U svibnju su u Hrvatskoj održane dvije vrijedne međunarodne ekonomske konferencije. Obje su organizirale domaće institucije. Prvu, u Bolu na Braču, organizirao je polovicom svibnja Ekonomski fakultet u Splitu, i na njoj su među glavnim govornicima bila i dva nobelovca: Eric Maskin i Alvin Roth, uz nekolicinu drugih vrlo značajnih ekonomista. Nekoć je bio standard da se iskoristi prilika i objavi intervju s tako značajnim znanstvenicima kad se zateknu u Hrvatskoj. Sada, koliko sam vidio, to je izostalo. Slobodna Dalmacija u najavi konferencija objavila je da su među 500 sudionika konferencije i dva nobelovca, ali nije iskoristila priliku za razgovor. Ne vidim ni da je konferenciju, ili barem njihova izlaganja, bilo moguće pratiti na daljinu. Pretpostavljam da će u nekom zborniku biti objavljeni barem sažeci, a možda i neki cijeli radovi u nekom časopisu. Prisustvovao sam jednoj konferenciji splitskog Ekonomskog fakulteta na Hvaru prije možda čak deset godina, kad je gostovao Joseph Stiglitz i, naravno da su mediji s njim tada objavili intervjue, a i sâm sam napisao poduži osvrt u kojem sam prepričao njegovo izlaganje. Ovako, Maskin i Roth i drugi, za hrvatsku javnost kao da nisu ni dolazili. Poslovica Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, svakako nije adekvatna onome što se dogodilo, ali jasno je što se želi reći. Došli su a da u široj javnosti nisu ostavili traga, ona je bila zabavljena nečim drugim. Može se vjerovati da će njihov posjet iskoristiti onih 500 sudionika konferencije.

Druga je tradicionalna konferencija Hrvatske narodne banke, koja se svake godine otprilike u ovo vrijeme održava u Dubrovniku. Iako joj je sadržaj bio puno siromašniji nego bolskoj konferenciji, a čak siromašniji i nego prijašnje Dubrovačke konferencije, ondje se ipak, tradicionalno, zatekla nekolicina novinara vodećih medijskih kuća. No od svega, dobili smo izjave samo guvernera Borisa Vujčića i jedan petminutni "ekskluzivni" intervju Marka Biočine na NovojTV s Philipom Laneom, glavnim ekonomistom Europske centralne banke. Ni jedan ni drugi nisu rekli skoro ništa vrijedno pozornosti. Ustvari, iznijeli su neka predviđanja o kretanju inflacije, ali ako se sutra situacija promijeni, nitko ih neće vući za rukav, skoro nitko se neće ni sjećati što su rekli, ustvari već se nitko ne sjeća, kao da su izrekli vremensku prognozu.

Nekoć, Dubrovačke konferencije bile su događaj, i časopis Banka, a i drugi mediji, redovito su objavljivali opsežnije intervjue s gostima, koji su također bili nobelovci ili ugledni ekonomisti. Koliko se moglo saznati na internetskoj stranici Hrvatske narodne banke, bilo je održano i nekoliko okruglih stolova, ali o čemu se razgovaralo – pojma nemamo. Mediji to javnosti nisu posredovali, kao da to nikoga tko nije mogao doći u Dubrovnik ne zanima, ili čak misle da to nikog ne treba zanimati, nema potrebe javnost time opterećivati ili poučavati. Nekoć se drukčije razmišljalo. Sjećam se, svojedobno je poznata hrvatska ekonomistica bila vrlo uzbuđena što će imati priliku za Banku napraviti intervju s Edmundom Phelpsom.

Hrvatska narodna banka ipak je na svojim stranicama objavila priloge govornika. Jedan od njih je Joel Mokyr, veliki povjesničar ekonomije, tehnologije i ekonomsko-političke kulture. Njegov članak nosi naslov: "Različitost, pluralizam i tolerantnost: Korijeni ekonomskog progresa?". U napasti sam da zaključim kako je Mokyr izabrao tu temu, ne samo zbog svojeg interesa za nju, nego i znajući u koju zemlju dolazi (ta je pretpostavka malo vjerojatna, ali nek' ovdje ostane barem kao provokacija). Hrvatska je etnički homogena, no prema izjavama koje su se višekratno mogle čuti od upućenih, u njoj je među zaposlenima već oko deset posto stranaca. Uostalom, svi na građevinskim objektima i biciklima dostavljača možemo vidjeti ljude tamne boje kože i očito iz udaljenih zemalja.

Mokyrov članak detaljno prati razvoj tolerancije i pluralizma u europskoj i povijesti drugih razvijenih (i manje razvijenih) zemalja. Tu je priča o Nizozemskoj u njezino zlatno doba (kao da je sad manje zlatno), o Velikoj Britaniji, o religijskoj netrpeljivosti, o demokratski slabo razvijenom Singapuru, ali gradu visoke tolerancije i pluralizma ustanovljenog odozgo, praktički dekretom.

Sama diverzificiranost/raznolikost, naglašava Mokyr, ne jamči ekonomsku živost i rast. Važno je da je podupiru kultura tolerancije i institucionalizirani pluralizam, i onda se rast može očekivati.

U Hrvatskoj su već izrečene ocjene da smo za radnu imigraciju kulturno i institucionalno nepripremljeni. Širi se uvjerenje da smo sigurna i tolerantna zemlja. Stoga, kao da nismo ni zainteresirani pripremiti se za dolazak radnika iz udaljenih zemalja. Čekaju se slučajevi, da se na njih reagira, da se užare prepirke ksenofoba i internacionalista. Političari će onda pogledati što rade mreže, pa će na brzinu nešto sklepati, pitati Europu je l' bilo dobro, i ponavljati zadatak dok ne dobiju prolaznu ocjenu. Oni, ovdje kako bude.