Nedavno se odlučio preseliti u SAD. Njegova osobna stranica nalazi se na adresi http://www.voja.rs/.

Iz mirovine – na posao! Pa, kako to?

Pitanje zvuči jednostavno, ali ne postoji jednoznačan odgovor, jer sve ovisi o tome kako vidite mirovinu. Je li mirovina pristajanje na nesposobnost da stvarate, ili sloboda da radite to što želite? Čekanje smrti ili življenje svakog trenutka? Glumljenje nesposobnosti kako biste dobili nečiju milost, ili demonstriranje kreativnosti i mentalne snage?

Imao sam prilike upoznati ljude koji se od početka radnog vijeka ponašaju kao da su u mirovini. Kada sam kao tinejdžer počeo raditi, jedan stariji kolega dobio je zadaću obučiti me osnovnim vještinama u poslu. Počeo je ovako: Uzmi u ruke ovaj papir, zamotaj ga u “trubicu” i ne ispuštaj iz ruke do kraja radnog vremena. Zašto? Zato što će tako svatko misliti da nešto već radiš te kako si vrlo zaposlen, pa ti neće davati nove poslove. A kad sjedneš, nikada se ne opuštaj tako da si udobno zavaljen u stolcu, nego sjedi samo na rub, kao da ćeš svakog trenutka ustati i negdje odjuriti... i tako dalje.

Takvi savjeti trebali bi mi omogućiti da ništa da radim. Kome su teži takvi ljudi, sebi ili drugima? Dobili su jednu priliku proživjeti svoj kratki život, priliku koja se više nikad neće ponoviti, a oni ga provode u pasivnosti i bježanju od stvaralaštva.

Mirovina jest promjena formalnog statusa, ali ne mora biti potpisivanje kapitulacije. Što se mene tiče, ta “staza slonova” još će me dugo čekati.

Što sa starijima

Što preostaje starijima od 35 godina u industriji koja gotovo otvoreno pokazuje naklonost vrlo mladoj radnoj snazi?

Rekao bih da industrija prije svega pokazuje naklonost prema učinkovitoj radnoj snazi. Za neke poslove to su mlađi, za neke stariji, ali na kraju se sve svede na to da je jedino važno koliko možeš stvarati. Naklonost prema mladoj radnoj snazi može biti zbog toga što se podrazumijeva da mladi ljudi imaju više fizičke snage i pristaju na nižu platu, ali onda ponovno dolazimo do toga da su to slabije plaćeni poslovi.

U posljednje vrijeme izdvaja se klasa vrlo mladih ljudi koji mogu mnogo pružiti na IT polju, jer je to domena u kojoj treba brzo učiti, pratiti dinamične promjene i stalno se prilagođavati novim generacijama softvera i hardvera.

Stariji ljudi uglavnom nisu biološki sposobni držati korak pa ustupaju mjesto mladima. Ja današnje ljude od 20 do 40 godina vidim kao “superklasu”, ali ni to ne važi za sve, jer je vrlo ograničen broj ljudi koji imaju mentalne predispozicije potrebne za praćenje tog trenda. Najbolji od njih dobivaju izuzetne poslove (samovozeći automobili, svemirski program), kod kojih se godišnja plaća iskazuje u milijunima dolara. To je fenomen koji nikada ranije nije zabilježen, da vrlo mladi ljudi mogu preskočiti sve stepenice u izgradnji svoje karijere i da se odmah popnu na vrh, bez obzira na socijalni status obitelji iz koje su potekli, i na to iz koje države i društvenog uređenja dolaze.

Kako izgleda presjek rada svih tih godina, kako su se stvari mijenjale od tvoje mladosti do današnjice? je li danas lakše raditi nego jučer?

Vrlo sam sretan zbog toga što sam živio u vrijeme u kojem sam mogao pratiti razvoj tako značajne tehnologije, da tome budem svjedok, pa čak da na neki način i sudjelujem. Neću navoditi sve aspekte u kojima je digitalna tehnologija poboljšala kvalitetu naših života, jer to već svatko od nas može nabrojati, ali spomenuo bih neke nedostatke. Kao u svakoj revoluciji, uvijek ima kolateralne štete, pa mislim da bi bilo mudro razmisliti o tome kako bismo je mogli minimizirati. Pogrešno je očekivati od zajednice da u ovome pomogne pojedincu, jer to je stvar s kojom se svatko sam mora izboriti.

