Što se točno dogodilo 9. siječnja 2001., a da bi bilo relevantno za moja predavanja o europskoj tehnološkoj sceni, ili o poduzetništvu, koja povremeno držim na Algebri ili na ponekim poslovnim ili tehnološkim konferencijama?

Pitanje je utoliko zgodno i pogodno za konferencije jer ga možeš uputiti zbunjenoj publici, koja najčešće nije navikla na to da ih predavač bilo što pita, nego da uglavnom odvergla svoje, a da ti – sudionik konferencije –u miru možeš čačkati po Redditu, Slacku, Fejsu ili već nečemu na svom mobitelu, ovisno o generaciji i poslovnom fokusu.

Skratimo priču – tog 9. siječnja 2001. rodio se iTunes. Proizvod je bio u mnogočemu, ne samo revolucionaran, nego i – iz poslovne perspektive – odličan case study za ilustraciju ulaska novog igrača – u ovom slučaju, naravno, Applea – na ustaljeno tržište gdje će, znamo, uskoro ostvariti potpunu dominaciju.

No, ne lezi vraže, kako naš dragi Schumpeter pripovijeda o tzv. Kreativnoj destrukciji koja će mnogo godina nakon njegove smrti postati trendovski poznata kao “disrupcija”: vremena, tehnologije i navike kupaca i korisnika se mijenjaju. Na tim istim predavanjima samo djelomično u šali kažem kako su iTunes i iPod nešto što su koristile naše bake, a danas smo se, pak, preorijentirali i navikli slušati glazbu i gledati filmove preko streaming servisa. U slučaju filmova to su, većinom, Netflix i HBO, a kada je riječ o glazbi, govorimo najvećim dijelom o Spotifyu, Deezeru, SoundCloudu i nekolicini drugih. U tu kategoriju doduše ne ubrajam YouTube zato što nije fokusiran na glazbu, a donekle i iz snobovskih razloga, jer koji će ljubitelj glazbe koji koliko-toliko drži do kvalitete, slušati – ili barem priznati da sluša – glazbu na YouTubeu. No – pustimo sada tu specifičnu diskusiju i vratimo se osamnaest godina unatrag, u tu fatalnu dvijetisuće i prvu.

Nakon godina i godina češkanja iza uha i promišljanja i zdvajanja nad sudbinom vodećih glazbenih kompanija – tzv. Labela – pojavio se na sceni ON. Polubožanstvo, idol svih članova globalne sekte “Apple” – Steve pl. Jobs, glavom i bradom. Došao je tako naš Steve šefovima i direktorima moćnih glazbenih korporacija i rekao – “Dečki – dosad ste imali priliku, mantrali ste i gruntali godinama, zvali ste u pomoć najbolje konzultante, analitičare i sve ostalo što vaš novac može kupiti, a i dalje ste zakopani u mjestu poput Therese May, koja pokušava britanskom parlamentu prodati neprobavljivi deal s Europskom unijom!”.
Nije se, dakako, Jobs referirao na Brexit, ali nisam mogao odoljeti paraleli... Vratimo se ipak glavnoj radnji.
Kaže tako njima Jobs: “Dečki – mi smo osmislili platformu koju će kupci glazbe prihvatiti s veseljem. Izaći ćemo iz mraka piratluka. Fanovi će kupovati glazbu online, spremati ju u svoje iPode i ponosno šetati gradom, s ovim nekim bijelim slušalicama po kojima će se raspoznavati tko je in a tko je out i pravi luzer. Sitnica – sve konce u rukama glazbene industrije od sada držim ja”.

Htjeli, ne htjeli – dečkima drugo nije preostalo, i tako su ranih dvijetisućitih Jobs i njegov Apple postali nedodirljivi carevi i kraljevi digitalne glazbe.

Bilo je to sjajno – dok nije došao iPhone. I ne samo iPhone, nego i brzi mobilni Internet po svima prihvatljivim cijenama. I još k tome – dođavola! – i taj nesretni cloud, iz kojega smo odjednom kao nekim čudom mogli sisati, cuclati i saugati sve, od glazbe do filmova, od igle do lokomotive, do ERP-a i CRM-a... Osim što, naravno, ERP i CRM ne zanimaju publiku koja želi slušati Johna Williamsa kako na klasičnoj gitari svira “Suite Española No. 1, Op. 47: No. 5, Asturias” Isaaca Albeniza, ili eventualno “Spanish Caravan” Doorsa, koji su tu karakterističnu melodiju ugradili u svoju izvedbu.

Korak po korak, mic po mic, i kombinacija svih tih novih mogućnosti i tehnologija nagrizala je popularnost toliko dominantnog modela downloada glazbe na vlastiti player. Iz moje perspektive, posebno je zanimljivo to što se s tom tranzicijom iz downloada u streaming centar moći preselio iz Amerike u Europu. Gore spomenuti glazbeni servisi pokrenuti su u Europi – Spotify u Švedskoj, Deezer u Francuskoj, SoundCloud u Njemačkoj (osnivači su dvojica Šveđana).

Prošlo je tako osamnaest godina od iTunesa, a Apple je na svojoj godišnjoj tehnološkoj konferenciji, nekoliko dana prije pisanja ove kolumne, objavio kako se s njim polako možemo pozdraviti. Doduše – ja osobno ne, zato što, kao što je, vjerujem, općepoznato, zaobilazim Appleove proizvode u širokom luku. No – i to je tema za neku drugu kolumnu, ili – vjerojatnije – za neku besmislenu us vs. them raspravu na Twitteru, Fejsu ili tko zna gdje.

Nema nikakve sumnje da je objava gašenja iTunesa iznimno simbolična, pravi end of the era moment. Ima Apple neke svoje servise kojima nastoji parirati glavnim igračima, poput Apple Musica i još ponekoga. Ali nije to uobičajena pozicija za kompaniju koja svako malo “proviri” na nekim listama kao najvrednija korporacija na kugli zemaljskoj. Apple, i njegovi korisnici, navikli su da ponosno, s nosom čvrsto zabodenim u nebo i oblake, prezrivo odmahuju rukom na pojam “konkurencija”. U ovom su, pak, području u ponižavajućoj also-ran poziciji – tek jedan od nekolicine konkurenata brendu koji je, za sada, pojam kad se kaže online glazba – Spotifyu.

Osobno nisam korisnik Spotifya uglavnom iz komocije – ne da mi se majmunirati s nekim tamo VPN-ovima kako bih zaobišao činjenicu da u Hrvatskoj nije službeno prisutan niti podržan. Koristim – intenzivno – Deezer, i ta neka pretplata koju plaćam za premium verziju vrijedi mi svakog centa. Dodatni je moment da je jedan od suosnivača Deezera, Jonathan Benassaya, predmet jednog od poglavlja u mojoj knjizi (“The European Startup Revolution”, za neznalice među čitateljima), a Daniel Ek (CEO Spotifya), nakon prvog pristanka, ispričao se i izvukao od intervjua te time kod mene ubilježio nenadoknadivi minus.

Kako bilo da bilo – kralj (iTunes) je mrtav, živio kralj! (Spotify, Deezer i ostala ekipa).

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.