Jedne subote krajem rujna prošle godine, našao sam se s poslovnim partnerom u dalekom Austinu u Teksasu na opuštenom brunchu, koji se protegao do kasnih večernjih sati. Austin smo okrenuli naglavačke, nakon bruncha obišli smo gomilu sportskih barova i čuvenu Rainy Street, u kojoj smo se uz craft pive naslušali raznih cover bandova tijekom popodneva. Cijelo vrijeme po gradu smo đirali javnim električnim romobilima koje smo rentali uz pomoć aplikacije Lime. Kad je kolega predložio da do prvog sljedećeg bara odemo romobilom, macho-man koji je usađen duboko u mojem biću reagirao je s gnušanjem, ali ipak sam pristao pružiti priliku mojem domaćinu da se provozamo na tim tandrkalicama. Deset minuta kasnije bio sam potpuno oduševljen vjetrom u kosi i brzinom, jednostavnosti, zabavnosti i djelotvornosti ovog načina transporta, te sam već počeo razmišljati o tome da si jedan sličan nabavim za Zagreb.

Nakon povratka kući, dojmove sam podijelio s prijateljem, inače profesorom na FER-u, koji je nedavno sebi nabavio jedno takvo vozilo. Rekao je da je detaljno analizirao što su nudi na tržištu – trajanje baterije, konstrukcija i stabilnost, disk kočnice, svjetlo, zvonce, mogućnost preklapanja te, naravno, cijena – i da je uvjerljivo best buy Xiaomi Mi 365. I tako sam početkom siječnja postao sretni vlasnik svog prvog električnog vozila... U to doba električni su romobili još uvijek bili u Zagrebu rijetke zvjerke, a u međuvremenu su se izuzetno namnožili, i to pretežno ovaj best buy model, koji valjda vozi gotovo tri četvrtine romobilista u Zagrebu.

Kratko o samom romobilu – pokazao se zaista kvalitetnim i robusnim, jedini problem koji sam doživio bila je probušena zadnja guma. Kotač je kompliciran za skidanje, a gumu je gotovo nemoguće skinuti bez profesionalne radionice. Preporuka – uvijek pazite da su gume dobro napumpane i pazite da ih ne probušite! Druga opcija je narudžba punih guma bez zračnica preko Interneta.

Način kako koristim romobil je uglavnom sljedeći – iz Sesveta ujutro do tvrtke koja je u blizini Doma sportova dođem autom, a onda dalje po gradu na razne sastanke, radionice, kave i ostalo idem romobilom, to su rute duljine do pet kilometara u jednom smjeru. S jednim punjenjem baterije romobil će prijeći oko 25 kilometara, kako je i navedeno u specifikacijama. Za vožnju koristim neku kombinaciju biciklističkih i pješačkih staza na dijelovima gdje ih ima i gdje je promet gust (primjerice, Vukovarska i Zeleni val) i vožnje po cesti, uglavnom u manjim uličicama gdje staza nema. Poštujem sve semafore i prometne propise, a kacigu ne nosim.

U vožnji treba biti pažljiv, a ne juriti kao muha bez glave. Na pločnicima često ima pješaka koji ne računaju na to da su s njima u prometu i romobilisti, pa se može dogoditi da netko izađe iz haustora ili trgovine bez gledanja, ili skrenu na pločniku bez gledanja tko im dolazi odostraga. Puno ima i biciklista koji se voze bez ruku, sa slušalicama, ili bulje u mobitel i šalju poruke u vožnji. Nisam imao nikakvih nezgoda u ovih devet mjeseci, ali ima dosta nesreća koje se događaju zbog nepažnje, neke u Europi čak i sa smrtnim ishodom…

Ukupno sam do sada prešao tristotinjak kilometara u pedesetak različitih vožnji. Osim nekih benefita koji su očigledni, poput boravka na svježem zraku, neznojenja (za razliku od bicikla i hodanja), bržeg prijevoza i manjeg gubitka vremena, svakako treba uzeti u obzir i to da nisam morao tražiti mjesto za parkiranje, a poseban benefit je ne ulaziti u auto koji je zakuhao na 45 stupnjeva na parkiralištu. Također, kada bi se zbrojili troškovi benzina i parkiranja koje sam ovako izbjegao, došlo bi se do iznosa između 800 i 1000 kuna godišnje, što znači da se romobil amortizira i otplati za tri godine.

I za kraj, malo o uobičajenim predrasudama. Na jednom stranom web-portalu s lažno-smiješnim vijestima, objavljen je zaista zabavan tekst o navodnom istraživanju, prema kojem je električni romobil s 54% preferencije pretekao Audi kao omiljeno vozilo narcisoidnih likova, kojim pokazuju svima drugima da su totalni šu**i. Da igrom slučaja nisam prije godinu dana dao priliku novom prijevoznom sredstvu, moguće da bih i dalje romobiliste smatrao pretencioznim šminkerima, ali kao prijevozno sredstvo romobil je zaista funkcionalan i koristan u gradskim uvjetima.

Mnogo ljudi ne odlučuje se na romobile jer su nesigurni u sebe i pomalo se plaše hoće li moći održavati ravnotežu. Uz vrlo malo vježbe, oprez u prometu i poštivanje propisa, to zaista ne bi trebao biti problem. Naravno, kao novi tip vozila, naše zakonodavstvo električne romobile još ne poznaje pa tako ni ne postoje prometna pravila te se svemu može pristupiti s određenom dozom fleksibilnosti. U godinu dana ni kao romobilist, pješak, biciklist ili vozač automobila, nisam u Zagrebu vidio nijednog romobilista koji bi se vozio kao budala ili neoprezno, ili kršio propise i dovodio druge sudionike prometa u opasnost, za razliku od brojnih vozača automobila i biciklista. Možda se problematična ekipa još nije navukla na romobile…

Možda se u ovom tekstu nisam dotaknuo nijednog vrućeg i kritičnog problema u hrvatskoj IT industriji, ali vjerujem da se ponekad treba posvetiti i ovakvim praktičnim temama; siguran sam kako će vam ovaj tekst biti koristan prilikom odabira vašeg električnog vozila i da će možda poneko od vas uskoro krenuti u hrabre romobilističke avanture.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.