Kako strukovne udruge, u kontekstu Strategije pametne specijalizacije, zamišljaju transformaciju hrvatske informatičke industrije iz pretežno uslužne djelatnosti u proizvodno-uslužnu?

Kada pratite dinamiku cjelokupnog hrvatskog gospodarstva, a onda unutar toga IT segment, uočava se da u nekim stvarima u kojima smo do prije desetak godina bili dosta uspješni, to više nismo. Drugo, u prethodnom desetljeću hrvatski IT intenzivno se razvijao kao sektor sa snažnim usmjerenjem na izvoz usluga prema inozemstvu, a dosta se radilo i na komercijalizaciji resursa, ljudskih i ostalih. Treće, od početka ulaska u Europsku uniju, hrvatski standard stalno se povećava pa postajemo sve skuplji za inozemne naručitelje, i time manje globalno konkurentni.

Cloud, recesija i transformacija

Gledano s razine tehnologija, tome je pridonijela sve šira primjena cloud usluga u poslovanju, pa danas više nije važno tko, gdje i što radi – više nije važno je li nešto nearshoring ili offshoring. Drugim riječima, primjenom današnjih tehnologija dosta poslova može se raditi s bilo koje lokacije. Uz to, u novije doba, posebno u posljednje dvije godine, dolazi i do sve većih "rezova" u outsourcingu na zapadnim tržištima, koja se, kako koje od njih, već nalaze u recesiji ili u nekoj predrecesijskoj fazi.

Sve to, pad konkurentnosti, pretjerana fokusiranost na IT usluge i globalna recesija, dovodi hrvatski IT sektor u opasan položaj. U situaciju u kojoj se moramo brzo transformirati, želimo li preživjeti. Moramo prijeći u model koji će biti kombinacija proizvodnog i uslužnog. Naravno, hrvatski IT ne može postati isključivo proizvodna industrija, jer, ako želite implementirati svoj proizvod, morate imati i uslugu kako to napraviti, no veći fokus na inovacije i vlastite digitalne proizvode je nužan.

Stav je strukovnih IT udruga da se cijeli informatički sektor mora snažnije uključiti u transformacijske procese – kako ćete to učiniti, ako se zna da u našoj zemlji imamo tek šezdesetak tehno tvrtki u višoj fazi razvoja, koje se stalno javljaju na europske i javne natječaje, dok se ostalih 6500 svodi na mikro tvrtke, ili barem manje tvrtke s manje ambicija?

To je izazov s kojim se moramo suočiti, i to odmah. Imamo dosta udruženja, HGK-IT, HUP-ICT, CISex, CroAI i ostalih, koji su još uže specijalizirani. Dosta članova jedne od tih udruga istodobno su članovi barem još jedne, ako ne i dvije druge udruge. Ono što je u tome problem jest to što nam je većina tvrtki u IT sektoru potpuno izvan tih udruženja. Oslanjaju se same na sebe, i tako sebi uskraćuju niz informacija koje bi im mogle pomoći u poslovanju. Zato će nam jedan od prvih koraka biti obuhvatiti što više tih "neudruženih" hrvatskih IT tvrtki i uključiti ih u rad navedenih organizacija.

Drugim riječima, moramo pronaći modele suradnje kojima ćemo obuhvatiti što veći broj tvrtki informatičkog sektora. Pozitivan korak u tom smislu napravljen je nedavno, reorganizacijom Hrvatske gospodarske komore, kada je članarina za male tvrtke postala dobrovoljna, a ne više obavezna. To je uklonilo taj trošak, no male tvrtke moraju naći i vlastiti interes u članstvu u strukovnim udruženjima. Ako ništa drugo, tako će im, za simboličan iznos, biti dostupne neke informacije i edukacije koje su im sada nedostupne.

Transformacija u više proizvodnu a manje uslužnu djelatnost trebala bi rezultirati novim tehno proizvodima: kako, kad se ti proizvodi dokažu na tržištu, spriječiti odlazak vlasništva tih tvrtki i intelektualnog kapitala na kojem su nastale te inovacije, iz naše zemlje?

