U organizaciji Hrvatskog društva za analitičku filozofiju i Filozofskog fakulteta u Rijeci, ovog ljeta održava se konferencija o "suvremenim filozofskim pitanjima". Na konferenciji je prihvaćeno moje izlaganje pod naslovom "Money and the is-ought distinction". Glavna teza prezentacije je da blockchain tehnologija i kriptofinancije predstavljaju izazov uobičajenom shvaćanju novca i tehnologije kao neutralnih sredstava razmjene, odnosno ostvarenja cilja. Često se kaže da je tehnologija vrijednosno neutralna, kao i novac. Neutralnost se argumentira zaključkom da se tehnologijom može koristiti za dobre i loše svrhe, na dobar i loš način, a u njoj nema ništa moralno ili nemoralno. Tako je i s novcem.

Teza je suprotna

Teza izlaganja sasvim je suprotna – da blockchain tehnologija i kriptonovac nisu vrijednosno neutralni, nego je intencija kreatora, sve od Satoshi Nakamota do danas, da budu više fer i pravedniji nego konkurentske novčane tehnologije. Druga je stvar koliko su u tome uspješni, jesu li zaista više fer? Stoga su blockchain tehnologija i kriptofinancije izazov uobičajenom razumijevanju tehnologije i novca. U ovom ću članku prepričati izlaganje, tezu i argumente.

Predviđeno je da izlaganje traje 30 minuta, s diskusijom od 15 minuta. Glavni je izazov to što, pretpostavljam, slušatelji generalno nemaju blagog pojma o blockchain tehnologiji i kriptofinancijama. Možda jedan ili dvojica od njih znaju tek nešto površno. Moja su iskustva takva. Upoznao sam ljude visokopozicionirane u međunarodnim financijama koji kažu: to je scam, prijevara, lažno predstavljanje, ali ne znaju elementarno opisati blockchain i kriptofinancije. Prije više od pet (a manje od deset) godina, razgovarao sam ispred Hrvatske narodne banke s najviše pozicioniranim dužnosnikom u toj kući, i on je pretpostavio da kriptokovanice mogu izvesti disrupciju samo u plaćanju, ali ne u štednji (dvije glavne funkcije novca). Dogodilo se suprotno, kripto je u ovom trenutku prije svega oblik (spekulativne) štednje, a plaćanje je potisnuti segment kriptoaktivnosti. Upoznao sam izrazito uspješne računalne stručnjake koji za kripto kažu da je piramidalna shema, iako se inače slabo snalaze s financijskim pojmovima.

Bez predrasuda

Filozofi nisu takvi. Prema prirodi svoje struke, ne nastupaju s predrasudama. Ali ni oni uglavnom nemaju pojma ni o blockchain tehnologiji niti o kriptofinancijama. Malo ih je, a oni koji nakon fakulteta ostanu u filozofiji, što je slučaj s pretpostavljenom publikom na konferenciji, bave se apstrakcijama i nemaju vremena posvetiti se tako prozaičnoj egzotici kao što je zamršena financijska tehnologija. Kako im, dakle, predstaviti zaokret: tezu koja tvrdi da kriptofinancije redefiniraju tradicionalni pojam novca, a blockchain dovodi u pitanje uobičajeno shvaćanje tehnologije? I zašto tu tezu predstavljati upravo filozofima; koga briga što oni misle o tom tehnološko-financijskom izazovu donedavnom tijeku stvari.

Svi smo svjedoci da je "naglo" nastala potreba za filozofskim razmatranjem umjetne inteligencije. Najviše se raspravlja o njezinoj etičkoj dimenziji, naime, o pitanju – tko preuzima odgovornost, no ništa se manje ne govori o tome je li umjetna inteligencija zaista inteligentna, može li se, i ako može – kako se može intelektualno osamostaliti, odvojiti od čovjeka, što ona zaista zna, što može sama otkriti, i sama proizvesti, stvoriti, je li uopće kreativna, što to znači? I što to znači za čovjeka i čovječanstvo?

