Hrvatsko članstvo u Europskoj uniji ponekad me podsjeća na čuvenu Schrödingerovu mačku – kao da istovremeno i jesmo i nismo članica, a ako bi netko nedajbože otvorio kutiju i povirio unutra, moglo bi se dogoditi da to članstvo crkne samim činom otvaranja. No – pustimo geekovske asocijacije na slavnog fizičara.

Sudbina je htjela da sam 1. srpnja 2013., nekim “pekarskim” letom u cik zore, putovao poslom u Bruxelles. Bio je to dan kad je pola Bruxellesa dolazilo u suprotnom pravcu, iz europske prijestolnice u naš mali grad, jer upravo na taj dan službeno smo, nakon dugih godina nastojanja, i uz rijetko viđen konsenzus političara s jedne i druge strane vladajuće-opozicijske razdjelnice, dakle na taj dan smo, eto, “kročili”, kako bi se reklo, u Europsku uniju. Deset godina nakon nama susjednih i usporedivih država, ali to je tema za neku drugu kolumnu.

Živo me zanimalo hoću li moći putovati samo s osobnom iskaznicom, “ličnjakom”, kako ga zove moja generacija. I, doista, uspjelo je bez ikakvih problema ili poteškoća, iako sam za svaki slučaj putovnicu imao spremnu u koferu.

Evo nas, dakle, gotovo šest godina kasnije. Formalno, članica smo Unije. Povlačimo sredstva, nekad doista značajna, nekad više, a nekad manje uspješno upotrebljena. Koliko, međutim, sudjelujemo u europskom dijalogu o ključnim temama našeg vremena? Ne mislim, dakako, na Brexit ili imigracijsku politiku, koje su više-manje izvan područja interesa ovog časopisa. Mislim na tehnološke teme, konkretnije, na teme odnosa onih koji kroje nacionalne i europske politike prema novim tehnologijama, kao i na utjecaj i posljedice tehnološkog razvoja na današnje, a osobito na buduće društvo, društvo koje, kako se otrcano kaže “ostavljamo našoj djeci”. Nemojmo se zavaravati – za razliku od većine domaćih političara, digitalna transformacija, tehnološki razvoj i sve što on donosi, u vrhu su interesa “mainstream” političara europskih zemalja, kako u nacionalnim glavnim gradovima, tako i u Europskoj komisiji i parlamentu.

Dobivam mailom iz HUP-a redovite informacije o aktivnostima i diskusijama na europskoj razini upravo o takvim temama – od digitalne sigurnosti, jedinstvenog digitalnog tržišta, pa do umjetne inteligencije, blockchaina, IoT-a i utjecaju digitalnih medija na demokratske institucije i procese. Većina čitatelja vjerojatno će zijevnuti ili zakolutati očima, ali usudit ću se pretpostaviti da ima jedna mala, ali aktivno zainteresirana manjina – meni tim važnija – među vama, koji razumijete važnost ovih diskusija.

Doznajemo tako, primjerice, da je Europska komisija sredinom prosinca objavila dokument nazvan “Draft Ethics Guidelines for Trustworthy AI”. Običnim rječnikom rečeno – “kako da napravimo robote koji nas neće pojesti”. Složit ćete se – da je naslov ovakav štivo bi zacijelo bilo popularnije i zanimljivije širokim narodnim masama!

Ne samo da možemo, nego i trebamo raspravljati o tome ima li takav napor smisla, možemo li uopće utjecati na “etičnost” robota i umjetne inteligencije itd. itd. Možda ima (smisla), možda nema, a ako ima, onda je vjerojatno prilično važno da tu nešto, je li, poduzmemo i promislimo.

Prije nekoliko dana stigla mi je, ponovno iz HUP-a (hvala!), poveznica na još jednu zanimljivu temu – o postupku praćenja primjene europskog kodeksa protiv nezakonitog govora mržnje na Internetu. Bilo je o toj temi kod nas čak i govora – uglavnom na temu domaćih više ili manje spretnih ili nespretnih prijedloga propisa u ovom području, i hoće li se oni (propisi) pretvoriti u cenzuru ili neće. Koliko sam stigao popratiti diskusije i komentare na Facebooku, sve se više-manje svodilo na (opravdane) kritike nekompetentnosti i zlih namjera naših političara (u ovom slučaju ministrice kulture), ali nitko nije osjetio potrebu napomenuti da je borba protiv online govora mržnje, rasizma i ksenofobije, ne samo legitimna i hvalevrijedna, već da se radi o službenoj politici i službenim aktivnostima Europske komisije.

Nacionalni diskurs, “top” teme u nekom društvu najčešće diktiraju i nameću političke i medijske “elite”. Naše su “elite” takve da smo neprestano zatrpani nepodnošljivo i iritantno banalnim glupostima, od toga nosi li ministar špičaste ili tupaste cipele, pa do kredibiliteta i autentičnosti bagerističkog ispita ovog ili onog potrošenog gradonačelnika.

Pitate li kojeg saborskog zastupnika o bilo čemu digitalnom, da ne govorimo sad nedajbože o neutralnosti Interneta ili digitalnim identitetima, dočekat će vas – čast iznimkama – pomalo staklast pogled, nevjerica, zapravo zbunjenost i golemi upitnik nad glavom, ne toliko o samoj temi, nego o tome zašto uopće postavljate, i zašto baš njoj ili njemu, tako čudna, daleka i sasvim nevažna pitanja za svakodnevicu hrvatskog radnika, seljaka i poštenog intelektualca. Da se razumijemo – ovo je samo moja konstrukcija, ali ako ovu tezu testirate u praksi, počastit ću dobrom večerom i vas i tog zastupnika koji bi vam, recimo, odgovorio s nekom dozom interesa i razumijevanja.

No – ne lezi vraže. Na političkoj sceni polako se pojavljuju neka nova lica, neke face koje se dobro osjećaju u digitalnom prostoru, koje će vam i osobno odgovoriti ako im ostavite kakav komentar na Fejsu, Twitteru, Instagramu... Na veliko i zlurado veselje mojeg dragog urednika Olega, i sâm sam se, stjecajem sudbinskih okolnosti, našao uključen u jednu od tih novih političkih organizacija, pa će to možda biti prilika da se (i) na političkoj sceni malo popriča o svijetlim i tamnim stranama Interneta i ostalih čudnih pojmova i tema.

Ili to, ili će nas pojesti roboti!

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.