u istraživačko središte. Želi li se razviti umjetna inteligencija do razine ljudske, to se ne može postići bez razvitka uzročnog mišljenja kod računala.

Knjiga mnogo pozornosti posvećuje analizi poznatih paradoksa – kao što su Monty Hall, Simpsonov i Berksonov paradoks – iz kuta uzročne analize. I doista, postaju nekako jasniji. Često se te paradokse tretira kao igre za večernje zabave. Riječ je ustvari o ozbiljnim misaonim problemima. U diskusiji o paradoksu Monty Hall doktori znanosti iz teorije vjerojatnosti s prijezirom su odbacivali i s visine odmahivali rukom na objašnjenje. Paul Erdos, jedan od najbriljantnijih suvremenih matematičara, piše Pearl, prihvatio je rješenje tek kad se u njega uvjerio pomoću računalne simulacije. Pogotovu uzročna analiza pokazuje da se ni izbliza ne radi o banalnim problemima zaključivanja.

Napokon, u završnom dijelu knjige, Pearl postulira odnos slobodne volje i umjetne inteligencije. Pitanje slobode s problemom je uzročnosti povezano na neočekivani način. Tradicionalno, uzročnost je vezana uz determinizam. Ako se, međutim, uzročno mišljenje predstavi kao kontrafaktualno, kao mišljenje o tome što bi bilo kad bi bilo, onda je uzročnost ustvari mogućnost alternativne stvarnosti, mogućnost da stvari krenu drukčije, nedeterminizam. Uzročnost je, dakle, mogućnost slobode. O tome imamo li uopće slobodnu volju, Pearl zapravo ne želi diskutirati. Posve je svjestan ideje, koja se poziva na neke neuroznanstvene eksperimente, da nemamo slobodnu volju. (O tome je nedavno Jerry Coyne, evolucijski biolog, održao posjećeno predavanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.) S time se Pearl suočava na, rekao bih, “kantovski način”. Prema njegovom mišljenju, umjetna inteligencija neće načiniti ključni korak a da se ne počne ponašati i razmišljati “kao da” ima slobodnu volju, “kao da” su stvari mogle biti drukčije, “kao da” sloboda postoji, “kao da” svijet nije zadan i nepromjenjiv. Ukratko, nema sljedećeg koraka a da se umjetna inteligencija ne počne ponašati kao čovjek. Čak i da se ne slažete, ili vas ne zanima, ova spekulativna dimenzija, Pearlova je knjiga izvor vrlo vrijednog sadržaja o razvoju uzročnog mišljenja, statistike, suvremene znanosti i računalstva.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.