Librićev grijeh sastojao se u tome što je laganje i muljanje, uobičajeno za svijet tech startupa, digao na višu, zakonski kažnjivu razinu. Investitorima je lagao o novcu koji su u njega uložili neki drugi (izmišljeni) investitori, a barem jednom je i falsificirao potpis investitora na nekakvom pismu namjere. Sve u svrhu, dakako, da na lovu navuče druge potencijalne investitore…

To, dakle, nisu više bile lovačke priče uz craft pivo s okusom avokada iz kafića za startupere ili s tech konferencija, kakvih smo se svi naslušali na tone, već zakonski kažnjiv falsifikat.

Prenio sam na Fejsu ovu vijest uz vrlo blagu, jedva zamjetnu količinu likovanja. Neki su me već prozvali da likujem nad tuđom nevoljom. Istina je da likujem, ali ne nad Librićevom sudbinom. Razlog zbog čega likujem u slučaju Renata Librića nisu on niti njegov startup, razlog su hrvatski mediji i hrvatsko stanje uma.

Nebrojeno puta hrvatski mediji digli su mi tlak upravo imbecilnim pokrivanjem tech i startup scene. Toliko neznanja, lupetanja, udivljenja krivim veličinama, nekuženja scene, pušenja nevjerojatnih laži… Sada im se, u slučaju Librića, sve to slama u glavu, ne samo kroz nečije (moje) moraliziranje, već i jasnom, zakonskom presudom. Bili ste budale, i prenosili spike osuđenog krimosa, evo vam, crno na bijelo!

Vrhunac hrvatskog medijskog debakla u praćenju startupa bio je tamo negdje sredinom mandata Milanovićeve vlade, kada je zemlja bila na dnu. Heroji su se tražili na krivim mjestima, očajnički. Jedan od takvih slučajnih heroja ispao je i Farmeron, solidan startup, koji, doduše, za početak, nije ni bio hrvatski; registriran je u Americi, a u vrijeme kad se od njega radila najveća senzacija u državi zapošljavao je 12 (slovima: dvanaest) ljudi u Hrvatskoj, u svom osječkom uredu koji je, kako rekoh, bio ispostava američke centrale.

Unatoč tome, u dnevnicima televizija s nacionalnom koncesijom, na webovima, u tiskanim izdanjima novina i magazina, mogli ste čitati biblijske, mesijanske priče o malom startupiću iz Osijeka.

Mi u Mreži i Bugu godinama njegujemo zdrav i primjeren odnos prema tech fenomenima, i kada su nam idioti iz dnevnika, webova i s elektronskih medija, počeli uletavati na teren svojim debilnostima, to nam je s pravom smetalo. BTW, Farmeron je lani potiho prodan nekom američkom fondu, zatvorio se osječki ured, a Matija se bacio na novi projekt. Toliko o startupu kao spasu hrvatske ekonomije. Bellabeat? Neka stoji samo ime, tema je za neki drugi put.

Nad Librićevim slučajem stoga likujem, jer mi daje pravo da takvima kažem – jesmo li vam govorili? Vidite li sada da se pušenje baš svake bedastoće ne isplati, odnosno da šteti prije svega ugledu vašeg medija? Sumnjam da ih je briga, jer to je mentalni sklop zvan obraz-đon, ali trebalo bi biti briga javnost i konzumente medija.

Ne tražim, dakako, formalnu osudu za autore ovih budalaština, već samo onu običnu, čitateljsku, zdravorazumsku. Da svatko za sebe sjedne i kaže: “bit ću razumniji i ubuduće neću pušiti, čitati, niti honorirati nečije debilnosti ovakvog tipa”.

Usporedite to s uravnoteženim, objektivnim praćenjem startupa kojem mi kao specijalizirani medij težimo! I tada ćete shvatiti zašto na ova zbivanja likujem!

Puno smo puta tu uravnoteženost platili tiražom, vjuovima i popularnošću. Sigurno bismo dobili više klikova da smo prije nekoliko godina nadrobili nešto o tome kako Farmeron osvaja svijet i pola okolnog svemira, a zajedno s Bellabeatom i 4-5 obližnjih galaksija. Sigurno bismo bili čitaniji da smo pušili brutalne laži Milanovićeve vlade i njenih trabanata o “farmi servera u Lici” ili friške spike Plenkija i njegove ekipe o “tvornici Hyundaija” koja eto, samo što nije… sigurno bismo dobili klikove da smo služili kao platforma za Librićeve izvanzemaljske spike o flotama električnih aviona…

Ni ja osobno, ni moja redakcija i kolege, nismo savršeni. Mogu blebnuti koješta – bilo zato što – čak i ja ovako skeptičan – popušim spiku, bilo zato što ispadnem glup. Mogu možda objaviti i tuđu blesavost jer mi prođe ispod uredničkog radara. Konačno, možda me i potkupe da namjerno napišem nešto – ni tu mogućnost ne odbijam. Legitimno je da čitatelj prilikom čitanja bilo kojeg mog komentara i stava pomisli i da sam možda i kupljen. Uzgajajte tu sumnju u sebi! Sumnja je uvijek opravdana, iako je realistično najčešće neosnovana.

Ipak, neke stvari vam mogu obećati. Kod mene u Mreži ili u drugim medijima i društvenim mrežama za koje pišem NIKAD nećete vidjeti namjerno plasiranu kretenariju o svjetski senzacionalnom startupu, nečem što će završiti na naslovnici Timea, ili biti veće od Atlantica za godinu dana. Nećete vidjeti montažu u kojoj hrvatski startuper stoji kraj Rihanne i Elona Muska, za bolji efekt. Čak i ako me plate da vam plasiram nešto, uradit ću to s minimumom mozga i štovanja istine.

Nije veliko obećanje, ali i to je nešto.

Uključite mozak prije čitanja. Ne vjerujte novinarima. NIKAD ne vjerujte novinarima samo zato što su novinari. Lažljivci i budale iz primjera u ovom tekstu posve su uništili značenje novinarskog posla. U posljednje vrijeme koristim termin influencer, pa mi se smiju. Koristim ga zbog ljudi o kojima govorim u ovom tekstu ni pod razno ne želim biti novinar.

Uzeo sam influencer kao prvi najbliži pojam, a i zaista je dobar – netko tko ostvaruje ili želi ostvariti utjecaj. Želim ostvariti utjecaj, ali ne glupostima, nego kvalitetom. Pod influencer mislim na ljude koji promisle, napišu, i iza toga stoje. Čak i ako su za to plaćeni od oglašavača, znaju što pišu jer jamče svojim ugledom, a ugled je valuta koja u vrijeme društvenih mreža i sharing ekonomije nema protuvrijednost…

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.