Društvene mreže... Već sam jednom komentirao ultimatnu glupost postanja nekog sadržaja duljine nekoliko novinarskih kartica tako da se stavi u, primjerice, 15 odvojenih poruka na Twitteru (zbog ograničenja dužine) pa se svaka ta poruka zasebno screenshota, pa se, dakle, taj sadržaj umjesto kao osrednji post na Facebooku ili članak, okolo dijeli kao paket 15 slika koje se trebaju “listati” točno određenim redoslijedom da se iz njih iščita raskomadana poruka osrednje dužine, u 15 sićušnih djelića. Kakvo epsko komunikacijsko nazadovanje!

Neki dan sam vidio nešto još gluplje – glazbenik Moby se posljednjih dana svađa s ekipom. Tema je nekom možda i zanimljiva – u svojoj memoarskoj knjizi napisao je da se neko vrijeme viđao s Natalie Portman. Ona demantira taj njihov dejting i kaže da se svega sjeća kao starijeg lika kojeg se bojala (creepy) i koji ju je gnjavio. Ona je tad imala 18, a Moby preko 30, što je ogromna razlika za nekog u tinejdžerskoj dobi, slažem se. Uglavnom, nebitno, Moby tu sad demantira, pa kontrademantira, pa ovo pa ono, ali cijela komunikacija odvija se na zaista glup način.

Dakle, lik na INSTAGRAM, mrežu za razmjenu fotki s mobitela, stavi sliku koja nije fotka, nego sadrži naslov, primjerice, “Moja Isprika”, a onda u komentaru napiše karticu teksta u kojoj objašnjava sve živo, nebitno je li u pravu ili nije, ali ima tog teksta “šta za čitati”.

Pa to je u komunikacijskom smislu strašno. Kao da ideš raditi juhu, a jedini alat su ti gradele, ili u vrhunskom restoranu jedeš prstima jer nemaju pribor itd., ili voziš auto na felgama bez guma.

Dakle, kakav povratak u komunikacijsko kameno doba!

Pogledajmo to s gledišta user interfacea. Slika prikazuje četvrtinu ekrana mog monitora, a tekst je na njoj sićušan dio, rekao bih manje od 10% ukupnog ekranskog prostora koji je na raspolaganju (ne zaboravimo da i sam Instagram s kojeg je uzet screenshot ima očajan UI i iskoristivost), a taj tekst je jedini bitan, on je razlog zašto sam tu. Da vidim zbog čega se ispričava! To mogu čitati na 10% ekrana skrolajući gore-dolje...

I onda se ekipa milenijalaca kojima je ovaj trogloditski način dopisivanja OK, smije ljudima iz svijeta printa i misle da je mrtav? Za tip sadržaja kakvom je namijenjen, print je supermoderan i prilagođen način komunikacije, u usporedbi s ovim primjerima.

Iako na raspolaganju imamo neviđene alate, nisam siguran da komunikacijski napredujemo, čak i u ovom, najnižem segmentu, dakle pukoj čitljivosti poruke. (O tome da ne znamo saslušati jedni druge ili uvažiti tuđi stav neću ni govoriti.)

Eto, zbog toga volim Facebook, i meni je on omiljena mreža, pa i ovaj tekst za kolumnu uglavnom uzimam iz statusa na Fejsu; ako ste mi frend tamo, možda vam je odnekud poznat. Na Facebooku nema ograničenja na dužinu posta i kombinacije slika i teksta, dobar je za prenošenje kompleksnijih sadržaja, koji su vrijedni konzumacije.

***

U završnom dijelu nešto sasvim drugo, ali također inspirirano Facebookom. U zemlji krcatoj glupostima, imovinske kartice “dužnosnika” sigurno spadaju u Top 5 debilizama... kao šatro, dužni su ih ispuniti, ali svi pozaboravljaju sve što žele zaboraviti, sankcija za lažno ili nepotpuno ispunjavanje nema, ukratko, niti je ikoga briga, niti itko cjelovito ispunjava, niti itko kontrolira, niti itko nastrada, tj. ima čak i teoretske šanse biti kažnjen čak i pri najbrutalnijim lažima i previdima. Dokument je posve besmislen. Kao da đacima u školi daju papir “Jesi li prepisivao? Da/Ne”, a onda čak i oni koji kažu da jesu, prođu bez posljedica, pa i oni koji jesu, i ulovljeni su u prepisivanju, a kažu da nisu – isto.

BTW, država bi trebala sve to znati i bez ispunjavanja kartice, odnosno umjesto kemijskom olovkom na nekom fotokopiranom formularu iz 1978., imovinska kartica trebala bi se ispuniti klikom miša nekog uhljeba. Primanja svih koji rade za državu se znaju, vlasništvo je evidentirano, auti su registrirani na osobu, bračni odnosi su pod nadzorom države... sve iz ovih besmislenih kartica nalazi se, ili bi se trebalo nalaziti, na nekom serveru u vlasništvu države.

Naravno, kada država treba uposliti IT za ovako nešto – to je nemoguće, pa ajde ti, frende, uzmi kemijsku i napiši što ti paše, i zaboravi što ti ne paše, bez svrhe i bez posljedica... ali pazi sad, da se uvede zloglasni porez na nekretnine, budite sigurni da bi programeri Apis IT-a, ako treba, radili prekovremeno kako bi omogućili da se jednim klikom dozna vaše vlasništvo nad 1/328 babine šupe u Gaćelezima, za koju niste ni znali da postoji... odjednom bi tehnologija doskočila “zaboravnosti” kada bi se time građane moglo oderati po džepu...

Ovih dana dostavili su mi opomenu za plaćanje poreza i drugih davanja. Opomena je dostavljana poštom. Dostavljana, a ne dostavljena, jer je to (bila) trajna radnja. Poštar je dolazio, pa obilazio, pa ostavio legendarni papirić, pa se po pismo iz Porezne trebalo otići do pošte, i sve to tako, polako. Prijete ovrhom ako se dug ne podmiri u roku, što je u principu OK. Ono što nije OK jest i opet trogloditski način komunikacije. O tome da se svi brojevi računa trebaju upisivati ručno ili metodama fotoprepoznavanja, da i ne govorim. Iako imam pretinac e-građana, u njega ova obavijest nije došla. No zato Porezna sve zna o mojem dugu, do u lipu. To su ta dva primjera iz ovog teksta – kad im se ne da: trogloditski, kad im treba – onda hi tech.Top of Form

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.