Samo daj, inkubatori, competitioni, grantovi, stipendije, donacije, a crowdfundinge i crowdinvestinge da i ne spominjemo, to su već ozbiljni načini financiranja, a ne natjecanja, iako svaka borba za novac investitora i crowdfundera ima neke elemente natjecanja

Dobio sam nekidan mail od nečega što se zove 2019 European Social Innovation Competition. Za završnu fazu natjecanja, od 543 prijavljena odabrali su 30 startupa, zapravo to čak nisu ni startupi, to je sve u fazi ideje u nečijoj glavi. Da, to je još jedan trend. Više se i ne traže koliko-toliko organizirani startup timovi, ponekad su dovoljne i vrlo maglovite ideje. I nisu svi nužno tech startupi, iako ih mnogo jest, a čak i oni koji nisu tech-core, imaju tech komponentu jer bez nje se danas ne može. Pazite – 543! Pa da svaki od tih startupa u nastajanju zaposli 10 ljudi, to bi već bilo epski. Naravno, do toga neće, a i ne treba, doći, ali…. Sve ideje na ovom natjecanju moraju biti “socijalno osjetljive”, ekološke itd... zato se stvar i zove Social Innovation Competition. Uostalom, i ovo je neki opći trend, čak i da se službeno ne spominje “socijala”, od startupa bi se očekivala.

O tome da je ovo s forsiranjem društvenog utjecaja i socijalnog dobročinstva dosta poguban trend, već sam pisao prije debelih 6-7 godina. Tada sam intenzivno pratio Microsoftov Imagine Cup, koji je bio na vrhuncu svoje slave, koja je otad u oštrom opadanju. Na Imagine Cupu već se tada forsiralo to društveno dobročinstvo, što samo za sebe, dakako, nije loše – dapače, super je… Međutim, time su nepotrebno hendikepirani neki odlični projekti koji ne spašavaju kitove, ne čiste plastiku iz oceana i ne pošumljuju Saharu, nego se bave samo poboljšanjem neke komercijalne usluge ili uvođenjem nove. Uzmimo za primjer Uber i srodne aplikacije, ili AirBNB. U osnovi tih aplikacija čisti je biznis. Jesu li socijalno osjetljive same za sebe? Pa, baš i nisu. Spašavaju li kitove i pande? Pa izravno baš i ne, ali neizravno – možda i da. Jesu li društveno korisne? Ja bih rekao da su kolosalno društveno korisne, no ako pitate prosječnog internetskog aktivista, reći će vam da su štetne k’o sam vrag…. kome ćete vjerovati?

Vratimo se 2019 European Social Innovation Competition i njihovom polufinalu. Od 30 ideja koje su ocijenjene najboljima, riječ plastika spominje se u njih 17 (!!!), naravno, redovito u kontekstu borbe protiv plastike. Interesantno za nas koji se sjećamo djetinjstva u Jugi 70-ih i 80-ih, ali i ne samo Jugi, nego u cijelom svijetu, plastika je tada bila magično pozitivna riječ. Mantra je tada bila da ćemo sve živo proizvoditi od tog divnog i fleksibilnog materijala – plastike – zahvaljujući kojem ćemo trošiti manje drveta (lijepo) i općenito sve proizvoditi jeftinije, lakše, s manje dima i trošenja rudače i prirodnih sirovina i sl. Jugoplastika je bila super pozitivna stvar, zamislite da danas netko nazove tvrtku Neštoplastika? Odašiljanje izuzetno negativnih vibri. Momentalna osuda brenda na tržišnu smrt.

Svi mrze plastiku, a prije samo jedne generacije sve su nas učili da je obožavamo. Milenijalcima možete lagati, nama X-erima ne. You won’t fool children of the (plastic) revolution.

Vratimo se startupima. Ideje su im klasične zeleno-ekološke bajke, i ako je postotak propasti startupa inače oko 90% (ili koliko gdje već jest), ovima predviđam propast u stopi od >96%. Od toliko rješenja za još jedan oblik gospodarenja plastičnim otpadom (kroz tech aplikaciju ili proizvod) na tržištu ima mjesta za možda jedno ili dva, ako i to nije preoptimistično.

Dva od rješenja koja NE spominju plastiku su:

pana (Spain): A diaper rental service that provides the delivery, pickup and cleaning of reusable baby diapers.

DYCLE – Diaper Cycle (Germany): 100% bio-based diaper inlays that can be composted and turned into fertile soil after use.

Dakle, perive pelene i nekakve bio pelene. Pitam roditelje među vama – biste li se ikad vratili u 19. stoljeće i perive pelene, koje traže kompletan sustav skupljanja, doslovno, posranih krpa, zatim njihovo slanje u neki servis koji ih pere (o tome koliko sve to smrdi putem i potencijalno širi zarazu, da i ne govorim), zatim njihov povrat u stanove korisnika i ponovno korištenje. Kako sva ta zezancija može biti ekološka??? Koliko se struje, benzina, vode, deterdženta tu troši za prijevoz, pranje... koliko je to nehigijenski, komplicirano... evo jednostavno pitanje za sve one koji su ikad hendlali dijete – biste li ikada prešli na ovo?

Ovaj drugi startup zvuči nešto pametnije, iako i dalje komplicirano. Skupljaš zasrane pelene, kompostiraš ih (kako i u čemu; treba li novi komad opreme u stan?) i onda pretvaraš u zemlju… Ooooo-keeej… Ova kolumna nije sponzorirana od Pampersa, premda, da ima pravde, trebala je biti. Još uvijek može, Pamperše, javi se....

***

Inače, ovog ljeta je 40. obljetnica walkmana! Sony je lansirao prvi walkman 1. srpnja 1979. Kakva revolucija, kakav mentalni trip u 80-te... Malo je koji uređaj obilježio moje postadolescentske godine kao walkman, Imao sam ih tri ili četiri, Sony, Panasonic... Sve prednosti uređaja za osobno introvertno uživanje u glazbi danas ne treba niti navoditi, ali tada je to bila mala revolucija. Prisjetimo se – velika stvar bio je auto-reverse mehanizam, koji je prilikom dolaska na kraj jedne strane kazete sam okretao glave i smjer vrtnje, i automatski svirao drugu stranu bez vađenja i ručnog okretanja. 

Doma još imam Sony WM-FX313, i još radi... ne znam iz koje je godine... Nije ni najbolji ni najnoviji walkman koji sam imao, najbolji je bio jedan Panasonic koji se od upotrebe doslovno raspao, otpala su mu vrata za kazetu. Danas, svaki je mobitel, čak i najjeftiniji, i walkman, uz 500 drugih funkcija koje usput obavlja. Koliko smo tehnološki napredovali unutar manje od jedne ljudske generacije, to je nevjerojatno...

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.