O tome filozofi i računalni znanstvenici raspravljaju desetljećima: najpoznatiji primjeri su misaoni eksperimenti Turingov test i Chinese room. No, tragova tih rasprava ima u filozofiji i stoljećima, čak tisućljećima unatrag. Dovoljno je podsjetiti da je filozof i matematičar René Descartes životinje smatrao živim automatima. Sa životinjama, kao i strojevima, još kako tako: otmu li se kontroli i naprave kakvu štetu, još od Rimskog prava odgovoran je vlasnik. Ali, na pitanje je li vlasnik, i u kojem je slučaju vlasnik, odgovoran ako njegov rob nešto uništi, ukrade ili nekog ubije, nije jednostavno odgovoriti. Pitanje o odgovornosti umjetne inteligencije u neku je ruku analogno. To su filozofska pitanja, ali filozofi nemaju ekskluzivno pravo raspravljati o njima. Upravo suprotno, raspravljajući o tim pitanjima, svi postaju filozofi, a oni koji su filozofi po struci trebali bi nekim treningom, uvidom u povijest problema, biti osposobljeni da ta pitanja postave u njihovoj konačnoj, jednostavnoj, najdubljoj ili najnerješivijoj verziji. Trebali bi biti kapacitirani ne padati na lažne kontroverze i jeftine protuprimjere.

Filozofska verifikacija

Potražnja za filozofskim razmatranjem izazova novog doba očito postoji (kao što je, uostalom, uvijek postojala), ali to još ne daje odgovor na pitanje kako filozofima predstaviti specifičnosti blockchain tehnologije i kriptofinancija, i posebno da u tome ima nešto filozofski intrigantno, dakle značajno, vrijedno opće pozornosti. To je ujedno i ultimativni test je li kripto zaista zaokret kakav bi želio biti, kako bi želio da ga se shvaća, ili tek jedna u mnoštvu tehno-financijskih inovacija. Ako u blockchainu i kriptu nema ništa filozofski intrigantno, onda nije riječ ni o kakvoj značajnoj disrupciji. Ne znači da signifikantnost inovacije moraju potvrditi baš filozofi, i oni su ljudi, i oni mogu previdjeti o čemu je riječ, mogu to uočiti druge struke, ali ako je zaokret zaista ključan, on dotiče filozofsku dimenziju.

Predavati studentima digitalne financije lakši je zadatak, iako su studenti prema pretpostavci neuki, a sudionici konferencije u području računalne znanosti, financijske ili filozofske konferencije generalno obrazovaniji i bolje trenirani pratiti logiku izlaganja (ako je ima). Studentima se, međutim, stvar može početi objašnjavati ab ovo: od kreditnih kartica, bankomata i sličnih tehnologija plaćanja i isplate. Može se opisati transformacija tradicionalnog bankovnog novca u digitalni bankovni novac. Jedno predavanje može se posvetiti centralnobankarskom digitalnom novcu. Sa studentima se ima vremena razvrstati i sistematizirati fintech, uklopiti u tehnološku i financijsku povijest. Napokon, sa studentima se može diskutirati i razne oblike kriptofinancija: ICO, stablecoin, DeFi, pametne ugovore, itd. Ako usvoje razliku kriptofinancija od tradicionalnih financija, zatim karakteristike blockchain tehnologije, ako steknu sliku o raznovrsnim rješenjima u fintechu i kriptofinancijama, to je dovoljno: opći im pregled onda omogućuje da samostalno produbljuju stvari.

