Uvijek je zabavno gledati imploziju besmisla. OK... nije zabavno ako ste nekako dio tog besmisla, ali ako niste, ako možete gledati sa strane, i sve to doživjeti kao neki svojevrsni reality show, onda doista može biti zabavno, ali u isto vrijeme i poučno.

Aktualni reality show na koji se odnosi ovaj uvod nije onaj koji puni naslovnice dnevnih novina i TV vijesti – mislim, dakako, na brexiterski cirkus koji vodi plavokosi klaun, veliki prijatelj bicikliranja i otoka Brača, Boris Johnson. Komentarima o toj temi očito nije mjesto na stranicama Mreže, osim u nekom poprilično uvijenom scenariju kojemu se još nisam domislio...

Reality show o kojemu govorim događa se s onu stranu Atlantika, u zemlji koju ustrajno i intenzivno upropaštava Johnsonov prolupali pajdo, Donald pl. Trump. Glavna zvijezda tog cirkusa jest, ili je barem do prije neki dan bio, izvjesni Adam Neumann.

Pustimo nakratko Adama po strani i prisjetimo se slavnog i notornog dot.com “buma”, razdoblja iz kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih, koje je simboliziralo ludilo ulaganja i “krcanja” love u sve moguće i nemoguće projekte i kompanije, koliko god bili smisleni ili besmisleni. Jedna od najzabavnijih priča iz tog vremena svakako je bio Boo.com, modni portal / projekt / koncept (kako hoćete), čiji su osnivači bili troje Šveđana. Ako danas pitate ekipu iz moje generacije po čemu se sjećaju Boo.coma, rijetki će znati čime se site uopće bavio, ili koji mu je bio poslovni model. Ono čega će se svi – ili barem mnogi – sjetiti jest luđačko trošenje para (od investitora, naravno, nedajbože od kupaca) i glamurozni jet-set lifestyle koji su najbolje simbolizirali raskalašeni tulumi i, iznad svega, putovanja zrakoplovima Concorde s jedne strane Atlantika na drugu, obilato zalivena litrama najskupljeg šampanjca. Nabrijani kapitalom i napucani tko zna kakvim sve stimulativnim supstancama, ambiciozni pokretači kompanije uspjeli su u nekih godinu i po dana spržiti dvjestotinjak milijuna doloresa. Web stranice kompanije bile su u pogonu punih sedam mjeseci prije nego što se cijela priča raspala i bankrotirala.

No, vratimo se našem ovovremenskom Adamu. Naizgled vrtoglave sume koje je spalila Boo.com ekipa i njihovi suparnici iz raznoraznih bizarnih projekata i kompanija dot.com ere, puka je sića spram našeg Adama. Malo bolje upućeni među vama, dragi čitatelji Mreže, znaju već da je Adam donedavno, svega nekoliko dana prije nego što pišem ovaj tekst, bio osnivač, pokretač i glavni prorok kompanije koja je trebala “promijeniti način kako svijet radi” – WeWorka.

Na Adamovu žalost, Concorde je pokojni otprilike koliko i Boo.com. Adam se stoga morao utješiti pa je kompanija kupila privatni mlažnjak, Gulfstream. Sam taj aviončić koštao je šezdesetak milijuna zelembaća, malo manje od trećine ukupne love koju je Boo.com ekipa spalila. No – prava je to sitnica ako znamo koliko kapitala je WeWork prikupio proteklih godina, najvećim dijelom od ambicioznog Japanca Masayoshi Sona i njegovog “Vision Funda”.

Naš se Adam, dakle, pokazao i dokazao kao vrhunski prodavač, osobito kad je riječ o prodaji njegove “vizije budućnosti” u kojoj WeWork – kao i svaka druga kompanija – treba “promijeniti svijet”. U ovom slučaju promjena svijeta vrijedila je lijepih 13 milijardi dolara. Ulaganja. Zapravo – nije punih 13 milijardi, već 12,8; ovih sitnih 200 milijuna “ostatka” taman je onoliko koliko su spalili Šveđani s početka naše priče.

Implozija čitavog ovog besmisla počela je 14. kolovoza ove godine, dan prije Vele Gospe, u vrijeme kad sam se, kao i mnogi među vama, smucao po jadranskim (u mojem slučaju – hvarskim, odnosno jelšanskim) uvalama i pjacama. Adam i društvo na taj su dan objavili dokumentaciju koja je obavezni dio mokrog sna svakog – ili barem mnogih – poduzetnika, priprema za javnu objavu dionica, iliti čuveni IPO.

Ti su dokumenti izazvali rijetko viđenu buru komentara, čuđenja, češkanja iza uha, a kod nemalog broja čitatelja i urnebesnog smijeha. Pokazalo se da je kompanija u gigantskim gubicima, kako Adam namjerava za sebe zadržati golemi dio upravljačkih prava, potpuno nesrazmjeran vlasničkom udjelu, i još puno, puno toga zabavnog, što prelazi granice ove kolumne, ali je svakako vrijedno i zabavno čitati.

Ciljana vrijednost kompanije bila je nekih 47 milijardi dolara. Ajmo opet – 47 milijardi dolara za tvrtku koja se bavi iznajmljivanjem uredskih prostora. Zgodno je taj iznos stavio u perspektivu portal PitchBook, nabrojivši nekoliko kompanija čija je tržišna vrijednost manja: Target, Tesla, Ford, FedEx, Delta Air Lines, eBay, Thomson Reuters, i još ponetko.

Da skratimo priču – od tog fatalnog 14. kolovoza naovamo, cijela stvar se raspala, IPO je odgođen, Adama su napucali s CEO pozicije, doveli “odrasle” da vode kompaniju i spase što se spasiti da. Elegantni mlažnjak Gulfstream, u kojemu je Adam kovao planove uz obilate doze marihuane, otišao je na bubanj, baš poput Todorićevog helikoptera.

WeWork, nažalost, nije usamljeni primjer. Poslovno-tehnološka scena proteklih godina u prvi plan stavlja kompanije koje barataju takvim količinama dosad prikupljenog kapitala (privatnog, prije izlaska na burzu) i toliko nerealnih poslovnih planova i modela da se ekscesi iz razdoblja otprije dvadeset godina čine poput dječjeg vrtića. Uber, Lyft, električni romobili, dostava hrane... Slično kao onomad, neki će od tih igrača isplivati jači nego ikad i izaći kao pobjednici, a većina će izgorjeti i skršiti se poput čuvenih case study priča u poslovnim školama kao što su Webvan, Pets.com i, naravno, naši gore spomenuti Boo.com.

Problem je pritom to što WeWork i slične besmislice truju čitav globalni ekosustav. No dobro je to što možemo imploziju besmisla gledati iz prvih redova, s kokicama i gemištom nadohvat ruke. A ako pazimo na satu i pozorno pratimo što se događa, i ako smo, primjerice mladi i znatiželjni poduzetnici koji tek počinju, ta zabava može biti i strahovito vrijedna edukacija. Samo treba znati gledati i slušati.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.