Hrvatska je davno prošla katarzu pretvorbe i privatizacije, u kojoj je gotovo sve što je vrijedilo ili propalo ili završilo u vlasništvu stranih banaka, telekoma, osiguranja, naftnih, prehrambenih, farmaceutskih i turističkih tvrtki, bilo direktno, bilo kroz razdoblje u kojem čuvenih dvjesto obitelji uglavnom nije bilo u stanju upravljati više-manje darovanim tvrtkama. Izuzetaka je malo, od velikih tvrtki, tu su praktično samo Adris i Atlantic Grupa, a manjih je ponešto ipak ostalo, poput Kraša, Francka, Vindije, JGL-a, a nađe se i pokoja lijepa priča poput Varteksa, koji u posljednje vrijeme Nenad Bakić diže iz pepela.

Kada općenito gledamo hrvatsko gospodarstvo i rast BDP-a u rangu od 2-3%, koji je ostvaren u posljednje dvije godine, taj rast je uglavnom posljedica rasta potrošnje, dok industrijska proizvodnja kontinuirano pada. Uz krah brodogradnje i zatvaranje rafinerija, potpuno zaostajanje u digitalnoj transformaciji i robotizaciji industrije, bilo bi suludo očekivati neku konkurentnost i rast, zar ne? Svijetla točka može donekle biti turizam, s gotovo 20% udjela prihoda u BDP-u. Ukupni hrvatski turizam prihoduje manje od turizma nego grad Beč, samo da budemo svjesni veličine i omjera. Tih 20% BDP-a ne govori toliko o moći i snazi hrvatske turističke industrije, koliko o jadu i beznačajnosti svega ostalog.

Ipak, ima jedna industrija, mala ali hrabra, koja već godinama raste prema prihodima, broju zaposlenih, izvozu i novostvorenoj vrijednosti. Ta industrija je nositelj gotovo 90% inovativnih projekata u Hrvatskoj, a godinama se, osim na svjetskom tržištu, bori protiv vjetrenjača – krivo odabranih strateških specijalizacija, suludih propisa, gigantskih poreza i doprinosa, namještenih javnih natječaja, lopovskih parafiskalnih nameta (između ostalih, i od turističke zajednice) i gomile drugih prepreka. Pogađate, radi se o našoj IT industriji, posebice proizvodnji softvera i složenim uslugama implementacije.

Brojevi su neumoljivi i kažu da je rast BDP-a IT industrije u 2017. sedam puta veći nego rast BDP-a Hrvatske. Nažalost, u ukupnom BDP-u Hrvatske IT industrija sudjeluje još uvijek s nešto manje od 2%, što je deset puta manje od turizma. Prema ukupnim prihodima, prosječan rast IT industrije u posljednjih pet godina je solidnih desetak posto, sličan je rast i broja zaposlenih i izvoza, s tendencijom ubrzanja rasta izvoza u posljednje dvije godine.

Republika Hrvatska prodala je i razdijelila uglavnom sve što je mogla, ostale su još neke sitnice, poput prirodnih resursa kao što su vode, šume ili otoci. Uskoro nas očekuju ljepote poput naftnih bušotina na Velebitu. Ukratko, nema se baš više bogznašto utržiti. Ili možda ipak ima?

Prošlu godinu obilježilo je nekoliko prodaja nekih vodećih tvrtki u IT sektoru – IN2 preuzeo je Constellation Software, a Recro je preuzeo švicarski ALSO. Radi se u oba slučaja o tvrtkama koje su bile među desetak vodećih hrvatskih IT tvrtki. I prethodnih godina bilo je stranih akvizicija, kupovali su poljski Asseco i austrijski S&T, a također i formalno njemački HT, koji je kupio Combis. S tržišta dolaze više ili manje provjerene informacije da još neke IT tvrtke traže investitore i nove vlasnike, bit će sigurno i novih akvizicija. Dakle, ima još tvrtki koje se mogu prodati i za koje ima kupaca, ali postoji jedna bitna razlika – to su privatne IT tvrtke u privatnom vlasništvu, koje su njihovi osnivači i vlasnici razvili doslovno od garaže do vodećeg mjesta na tržištu. Od prodaje tih tvrtki nijedna kuna neće završiti u džepovima dežurnih uhljeba, nego u džepovima onih koji su tu tvrtku stvarali.

Mnogo ljudi pita se zašto netko prodaje relativno uspješnu i renomiranu tvrtku, uhodan posao. Odgovor je jednostavan, tijekom desetljeća borbe s vjetrenjačama ljudi se potroše, nemaju u tvrtki nasljednika koji bi mogao preuzeti vodeću poziciju, i jednostavno žele možda još desetak ili dvadesetak godina uživati u životu i plodovima vlastitog rada. Negdje u doba kada budete čitali ovu Mrežu, Ante Mandić će održati na MBA Croatia grupi predavanje na tu temu.

Realno, problemi u okruženju sve su veći. Hrvatsko tržište je godinama na aparatima, znanje se ne cijeni, intelektualne usluge i softver teško je komercijalizirati, osim ako nisi jedan od omiljenih dobavljača javnog sektora. Kako bi bio, pak, uspješan u svijetu, moraš biti konkurentan, ne samo cijenama, nego i znanjem i kvalitetom. Neke tvrtke u tome uspijevaju, a neke baš i ne.

Dodatni problem je opća svjetska nestašica IT resursa i odljev kvalitetnih kadrova, ne samo odlaskom iz Hrvatske, nego i prelaskom u freelancere ili u razne strane tvrtke koje kreiraju svoje razvojne timove u zemljama poput Hrvatske. To je normalno, svaki razvojni inženjer, programer ili arhitekt želi biti bolje plaćen za svoj posao, te će sigurno biti zainteresiran raditi isti ili sličan posao za drugog poslodavca za bitno veću plaću.

I tako, dan po dan, energija osnivača i direktora polako se troši, entuzijazam nestaje, a potencijalni kupci kucaju na vrata… Nemojte se čuditi kad čujete da je još neka naša IT tvrtka dobila stranog vlasnika, budite sretni jer to znači da je još jedan poduzetnik i osnivač konačno ipak naplatio trud koji je godinama ulagao u razvoj svoje tvrtke, a sigurno će i tim koji je radio s njim biti adekvatno nagrađen!

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.