Hrvatska je, prema podacima Eurostata prošle godine iznenada identificirana kao šampionka prekarnog rada među zemljama članicama Europske unije, i to prema oba kriterija, prema desetpostotnom udjelu rada koji se opisuje kao privremen, neizvjestan i nesiguran, dakle potpuno prekarni, i prema radu na određeno vrijeme do godine dana, kojeg je u Hrvatskoj četvrtina u ukupnom radu. Što se tiče ovog drugog kriterija, rada na određeno vrijeme, njegov tako visoki postotak svakako je prouzročen strukturom hrvatske ekonomije, odnosno visokim udjelom turizma. Kako se rast prekarnog rada u suvremenoj ekonomiji značajno povezuje s digitalnom transformacijom, pitanje je jesu li tehnološke promjene zahvatile hrvatsko tržište rada i utjecale na tako visoke postotke.

Tkogod se malo bavio uzročnošću u ekonomiji, zapravo nemogućnošću da se jednoznačno identificira uzrok ekonomskih zbivanja, tko također poznaje način kako se prikupljaju ekonomski podaci i oblikuju takozvane činjenice, zna da pouzdanog odgovora nema. Tako, primjerice, u ukupnoj radnoj snazi u Hrvatskoj ima više od deset posto samozaposlenih, bilo u obrtu ili u tvrtkama koje su sami osnovali i u njima se zaposlili. Oni se u velikom broju klasificiraju kao stalnozaposleni, a mnogi su u stvarnosti u prekarnom statusu.

S druge strane, mnogi i nisu, primjerice, vlasnici apartmana i stanova za iznajmljivanje, koji su se preko Airbnba, Bookinga, Ubera umrežili u svjetsku turističku i putničku ponudu, rentaju položaj, a u prekarnom statusu, na crno, drže one koji im čiste.

Iako su, dakle, svi podaci, a osobito zaključci, neizvjesni, spekulirati i istraživati se mora, u najmanju ruku radi vođenja ekonomske politike.

Prethodni podatak o deset posto samozaposlenih iznesen je na webinaru koji je potkraj veljače organizirao Hrvoje Butković iz zagrebačkog Instituta za međunarodne odnose, na kojem je predstavio rezultate hrvatske dionice istraživanja o utjecaju digitalizacije na tržište rada u zemljama bivšeg socijalizma, u kojem, uz financiranje Europske komisije, sudjeluju istraživači iz Bukurešta, Sofije, Praga, Varšave i Skoplja.

Gost diskutant na webinaru bio je i Matthias Schäfer iz berlinske zaklade “Konrad Adenauer”, koji je ustanovio da su problemi s kojima se suočava Hrvatska prilično slični makedonskima, o kojima je s istraživačima diskutirao koji dan prije. On je u svojoj prezentaciji predstavio sasvim drukčije tržište, ono njemačko. Na njemu također raste postotak samozaposlenih i zaposlenih na netipičan način, no to tržište u posljednjih dvadeset godina karakterizira drastičan, strmoglavi pad neaktivnog stanovništva, čak i onog dijela koji su činili migranti.

S jedne strane, to je posljedica čuvenih Schröderovih mjera s početka stoljeća, kojima je oslabljena socijalna zaštita pa su mnogi bili prisiljeni potražiti posao, s druge strane, mnogima je obrazovanjem i drugim pogodnostima omogućeno da taj posao i nađu. A kad je tržište rada transformirano tako da je udio nezaštićenih na tržištu postao opterećenje, djelomično i pod utjecajem digitalne transformacije, Nijemci su uveli – minimalnu plaću. Ili, drukčije rečeno, Nijemci svojom ekonomijom – upravljaju, jednom neoliberalno, drugi put socijalno (da se poslužim uobičajenim hrvatskim terminima).

Butkovićeva je studija ustanovila manje ili veće postojanje svih netipičnih oblika rada za koje se pretpostavlja da su donekle posljedica digitalne transformacije, i to upravo u omjerima iz kojih se može zaključiti da je podatak o Hrvatskoj kao šampionki prekarnog rada točan. To su, prema europskoj klasifikaciji, slučajevi kad poslodavac angažira više part-time zaposlenika (job sharing), zatim kad je zaposlenik angažiran kod više poslodavaca (employee sharing); projektni rad, portfolio rad, vouchersko zapošljavanje; freelance kolaboracija, itd.

Daljnji nužni detalji, o tome koliko ljudi u takvim oblicima rada dnevno rade, i kakav im je socijalni status, u kojim ekonomskim segmentima, nisu poznati, a bez njih se ne mogu izvoditi zadovoljavajući zaključci.

Kako rezultati pojedinačnih studija, iako gotovi, još nisu uklopljeni u cjelinu, ne zna se jesu li hrvatski i makedonski problemi slični onima u drugim tranzicijskim zemljama, koje su vodile drukčije ekonomske politike, ne samo na tržištu rada, nego i u monetarnoj i fiskalnoj politici, mirovinskom i socijalnom sustavu. Prema prvom uvidu, slični oblici rada zabilježeni su i u Rumunjskoj, ali Rumunji su nedavno snažno povećali plaće, pa što bude.

Uz ostalo, studija je konstatirala da je u Hrvatskoj bilo više od 90.000 samozaposlenih koji su radili za više poslodavaca, što je oko 5,6 posto, vrlo visok postotak, uzme li se u obzir da je zacijelo umnogome riječ o tzv. nezavisnim profesionalcima, najčešće visokoobrazovanima i najčešće u prekarnom statusu. Koliko oni rade, kakve su im zarade, kakva im je perspektiva, kakva su im stvarna prava, to tek ostaje istražiti, ako nekog zanima, e da se iz toga onda oblikuje neka suvisla politika. Naravno, vrlo je izvjesno da će se mnogi nezavisni profesionalac u međuvremenu zaputiti u neku drugu zemlju, makar u početku i konobario.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.