Na prvome mjestu je, naravno, slabljenje kontakta s prirodom i društvom. Naše sobe, čije smo zidove nekad vidjeli kao nešto što nas ograničava, s računalima su dobile prozor u svijet, pa nema više potrebe da izlazimo iz njih.

Izmjene ne postoje samo u našim privatnim životima, nego i na poslu. Nedavno sam morao provesti nekoliko sati u jednom suvremenom arhitektonskom uredu, gdje nitko ni jednom riječju nije govorio o ljepoti neke fasade, krova ili prozora, nego isključivo o tome što koji program može, kako riješiti probleme kompatibilnosti, ili koji format koristiti za transfer dokumenata. Imao sam utisak da su svi postali sluge svojih računala, umjesto da budu njihovi gospodari.

Stvar je još gora ako govorimo o društvenim mrežama. Pojam klasičnog prijateljstva skoro da više ne postoji, a umjesto toga dobivamo površna prijateljstva s ljudima koji se ne predstavljaju svojim imenom, i koji lažno prikazuju svoju narav, želje i sposobnosti.

Oživljavanje igranja

Hobistička i DIY scena praktično se ugasila nakon buma osmobitnih kućnih računala. Ipak, posljednjih nekoliko godina svjedočimo globalnom oživljavanju hobističkih igranja s hardverom i softverom. Kako doživljavaš ovaj obnovljeni interes?

To je renesansa koja me čini sretnim. Znači li to da još ima nade za ljudskost i kreativnost? Volio bih da je tako. U novom tisućljeću započeo je oporavak interesa, ne samo za DIY projekte, nego i za stara računala. Danas to ne samo da traje, nego se čak i pojačava.

Suvremena i moćna računala od “čuda tehnike” polako su se pretvorila u “bijelu tehniku”. Kao što smo imali frižider ili električni štednjak, tako sada imamo i računalo. Nije važno to što korisnici uglavnom ne znaju kako ono funkcionira, nisu znali ni kako funkcionira ostala kuhinjska tehnika, pa im to nikada nije smetalo. Time su računala postupno gubila status uređaja s kojim možete eksperimentirati i igrati se, pa se na njihovom mjestu neizbježno moralo pojaviti nešto novo, ili barem vratiti ono staro, provjereno. U ovom slučaju dogodilo se to drugo, što je, prema mojem mišljenju, divno.

Koliko je – pretpostavimo li relativno pristojno školovanje – dodatni rad na sebi važan za IT karijeru?

Prema važnosti je prvi na listi, uvjerljivo ispred formalnog školovanja. Mnogi ljudi imaju uspješnu karijeru u IT domeni, a da nemaju formalno školovanje.

Ne zamjerite mi što ću sebe uzeti za primer, jer ja nikad nisam dobio priliku školovati se za posao koji radim cijeli život. Čak se ni u srednju elektrotehničku školu nisam mogao upisati, iako sam siguran da sam ispunio sve uvjete. Kasnije sam doznao da je komisija koja obavlja upis učenika, umjesto da pregleda testove, samo uzela hrpu prijava i izbrojala onoliko koliko je bilo potrebno za prijem. Tko će još kontrolirati testove, i to po ljetnoj vrućini?

Kako sam bio prisiljen školovati se za nešto drugo, završio sam Fakultet dramskih umetnosti i, iako sam sve ispite dao u roku, nikada nisam diplomirao. Neki vjetar ponovno me je odveo na IT polje, koje je tada bilo tek u povoju.

Danas me često pitaju kako je moguće bez Interneta, literature i fakultetskog obrazovanja sakupljati znanje i podatke, a ja još uvijek ne vidim zašto bi to bio problem. Ako dovoljno jako nešto želite, tko vas može zaustaviti?

Što bi bilo…

Da si u vrijeme stvaranja Galaksije na raspolaganju imao hardver koji sadrži bilo koja današnja igračka ili čak konferencijski bedž?

Sada bih trebao reći kako bi sve bilo mnogo lakše, i to bi bilo točno, ali siguran sam da ne bi bilo dovoljno izazovno. Ako govorimo o samoobrazovanju, najbolje je odrastati paralelno s jednom tehnologijom i tako je pratiti u realnom vremenu. Današnje mlade generacije nemaju taj bottom-up pristup, jer najprije upoznaju funkciju stvari, pa tako nemaju motiv da upoznaju i njihovu strukturu.

