Revolucija se već dogodila, tvrdi Luciano Floridi, vrlo utjecajni oxfordski filozof informacija i savjetnik za digitalni razvitak vlade Velike Britanije i Italije te Europske komisije. U objašnjenju o čemu je riječ koristi se metaforom iz filmova o osvajanju svemira: “Spuštanje u infosferu može se dogoditi samo jednom”, kaže, i već se dogodilo. Iz te tvrdnje Floridi izvodi dva zaključka. Prvi, rasprava o tome gdje će se dogoditi nova epohalna inovacija, novi revolucionarni pomak je promašena. Nije to ni Internet stvari, iako ima svoju primjenu u tzv. pametnim gradovima, a ni pretvaranje proširene u virtualnu realnost. To je sve na razini transformacije televizije od one kakvu smo dosad poznavali do one u koju će je pretvoriti mogućnosti koje nudi digitalna tehnologija. Ništa epohalno.

Prema drugom zaključku, sada nakon slijetanja, zadatak je da se snađemo, upravljamo i razvijamo u svijetu u kojem smo se zatekli. Umjesto da smo lovci, da trčimo za tehnološkim promjenama, vrijeme je da počnemo upravljati razvitkom, da počnemo voditi.

Prije nastavka teksta možda su potrebne dvije napomene. Prva, ovo o čemu je ovdje riječ, o upravljanju digitalnim razvitkom ni najmanje se ne odnosi na Hrvatsku, to jest na Hrvatsku se odnosi samo posredno, u onoj mjeri u kojoj Floridi svoje zaključke upućuje ponajprije Europskoj uniji. I drugi, pitanje o tome upravljamo li mi, ljudi, tehnologijom ili se ona pojavi, netko je proizvede, a onda ona upravlja nama, nije razriješeno ni historijski, ni analitički. Utoliko, Floridijeve ideje o uzimanju uzda u ruke treba primiti i kao prijedloge, a ne kao zaključke o tome što se događa “nakon slijetanja”.

(Uz ostalo, koliko ustvari slijedimo tehnologiju vidljivo je i iz načina objavljivanja Floridijeva članka “Soft Ethics and the Governance of the Digital”. Navodno će “službeno” biti objavljen u sljedećem, već pripremljenom broju Philosophy & Technology, kojem je Floridi urednik, no online se već pojavio. Tehnološke mogućnosti nisu ostavile mogućnost izbora.)

Svejedno, uloga etike i regulacije u novom tehnološkom dobu sve je očitija. Floridi sve to itekako komplicira i neuvjerljivo sistematizira, no za to barem dijelom ne treba okrivljavati njega – cijeli se svijet muči kako izići nakraj s etičkom regulacijom tehnologije, cijeli svijet jedva uspijeva razaznati i rasporediti što se događa. Floridi govori o mekoj i tvrdoj etici, razlikuje regulaciju i upravljanje razvitkom, no izgleda da se sve to pretapa jedno u drugo.

Jednu se temu ovdje, međutim, može izdvojiti. Riječ je o frazi code is law, koju je u knjizi istog naslova afirmirao Lawrence Lessig prije nešto manje od deset godina. Fraza se primila i proširila izvan autorovih inicijalnih intencija. U daljnjim analizama obrnula se u law is code – to jest i samo zakonodavstvo i politika su jedna vrsta algoritma, oblikuju procedure postupanja ili ih slijede. Utoliko, promjena tehnologije izaziva i promjenu političkih procesa, primjerice izbora ili odlučivanja.

Izravnije nego igdje drugdje primjećuje se to u ekonomiji, na tržištu. Tehnologija nesumnjivo oblikuje financijska tržišta do neusporedivosti s onima otprije nekoliko desetljeća. K tome, sudionicima postavlja zahtjeve. Primjerice, oni koji žele trgovati dionicama moraju biti adekvatno tehnološki opremljeni. No s obzirom na to u što je tehnologija pretvorila tržište vrijednosnica, pitanje je imaju li pojedinci ikakve izglede u suočavanju s robotima koji na njima trguju. Problem na koji prilično apstraktno i voluntaristički Floridi želi ukazati jest to da je nejednakost konsekvenca, kad se već radi o mogućnosti pristupa tehnologiziranom tržištu.

Još kako-tako kad je riječ o tržištu dionica. No što s tržištem rada? Ima ljudi koji bi kod poslodavca ostavili bolji dojam i više pridonijeli ukupnom uspjehu tvrtke kada bi se imali prilike osobno predstaviti, a ne tek imati mogućnost da ispune eliminatorne upitnike i testove na Internetu. Jednostavno, s tehnologijom su ispuštene mogućnosti i za njih i za poslodavca.

Kad je riječ o politici, puno je “tinte proliveno” u analizama utjecaja Interneta na rezultate izbora. Postoji i druga dimenzija, politička svečanost. U nekim je zemljama tendencija da se s vremenom glasanje i izbori potpuno prebace na Internet. No u tradicionalnom shvaćanju izbori moraju imati značenje, u njima se mora prepoznavati da se donosi dalekosežna odluka. Kad su bili prvi višestranački izbori, sjećam se, većina ljudi koje sam vidio na biralištu odjenuli su se kao za kazalište. Prebace li se izbori potpuno na Internet, izostat će taj osjećaj da se radi nešto važno.

Kad se Japan u 17. stoljeću na 250 godina zatvorio za okolni svijet, u njemu je potpuno ukinut barut, tehnologija (ubijanja) koju su već poznavali. Razlog je bio u zaključku da je više štetnih nego korisnih primjena baruta. Tako drastičnih socijalnih odluka ne mora biti (premda su neke slične, primjerice, o zabranama kloniranja već donesene), ali to ne znači da se ne može primjena novih tehnologija etički raspravljati i da iz zaključaka tih rasprava ne treba čak donositi odluke.

Internet je neizbježno nekako reguliran. Etički se može analizirati barem ta regulacija. Primjerice, što je etička dimenzija takozvane neutralnosti Interneta ili prepoznavanja lica. Što ako algoritam nekoga greškom optuži? Nije sasvim jasno može li se upravljati tehnologijom, ali je prilično jasno otkud dolazi želja da se nakon izvedene revolucije stvari stave pod kontrolu.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.