Čitam u tekstu na Telegramu nekidan: Facebook je “prihvatio ekstremno desnu libertarijansku politiku”?? Libertarijanstvo samo za sebe nije desno, iako ima finesa od jako lijevih do jako desnih. Doduše, kolektivističke odrednice lijevo-desno, tj. kako će se trošiti javna lova, marginalne su za ideologiju kojoj je glavni cilj pojedinac, a ne “javni interes”. Libertarijanizam kao takav nije ni lijevi ni desni, pojedinci unutar tog superindividualističkog pokreta jesu. Mislim da u medijima treba prestati s krivim i ignorantskim korištenjem termina prema kojem su Ekvador ili Argentina “neoliberalni”, sloboda govora odjednom je koncept desnice i sl. Malo osnovne komunikacijske kulture.

Zuckerberg je inače na ispitivanju u kongresu – tom, zbog kojeg je optužen za “ekstremno desnu libertarijansku politiku” – bio izložen nevjerojatnom rafalu strašno glupih pitanja. Ne mislim da je skrenuo ni lijevo ni desno, uostalom Fejs čine korisnici. Mislim da je Zuck samo htio da to rešetanje glupostima od “uvaženih kongresnika” što prije prestane, i shvaćam ga. I mislim da se generalno uzevši, trudi održavati taj divovski community do neke mjere normalnim, što je svakako monumentalno težak zadatak. Pritom ponekad fulaju, ali događa se i boljima.

Jasno kako će ga desni ekstremisti napadati da je Fejs pun komunjara, a lijevi da je pun fašista, te kako sve to treba potaracat jer se tako njima hoće, ali novinar Telegrama mogao bi se malo informirati o tome što je libertarijanizam i što je desno...

Pitanja kojima su rešetali Zucka – mogu zamisliti kako bi izgledalo da Sabor počne rešetat pitanjima nekog iz vodeće hrvatske tech tvrtke.

Istovremeno, kolumnist CNN-a Dipayan Ghosh u dosta šeranom tekstu “Facebook is allowing politicians to lie openly. It’s time to regulate” zagovara više regulative za Facebook...

... regulative koju, kao i svu regulativu, propisuju političari...

... za koje je odmah u naslovu utvrdio da lažu ... i da im Facebook pomaže u širenju tih laži... i kako nam zato treba više regulative... koju propisuju političari... koji lažu... (ad infinitum, kao ono kad staviš dva ogledala nasuprot pa se slika replicira u beskonačnost).

Perpetuum debile... kako je rekao kolega s Facebooka nekidan (za odvojen, ali ne posve nevezan incident), kako ekipa s ovim umjesto mozga prijeđe ulicu svaki dan?

Frajer inače vodi nešto što se zove Platform Accountability Project. Jasno je kao dan da će zagovarati bujanje regulative do beskraja, pa to mu je jedini smisao života. Jednom kad počneš sliniti od uzbuđenja na nešto kao “regulativa Facebooka” jednostavno nema kraja gdje to ludilo može stati... već sad imamo bizarne kazne za bizarne prekršaje, imamo presude za “duševne boli” za svaku glupost, kad ovakvi idioti krenu punim gasom, ni Goli otok za verbalni delikt nije daleko...

Inače, političari su lagali otkad je svijeta i vijeka. Prije Interneta, jedna od najjačih platformi za njihove laži bio je, uz ostalo, i CNN; kao i druge TV mreže.

***

Dodatni je problem kako uopće definirati što je to laž u politici, i koliki su resursi uopće potrebni da se ta regulativa iz vlažnih snova likova kao Ghosh provede? Istina je i da regulativu često vole upravo tržišni monopolisti ili near-monopolisti, poput Facebooka. Iznimno zahtjevna regulativa koja traži kontrolu istinitosti svakog posta zahtijevala bi na desetke, stotine tisuća ljudi ili neki nevjerojatan AI, ili miks ova dva resursa.

U svakom slučaju, kad god se u neki sektor postavi regulatorna barijera, ona u principu služi tome da se učvrsti položaj već postojećih jakih igrača. Drugim riječima, ako itko ima resurse zaista pregledavati milijune postova, to ima Facebook. Takvim regulatornim zahtjevima samo bi se cementirao njegov položaj, jer nema teorije da bi neki novi igrač na društveno-mrežnoj sceni mogao parirati Fejsu i ispunjavati zahtjeve regulatora.

I što je uopće laž u politici? Tko tu može biti sudac? Političari lažu konstantno, ali najčešće to nisu otvorene i lako prepoznatljive laži (OK, ponekad jesu i to) nego manipulacije brojkama, masiranje istine, i – najčešće – lažna obećanja za budućnost. Kako to kontrolirati, kako to zabraniti? I inače, da me pitate koja je riječ najzlorabljenija u povijesti ljudskog roda – to je valjda “istina”. Vrlo je malo toga na svijetu gola istina, uglavnom se radi o različitim interpretacijama.

Stava sam da nam treba neki ombudsmanski servis koji bi nadzirao političare kad lažu i kad su u pitanju brojke ili lako provjerljive stvari, ali bez prisile da se društvena mreža mora držati njihovih presuda. Nekakav servis-podsjećalo, u stilu – sjećate li se što je taj i taj najavljivao ako bude izabran? Krenimo od toga, a onda možemo proširivati stvar.

U svijetu postoji nekoliko takvih servisa. Kod nas sam se iskreno nadao da takvu ulogu može igrati Faktograf, koji je i počeo s nekom takvom premisom – pamtit ćemo što političari kažu pa vidjeti koliko se toga realiziralo nakon nekoliko mjeseci ili godina. Nažalost, u praksi je Faktograf postao samo još jedan izrazito ideologiziran, u ovom slučaju lijevi web, kakvih je na hrvatskom Internetu već na stotine... Način kako Faktograf golu ideologiju gura kao “istinu” i “fakt” posramio bi i najgore desničare (desničari su inače ti koji obožavaju riječ “istina”, iako uglavnom misle na “moj subjektivni dojam”).

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.