Nedavno sam bio na poslovnom putu u Norveškoj i nekako, vjerojatno zaslugom PR agencije, završio kao sugovornik novinaru norveškog poslovnog dnevnika DN. Razgovor je bio o napadima zlonamjernim kôdom i mrežnoj sigurnosti, to jest, tako sam ja mislio. Moj tim, koji se bavi obradom informacija o računalnoj sigurnosti zove se Talos i ako ćemo govoriti o nama i našem radu, mogu biti prilično suveren.

U poslovnom životu nekoliko sam puta prošao kroz osnovni trening za komunikaciju s novinarima. Na treninzima su nam pokazivali videoisječke raznih CEO-va koji su se u intervjuima više ili manje suvereno poigravali s teškim novinarskim pitanjima, i plasirali upravo one poruke koje su već planirali. U Americi to uvijek izgleda kao nekakav odglumljeni groteskni i pompozni skeč, pogledajte za to neku od serija posvećenih novinarstvu, i sve će vam biti jasno. Prva mi na pamet pada izvrsna HBO-va “The Newsroom”, s Jeffom Danielsom i Emily Mortimer u glavnim ulogama.

U ovom slučaju ekipa iz PR agencije unaprijed me upozorila kako bi razgovor mogao dospjeti u područje komentiranja hardverske sigurnosti, sigurnosti dobavljača i političko-ekonomskih pitanja pa sam imao jedan dan kako bih razmislio o procesima koji se oko uvođenja 5G tehnologije vode na Zapadu.

Mogao sam prije svega razmisliti o tome hoću li uopće pristati komentirati tako nešto. Odbijanje davanja odgovora na neko pitanje legitimno je, iako dosta teško. Na neka pitanja i nemoguće je odgovoriti, i tada je sasvim u redu priznati da ne možete ništa bitno reći. No, za lakša pitanja teško je imati svoje mišljenje, a morati dati odgovor u skladu s mišljenjem kompanije. Ipak, kad ste već korporativni plaćenik, morate se profesionalno ponašati.

Grozne su te dileme. S jedne strane, već neko vrijeme Ciscova norveška podružnica pokušavala je doći do tih poslovnih novina, i bilo bi sjajno kada bi objavili nešto o nama. S druge strane, tko sam ja da komentiram odnos Huaweija i kineske vlade, ili stav Cisca prema sličnoj suradnji sa zapadnim vladama?

Podsjetimo se o čemu je riječ. Nakon što se američka vlada, na prijedlog tajnih službi, temeljito riješila Kasperskog i njihovih sumnjivih ruskih proizvoda, na red je došao Huawei, jer se i njima odnos s kineskom vladom u svrhu špijuniranja ne može lako dokazati niti opovrgnuti, pa ga je onda bolje iz preventive izbaciti iz državnih organizacija, ali i korporacija koje pružaju kritične infrastrukturne usluge, poput telekomunikacija. Na kraju su optužili Huawei za krađu poslovnih tajni svojih zapadnih partnera.

Amerikanci se ne ustručavaju preporučiti prijateljskim zemljama kako postupati pa su tako redom Australija, Novi Zeland, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Češka od reda počele dovoditi povjerenje u Huaweija u pitanje, zbog skore promjene mobilne podatkovne tehnologije u tehnologiju pete generacije, za koju Huawei konkurira europskim kompanijama poput Ericssona ili Nokije.

Računa se kako će proizvođači opreme za 5G mrežu, koja obećava brzine prijenosa podataka do 20 Gbps, imati priliku inspekcije mrežnog prometa te kako će milijarde svjetskih mrežnih uređaja i IoT spravica kontinuirano slati terabajte kroz te uređaje. S obzirom na to da je Huawei najpopularnija platforma u Europi za 4G, a koriste ju i neki hrvatski operateri poput Tele2, moglo se očekivati da će većina operatera koji već koriste Huaweijevu platformu još jednom izabrati Huawei za partnera i za mrežu najnovije generacije.

To je, međutim, sada sve manje vjerojatno, bez obzira na to što Huawei vuče ispravne poteze i povećava transparentnost svojih uređaja kroz posebne odjele za suradnju s lokalnim vladama, poput britanskog Huawei Cyber Security Evaluation Centre (HCSEC). HCSEC je u vlasništvu Huaweija, ali zapošljava i djelatnike GCHQ-a, britanskog pandana NSA-u. Zadatak takvih centara je procjena sigurnosti Huaweijevih uređaja, kako bi se otklonila sumnja u upletenost kineske države i moguću upotrebu uređaja u svrhu špijunaže.

Dogodilo se, dakle, da se nađem u Norveškoj, baš u vrijeme kada je na snagu stupio prošireni zakon o sigurnosti, kojim država dobiva pravo veta na strane investicije i tehnologiju koja se koristi i u privatnim organizacijama, ako su te organizacije dio kritične državne infrastrukture. Pogađate, prvi na redu bio je Huawei pa sam i ja morao komentirati mogućnost namjerno ostavljenih sigurnosnih rupa u sustavima kako bi se kineskim obavještajnim organizacijama omogućio pristup korisničkim podacima.

Kad sam govorio o ravnoteži između komentara koje žele objaviti novinari i tema o kojima želi govoriti korporacija, nisam spomenuo i treći, osobno najvažniji kriterij, a to je hoću li se nakon toga što kažem i što se objavi, moći sutra bez srama pogledati u ogledalo.

Tako sam na kraju ipak odlučio prokomentirati slučaj, i rekao da nitko zaista ne može jamčiti da neka državna agencija neće presresti uređaj i modificirati ga za svoje potrebe. Navodno je jedna od metoda zaštite nabavnog lanca promjena adrese dostave, tako da se u tranzitu ne vidi tko je krajnji korisnik uređaja. Također sam rekao da vjerujem kako svaka kompanija koja proizvodi mrežnu i telekomunikacijsku opremu želi biti poštena prema svojim korisnicima, jer se oni teško dobivaju a lako gube.

Kako god bilo, nakon više od sat vremena intenzivnog razgovora, uzdignuta lica izašao sam iz prostorije za sastanke zadovoljan jer ćemo sutra izaći u novinama u pozitivnom svjetlu. Drugi dan sam saznao kako novinar planira spomenuti i slučaj otkriven kad je Edward Snowden objavio dokumente o NSA-inoj praksi modifikacije Ciscovih mrežnih uređaja za svoje svrhe.

Zapamtite, ako novinar ima priču, on će tražiti sugovornike koji će mu tu priču potvrditi, ili će izvući odgovore iz konteksta kako bi pojačao svoje tvrdnje. Od svih izrečenih mudrih misli, na kraju sam završio na dvije rečenice koje su izašle u novinama. Svaki publicitet je dobar, rekao je jednom Oscar Wilde pa ću se ovaj put zadovoljiti time.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.