Zato danas imamo možda jednog dobrog hardveraša na stotinu ili više dobrih softveraša, a i među samim softverašima imamo samo stoti dio takvih koji su u stanju programirati i na niskoj razini, u assembleru ili s direktnim pristupom registrima. I gle, to će biti uglavnom oni koji već poznaju hardver! Zanimljivo bi bilo doći do odgovora što nam to govori, a ja mislim da bi istraživanje pokazalo da su to ljudi koji su iz ovog ili onog razloga bili prisiljeni na bottom-up savladavanje tehnologije. To su, prema mojem mišljenju, najbolji stručnjaci.

Kada bi se mogao vratiti u prošlost i promijeniti nešto u svojem životu, što bi promijenio?

Ne usuđujem se o tome ni misliti, jer to onda ne bi bio moj život. Prepun grešaka, propusta, vrlo loših ali i divnih trenutaka, ali to je moj život i svaka intervencija u njemu učinila bi da to više nisam ja. Ne bih ništa promijenio ni u svojem (ne)obrazovanju, jer sam siguran da i status radoznale i motivirane neznalice ima svojih prednosti, ako ni u čemu drugom, onda barem u razvoju kreativnog pristupa projektiranju.

Sa svih strana neprestano slušam osude da me posao kojim se bavim pretvara u stroj, no ja se s time nikada neću složiti. Prije svega želim biti čovjek, sa svim manama koje uz to idu, ali i sa svim prednostima. Kao što biste sada mogli vidjeti, nikada ne koristim Internet na svom telefonu, veliki sam protivnik širenja IoT tehnologije, nesretan sam zbog toga što su se računala od “magičnih” uređaja pretvorila u terminale za društvene mreže, kao i zbog toga što Internet najmanje služi za obrazovanje, a najviše za zaglupljivanje i “ubijanje” vremena. I što bih ja u tome mijenjao? Ništa! Neka svatko sam bira svoj put, ali neka mi dozvoli da to isto učinim i ja.

Zamišljanje budućnosti

Je li budućnost onakva kakvom si je zamišljao u vrijeme kad si sklapao Galaksiju?

Bilo je to prije 35 godina, i mislim da nitko potvrdno ne bi mogao odgovoriti na to pitanje. U polju digitalne tehnologije očekivao sam napredak, ali ni približno tako buran, a na društvenom polju sam, kao i mnogi drugi, očekivao bolja vremena – i ponovno pogriješio. Tko je početkom 80-tih godina mogao predvidjeti da nas uskoro čeka rat, kao trijumf ljudske gluposti, kao i legalna vladavina psihopata, kleptomana i ljudskog otpada svake vrste?

I, za kraj: dijete u tebi...

Nisam ljubitelj stereotipnih odgovora, ali moram kazati ono što je već mnogo puta rečeno: ako potisnete i “ušutkate” dijete u sebi, to je kao da ste prestali postojati. Vrlo sam sretan zbog toga što sam nekim čudom, koje ne znam objasniti, sačuvao naivnu kreativnost i maštu djeteta, a u isto vrijeme razvio sposobnost kritičkog mišljenja. Te osobine stvorile su mi obranu od opasnosti materijalističkog načina shvaćanja svijeta i pomogle da provedem život kao stvaralac, što je dobar temelj za samopoštovanje i osobnu sreću.

Što znači njegovati dijete u sebi? Za početak, treba promatrati djecu i učiti, jer od njih se toliko toga može naučiti! Recimo, da ne treba trčati za novcem nego za ljubavlju. U lošem trenutku potisnuti bol, a u dobrom trenutku uživati u osjećaju sreće. Biti sretan kad stvoriš nešto, ili čak i ako ne stvoriš ništa, jednostavno zato što je to lijepo. Osjetiti uzbuđenje kad vidiš nečiju dobru ideju, a još više kad dobiješ svoju, jer ako imaš dovoljno mašte, nikada ti neće biti dosadno.

Zbog svega toga djetinjstvo je najljepše životno doba. Ako je tako, zašto ga ne produžiti na cijeli život?

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.