Prije manje od dvije godine izgledalo je da je dugogodišnji sudski spor Googlea i Oraclea o vlasničkim pravima napokon riješen. Sud je “definitivno” odbio tužbu, Oracle je izgubio. A onda je potkraj ovog ožujka savezni Žalbeni sud odlučio suprotno – naložio je nižem sudu, koji je bio donio prethodnu odluku, da kazni Google. Konačnu će riječ, izjavili su iz Googlea, ipak donijeti američki Vrhovni sud. Svi mediji, kad pišu o tom sporu, naglašavaju da ima presudno značenje za razvoj softverske industrije. Također, kad objašnjavaju “o čemu je spor”, koriste se riječima – “da pojednostavimo”.

Spor Oraclea i Googlea jedan je od primjera u mojoj knjizi pod naslovom “Besplatno”, koju je izdavačka kuća Jesenski i Turk poslala u tisak u travnju 2018. Knjiga govori o razvitku političke ekonomije digitalnog doba. Upravo kad je Žalbeni sud vratio predmet nižem sudu, obavljao sam posljednje korekcije pa sam zaokret stigao unijeti u bilješku. Kao što naslov knjige sugerira, “besplatno” je jedan od karakterističnih obrazaca poslovanja u digitalnom dobu. Široko rasprostranjena zabluda da “nema besplatnog ručka” nije vrijedila ni u industrijskom dobu, a u digitalnom je pogotovo dovedena u pitanje. Devedesetak posto od pet, šest milijuna aplikacija na Apple Storeu i Google Storeu dohvatljive su besplatno. Bez besplatnog digitalni svijet uopće ne bi mogao funkcionirati.

Oracle je pokrenuo spor nakon što je preuzeo Sun Microsystems, koji je razvio programski jezik Java. Predmet spora je pitanje je li se Google imao pravo besplatno koristiti API-jima (Application Programming Interfaces) kad je razvijao operacijski sustav za Android. U svom prikazu slučaja i Electronic Frontier Foundation imao je potrebu “pojednostavljeno, na primjeru” objasniti da je API – “generalno govoreći, specifikacija koja omogućuje programima da komuniciraju jedan s drugim. Tako, kad čitate neki članak online i kliknete na ikonu da ga, primjerice, podijelite na Twitteru, koristite Twitterov API koji je kreator stranice dobio izravno od Twittera”.

Već 2012. godine kalifornijski je sudac odlučio da API-ji, dakle instrukcije, ne mogu biti zaštićeni copyrightom. Ta je odluka potvrđivana sve do odluke Žalbenog suda potkraj ožujka. U prethodnom slučaju, to bi značilo da Twitter ne može vlasnički zaštititi instrukcije za dijeljenje sadržaja, iako – naravno – može naplaćivati dijeljenje sadržaja na svojoj stranici. Socijalne mreže to i čine za neke sadržaje, primjerice, promotivne. Od njih oglašivač nešto zarađuje pa mreže uzimaju svoj dio.

No, ako bi Twitter naplaćivao i instrukcije za dijeljenje sadržaja, potencijalnom bi korisniku uskratio informaciju bez koje ne može sagledati sve troškove ulaska u poslovni odnos i donijeti kvalificiranu odluku. Ako bi korisnik morao prvo platiti API, a tek onda odlučiti isplati li mu se ući u posao, hoće li objaviti besplatni ili promotivni sadržaj, mogao bi biti na gubitku i prije, i bez posla. Analogno je to pravilu iz “dereguliranog” ruskog “biznisa”, prema kojem “nešto uvijek moraš dati da bi nešto (poslije) dobio”. Misli se na “članarinu” i druge “naknade”.

Kalifornijski je sudac bio odlučio da je “članarina” besplatna, jer je to dobro za softverski biznis: Modularnost je u prirodi razvoja informacijske tehnologije. Thomas Bernsers-Lee imao je slobodan pristup Internetu kad je razvio WWW. Kako to da je Žalbeni sud odlučio suprotno? Oracleov argument bio je da je Google na Androidu imao zaradu. Wired naglašava da je Androidov operacijski sustav sada potpuno open source. To znači da bi prema trenutačnoj odluci suda oni koji su razvijali softver morali platiti samo za API-je koji su prije razvijeni, tumači Wired.

Slučaj je značajan, i našao se u knjizi, upravo zato što će njegovo konačno rješenje poslužiti kao obrazac za formiranje tržišta u digitalnom dobu. Tržište se, među ostalim, uvijek formira na granici između onog što je besplatno i onoga što se plaća, kao i na granici onoga čime se smije i onoga čime se ne smije trgovati, zatim na granici onoga čemu je cijena ograničena i onoga čemu nije itd. Politička se ekonomija, uz ostalo, bavi tim granicama tržišta (a ne samo državnom potrošnjom i upravljanjem javnim prihodima i rashodima).

U digitalnom se dobu sve te granice tržišta u odnosu na industrijsko doba značajno redefiniraju. Djelomično je tome razlog činjenica da su u digitalnom dobu predmet trgovine informacije, dok su u industrijskom dobu to uglavnom robe, materijalne stvari. No nije to jedini razlog. Materijalna je stvar i bubreg, ali postoje moralna ograničenja njegovoj trgovini. Tako u digitalnom dobu postoje moralna ograničenja trgovanju privatnim informacijama, iako su one sirovina za razvitak digitalne ekonomije. Slučaj Facebook i nije ništa drugo nego test granica tržišta. Kao i slučaj Oracle vs Google, samo po drugoj liniji razgraničenja, po drugim kriterijima.

Granice tržišta formiraju se uvijek i svuda, no digitalni svijet u ovom zgusnutom razdoblju značajno redefinira granice tržišta i ekonomske aktivnosti. Kako će to ispasti nitko ne može znati, ali što se ustvari događa, na kojim se poljima vode bitke – to knjiga “Besplatno” istražuje.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.