Rat spolova nije tema ovog teksta, a i bolje da nije, jer tu se danas više ne može napisati stav i ostati “čist”, profesionalan i nikome se ne zamjeriti. Rat generacija nije mnogo bolji, ali ipak možemo hladnije glave analizirati neke podatke i istraživanja. Prema rezultatima takvih anketa – e-mail je usluga SNAŽNO vezana za moju generacijsku skupinu, koja se obično zove Generation X. Od momenta kad sam poslao prvi mail to me potpuno preuzelo, mnoge oko sebe još tamo sredinom devedesetih, kad nitko živ nije imao račun, uvjeravao sam kako je to apsolutno najbolji način komunikacije, i da ga izvole prihvatiti.

E sad... mi X-eri si šaljemo milijarde mailova, nekako smo naučili i svoje roditelje (danas penziće) da provjere mail barem jednom dnevno i odgovore ako je moguće unutar 3-7 dana... ali još teže je na to naučiti ove mlađe.

Milenijalci i mail... nula bodova!

Kad sinu trebam objasniti da mi pošalje mail, jer mi treba dostaviti neki set dokumenata koji je duži od nekog memea ili kratica poput OMG BRB, LOL i sadrži, recimo, attachmente, dokumente, slike, donekle sređenu prethodnu prepisku... to je muka živa. Ne zna moj mail, iako sam mu ga rekao sto puta, ja ne znam njegov jer nekoliko puta kad ga je otvorio, poslije bi ga zaboravio pa otvarao nove... samo instant poruke igraju.

Meni se 85% bitne poslovne i paraposlovne komunikacije odvija mailom, preostalih 10% Fejs Messengerom, a možda 5% svim ostalim sredstvima (uključujući i razgovor telefonom).

Ne kužim kako nečime što nije mail možeš slati sređenu sustavnu prepisku s više dokumenata, i da to ima neku glavu i rep.

Kako milenijalci organiziraju diskusije i tijekove misli u svojim smušenim glavama? I tu sam proveo vlastito istraživanje, na oglednom primjernu koji imam doma, dakle, na sinu. On je možda premlad i za pravog milenijalca, ali za sustavnim slanjem dokumenata i dretvama koje će se nadovezivati jedna na drugu na mailovski način jednostavno nema potrebe. Nekoliko puta kad je trebao attachati neku datoteku, bila je usamljena i prikačena kao poruka u instant messaging softveru.

Slike? Puna razlučivost? Pa koga briga… Šalje se smanjeno, na veličinu koja putuje WhatsAppom, Viberom ili Messengerom. Imam dojam da milenijalci ni ne znaju što znači “visoka razlučivost”. Mi, starkelje, pomalo i zaboravljamo da nam slike u najvišim razlučivostima uglavnom trebaju radi ispisa, a nama, u old school papirnatim medijima, i radi tiska. Ako je slika od početka do kraja svog životnog vijeka namijenjena gledanju isključivo na ekranima, i to najčešće ne većim od onih na mobitelima i tabletima, zaista nema potrebe da bude u visokoj razlučivosti.

Nicholas Carr, jedan od meni najdražih filozofa informatičke tehnologije, godinama zastupa stav da nas Internet poglupljuje, i da su promjene suštinske, gotovo na razini DNK. Najsnažnije je nametnuo te teze u knjizi “Plitko”, koja je prevedena i kod nas, ali nastavio je s njima i kasnije.

Bilo bi zaista pretenciozno glumiti neku generacijsku superiornost na temelju toga što koristimo email, a generacije ispred i iza nas ne. Pa i sam email krcat je manama, temelji se na superzastarjelim protokolima, uglavnom iz ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i mnogi su “fičeri” u njega dodavani naknadno, pomalo na silu i neoptimizirano. Attachmenti, primjerice, bez kojih danas ne bismo mogli živjeti i koje sam naveo kao jednu od najvećih prednosti maila u odnosu na druge oblike komunikacije, zgurani su u email standarde grubim nasiljem. Recimo tek… Da ću sa zanimanjem pratiti evoluciju modernih načina komunikacije, i kako milenijalci s njima izlaze na kraj.

Usput, Facebooku i nekim instant messengerima prije nekoliko sam godina proricao da će se pretvoriti u alternativu Outlooku i Exchangeu, dodavanjem poslovnih fičera, schedulinga sastanaka, kalendara i slično. To se u tim programima i uslugama nije dogodilo, ali jest u Google Docsu, no to je ipak nešto drugo.

***

Za kraj, nešto sasvim drugačije, a možda i ne toliko… Opet je riječ o specifičnom duhu vremena. Poslovna inteligencija d.o.o. dobila je certifikat za Run Friendly poslodavca. Čestitam! To je sjajan trik lukavog Berislava Sokača, koji je nešto tako banalno kao trčanje pretvorio u dobar poslovni model. Svaka mu čast, iako u tome ne bih nikad sudjelovao. Što je uopće Run Friendly poslodavac, onaj kod kojeg možeš trčati po uredu?

Uglavnom, kad smo već kod toga, imam i nekoliko boljih ideja. Ono što bi svakog normalnog trebalo zanimati nije Run Friendly radno mjesto – jer kog boga ideš na posao da bi na njemu još i trčao – nego Sleep Friendly. Ako Sokač naplaćuje ove certifikate, a vjerojatno naplaćuje, onda bi ovo s dodjelom Sleep Friendly certifikata moglo biti još bolji poslovni model... stavljam copyright, da vam nije palo na pamet ukrasti mi ideju!!

BTW, koja se tvrtka javlja za certifikat Sleep Friendly? “Kod nas možete spavati na radnom mjestu da vas nitko ne gnjavi”... ovlašteni certifikator iz Sleep Friendly Poslodavac udruge ili d.o.o-a dolazi to provjeriti, vidjeti može li se zaista odrijemati ili je stalno neka gužva, galama... ako netko trči okolo, onda ne možeš dobiti Sleep Friendly certifikat, biraj brate, ili si prijatelj trčanja ili spavanja, ne može oboje. A rad? On nam je kao Muji u onom vicu Japan, tek na trećem mjestu…

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.