S jedne strane, privatno vlasništvo je neosporno – vlasnik određene IT tvrtke, tehnologije i digitalnog proizvoda može s time činiti što hoće. Uzmimo za primjer Photomath. Google ih je prepoznao kao tehnologiju koja mu je potrebna te da njenom ugradnjom u svoja rješenja može konkurirati Microsoftu. Za vlasnika Photomatha, Googleova ponuda bila je prilika kojoj se teško mogao othrvati. S druge strane, prodajom Photomatha i drugih hrvatskih IT proizvoda, Hrvatska je izgubila porezne prihode i intelektualni kapital kojim su ti tehno proizvodi stvoreni.

Drugim riječima, često ne možemo spriječiti odljev dodane vrijednosti iz Hrvatske, no ono što možemo – dobro osmišljenim gospodarskim politikama – možemo zadržati ljude. Možemo zadržati motivirane IT stručnjake koji će nastaviti ovdje inovirati, a neki od njih poslije će se premjestiti u neku drugu hrvatsku tvrtku, gdje će ponovno stvoriti novu vrijednost i ubrzati rast poslovanja te i tu tvrtku učiniti globalno konkurentnom.

Crno-bijeli IT svijet

Kad smo kod ljudi, kao cilj u Strategiji pametne specijalizacije navedeno je da bismo u Hrvatskoj morali stvoriti barem još 50 tisuća novih informatičkih radnih mjesta – gdje ćemo naći te ljude, uz demografiju kakvu imamo, i čime ćemo privući stručnjake iz trećih zemalja?

Problem s time je to što država na to gleda u crno-bijelim tonovima – vide da se IT sektor dobro drži i misle da nam nisu potrebni posebni poticaji i porezne olakšice, a "štos" je u nijansama. Naš IT sektor, čak i sa svojim, za hrvatsko gospodarstvo, natprosječnim plaćama, ne može konkurirati zapadnim tvrtkama. I tu nije bitno je li riječ o poduzećima koja otvaraju greenfield investicije u Hrvatskoj, ili o poduzećima koja angažiraju neku našu lokalnu softversku agenciju za neki posao. Uzimaju nam ljude jer su njihove plaće automatski veće od naših barem 30 posto, a taj im je čovjek i tako 50 posto jeftiniji nego zaposlenik u Austriji, Njemačkoj ili nekog drugoj zemlji EU. Kako bismo tome doskočili, moramo vidjeti što IT sektor donosi državi preko samih poreznih prihoda.

Treba naglasiti indirektne dobiti, koje su puno veće od samih poreznih prihoda. Ilustrirat ću vam to usporedbom s turizmom, koji se smatra uspješnom granom hrvatskog gospodarstva. Kad pogledamo strukturu našeg turizma, vidimo da se rast koji tamo imamo događa pretežno u sektoru privatnih iznajmljivača: krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća imali smo pedesetak tisuća privatnih apartmana, a danas ih je više od milijun i pol. Problem s time je to što je dodatna vrijednost koju takvi iznajmljivači pružaju hrvatskom turizmu i gospodarstvu u cjelini, relativno mala. To se može donekle usporediti s freelancerima u hrvatskom IT-ju: dodatna vrijednost koju oni donose sektoru je minimalna. Drugim riječima, moramo pronaći stimulativni model – model koji će rezultirati poslovnim pothvatima koji će generirati više dodatne vrijednosti za sve.

Što strukovne udruge planiraju raditi kako bi se ubrzalo ostvarivanje ciljeva Strategije pametne specijalizacije – pogotovo u segmentu regulacije i države? S čime biste bili zadovoljni za godinu dana, od danas?

Ideja je formirati jednu zajedničku komunikacijsku platformu prema državi – iznijeti im vrlo konkretne prijedloge, serijom okruglih stolova i panel-rasprava koje će biti konstruktivne, i na kojima će se prenijeti informacije o tome kako lakše i brže privući, kako javne, tako i privatne investicije u istraživanje i razvoj. Za godinu dana htjeli bismo imati jasan financijski okvir, precizno definiranu dinamiku događaja te kraći rok za evaluaciju projekata. To je iznimno važno. U natječajima dosad, evaluacijski procesi predugo su trajali, jer nemamo dovoljno kvalificiranih evaluatora projekata. To treba što prije promijeniti.