Prošle godine na festivalu Zagreb Dox gotovo sam slučajno pogledao izvrstan film “Na njezinim plećima”, koji priča priču o Nadji Murad, jednoj od dobitnica Nobelove nagrade za mir 2018.

Film prikazuje Nadjinu borbu za širenje istine o sudbini yasidskih Iračana koji su pod vlašću Islamske države podvrgnuti ugnjetavanju i genocidu, a posebno o nasilju nad yasidskim ženama. U kaosu kalifata, zatočena Nadia Murad nekako uspijeva pobjeći svojim mučiteljima i odlučuje život posvetiti borbi za ukidanje seksualnog nasilja nad ženama u ratu.

Njezina borba za opstanak Yasida nadahnjuje, ali se kroz film provlači dojam da se Nadia ne snalazi najbolje u zadanim okvirima svjetskih institucija poput Ujedinjenih naroda. Posebno su dirljive scene koje prikazuju njeno tužno raspoloženje nakon naizgled vrlo uspješnih govora pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda.

Morate se osjećati jadno nakon što pogledate scenu koja prikazuje susret s nekom srednjerangiranom kanadskom političarkom iz kojeg je Nadia izašla s bezvrijednim suvenirima koje turisti za nekoliko dolara mogu kupiti u svakoj suvenirnici. Svakako morate pogledati i kratku snimku njezinog ovogodišnjeg susreta s Donaldom Trumpom, koji dobro pokazuje odnos svjetskih vlastodržaca prema pojedincima koji se bore za svoje male ideje i ideale.

Među svim govorima na ovogodišnjoj Općoj skupštini UN-a, još jedan govor, osim govora Grete Thunberg, pobudio je dosta pozornosti, iako se o njemu u hrvatskim medijima moglo pročitati vrlo malo. Riječ je o govoru predsjednika britanske Vlade Borisa Johnsona.

On je poznat kao vrlo osebujan tip i dobar govornik. Naravno, njegova vještina govorništva izvježbana je tijekom desetljeća školovanja u najboljim školama koje pohađa britanska konzervativna elita, a koju Britanci, iz nekog svog razloga, neprikladno nazivaju srednjom društvenom klasom.

Kako god bilo, Johnsonov govor dočekan je s iščekivanjem, s obzirom na trakavicu oko britanskog napuštanja Europske unije. Boris ne bi bio Boris kada bi ispunio očekivanja. U njegovom govoru, naravno, nije bilo riječi o Brexitu, osim u kontekstu jedne šale kojom je bocnuo britanski parlament i njegove zastupnike.

Tema govora bio je odnos društva prema znanosti, novim tehnologijama i algoritmima koji sve više utječu na svijet oko nas.

Izlaganje je započelo poput neke epizode “Black Mirrora”, opisom umreženih uređaja koji već danas postoje, i koji u Johnsonovoj viziji mogu dovesti do zastrašujuće budućnosti, kada će strojevi i umjetna inteligencija donositi odluke lišene svake ljudskosti. U takvoj budućnosti neće biti mjesta za suosjećajnost, tu divnu vrlinu ljudskog roda, niti za bilo kakve emotivne odluke koje znamo donositi unatoč objektivnim pokazateljima.

U Johnsonovoj budućnosti, ulogu nafte preuzimaju podaci. U njoj se neće voditi borba za kontrolu nad naftnim poljima, već za kontrolu nad podacima koji će dalje omogućavati kontrolu i nad čovječanstvom. Johnson kaže kako smo već danas u situaciji da se možemo sakriti od svoje obitelji, svog doktora pa čak i od svoje države, ali se puno teže možemo sakriti od Googlea.

Ah, “u tom podatkovnom jezeru leži bajt”, u budućnosti će se zacijelo koristiti umjesto, “u tom grmu leži zec”. Pod krinkom zabrinutosti za pojavom svemoćnih korporacija, Johnson prikriva borbu za kontrolu nadgledanja koju su donedavno imale državne službe.

U svojoj zabrinutosti za dobrobit čovječanstva, Johnson zaboravlja napomenuti kako su Velika Britanija i SAD ugovorom definirali proces dijeljenja metapodataka, prema kojem se zemlje i kompanije koje operiraju u njima obavezuju drugoj strani izručiti podatke o aktivnostima pojedinih korisničkih računa.

Da stvar bude gora, britanska ministrica unutrašnjih poslova Priti Patel nedavno je predložila Facebooku da implementira backdoor u WhatsAppu i Facebook Messengeru kako bi se i sâm sadržaj konverzacija mogao pratiti. Iako je Facebook takav prijedlog odbio, siguran sam da države imaju sposobnost Marku Zuckerbergu dati ponudu koja se ne odbija, kako bi se ovaj prijedlog i ostvario.

Osobno, nisam pobornik državne kontrole nad podacima o korištenju internetskih usluga. Između represije i ekonomske koristi treće strane radije biram ekonomsku korist internetskih giganata.

Za dobar primjer državnog upravljanja podacima dovoljno je samo uprijeti prstom u Kinu i njezine sustave za socijalno ocjenjivanje i pročitati nedavne vijesti o kineskom razvoju kamere koja svojom razlučivosti od 500 megapiksela među 10.000 ljudi na slici može prepoznati svaku osobu.

Pokušamo li pomoći rješavanju ekološke krize, jasno je kako su prije svega potrebni čisti izvori električne energije. Energije vjetra i sunčeve svjetlosti pomažu, ali nužan je kontinuitet proizvodnje akumulatora visokog kapaciteta koji dobrano prelazi kapacitet najmoćnije baterije Tesla Powerwall.

Još davno, na fakultetu, nas nekolicina naprednih predlagali smo, kao jednu od temeljnih mjera naše netom zamišljene Hrvatske lige za borbu protiv turista, izgradnju na desetke nuklearnih elektrana na jadranskoj obali. One bi nas oslobodile mrskih gostiju, i to bez gubitka prihoda koji bismo višestruko nadoknadili kao jedan od najvećih svjetskih proizvođača električne energije.

Tada nam je to izgledalo urnebesno smiješno, ali s vremenom se fora izlizala. Danas, međutim, vidim da se tako mogao riješiti jedan od najvećih svjetskih problema. Kad sam prošli tjedan pogledao izvrstan Netflixov dokumentarac “Decoding Bill Gates”, oduševilo me što i Bill Gates i njegova kompanija TerraPower slično razmišljaju. Izgleda da naše studentske ideje i nisu bile tako blesave. Čiste i sigurne nuklearne elektrane moguće su, ali pričekat ćemo ih dok ne razvijemo prikladnu etiku za 21. stoljeće.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.