Filozofima stvar treba odmah predstaviti na najdubljoj razini, koja je prema definiciji njihova razina. Odnosno, treba im pokazati gdje su na toj najdubljoj razini smještene kriptofinancije, ako ih tu uopće ima. Kao što je rečeno, ako ih tu nema, onda i nisu ništa specijalno, vrijedno ozbiljne pozornosti. Sve moje bavljenje kriptofinancijama posljednjih više od deset godina usmjereno je ispitivanju radi li se tu o nečem zaista značajno drukčijem. Zato se pred filozofe izlazi s radikalnom tezom (ili se pred filozofe ne izlazi). Kako je riječ o uvježbanim skepticima, nije dovoljno da teza bude radikalna, sasjeći će je ili s prezirom na nju tek odmahnuti rukom, što je čak i gore. Puno lažnih radikala uživa široku popularnost, ali im filozofi ne posvećuju ni minimalnu pažnju, ne uzimaju ih ozbiljno. Veliki matematičar Kevin Buzzard tvrdi da matematičari imaju sjajan njuh da iskopaju tanka mjesta u matematičkim dokazima. Bez njuha ne bi ih mogli provjeriti, jer je nemoguće ispitati utemeljenost i sve konzekvence svake linije dokaza. Za to je potrebna kolektivna akcija ili njuh, koji se kao kod pasa, razvija treningom. Tako je i s filozofima, imaju sjajan njuh za otkrivanje lažnih radikala i površnih kvaziepohalnih zaključaka.

Radikalna tvrdnja

Moja radikalna tvrdnja, s kojom izlazim pred filozofe, glasi: ni blockchain tehnologija ni kriptonovac nisu vrijednosno neutralni. Ta je tvrdnja radikalna i predstavlja zaokret zato što je česta pretpostavka da su i tehnologija i novac vrijednosno neutralni. Kaže se, ne ubija puška nego čovjek. Puška, poluga, kotač, nuklearna energija, mogu se koristiti za dobre ili loše svrhe. Sličan zaključak izvodi se i za novac već tisućama godina, od Aristotela sve do danas: novac je u tim interpretacijama puko sredstvo razmjene, te je stoga vrijednosno neutralan. Efekti korištenja novca u pravilu su pozitivni, omogućuje učinkovitiju razmjenu. Naravno, neki se u novčanoj razmjeni obogate, a drugi osiromaše, ali to nema veze s novcem. To je – tvrdi se – novcu izvanjsko, kao što su i negativni efekti tehnologije izvanjski njenoj prirodi.

U filozofiji takvo je razmišljanje formulirano u tzv. is-ought distinction, u razlikovanju onog što jest i što bi trebalo biti. Neki to nazivaju is-ought problem, neki čak is-ought kontroverza. Naravno, izvan filozofije praktički nitko nema pojma što je to is-ought distinkcija. Prvi ju je natuknuo David Hume, filozof škotskog prosvjetiteljstva, s kraja 18. stoljeća. Otad do danas vrlo je intenzivno i raznoliko diskutirana, ali ipak je ostala u uskim filozofskim krugovima, premda signalizira, a možda i izaziva, promjene u razumijevanju svijeta koje se mogu nazvati epohalnima.

Humeov učenik i najveći poštovatelj bio je Adam Smith, filozof morala i ekonomije, koji je pokrenuo razvoj ekonomije kao pozitivne znanosti, i formulirao sintagmu "nevidljiva ruka", koja se uklapa u shvaćanje prema kojem gospodarstvo, odnosno njegova najvažnija infrastruktura – tržište, funkcionira autonomno, "kao da je vođeno nevidljivom rukom", kaže Smith, dakle, neovisno o intencijama ljudi koji na tržištu sudjeluju. Ako ljudi tržišnu raspodjelu pokušaju "korigirati", "ispraviti", stvar će samo pokvariti.

Hume i Smith

Postoji formalna, ali i supstancijalna sličnost između is-ought distinkcije i sintagme "nevidljiva ruka". Prvo, formalna sličnost: obje su teze njihovi autori spomenuli marginalno, gotovo usputno, a tek su kasniji interpretatori iz njih razvili veliku teorija. Sadržajno, obje odvajaju objektivnu stvarnost i subjektivne intencije, odnosno principe, to jest argumente kojima se te namjere opravdavaju. Primjerice, iako netko može smatrati da bi raspodjela resursa za proizvodnju ili za potrošnju trebala biti "svima jednako", u konačnici će ih rasporediti tržište, i to po svojem: bilo najsposobnijima, bilo onima koji imaju najviše sreće, pa se zateknu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Analogna je i is-ought distinkcija: svijet je takav kakav jest, i što god mi mislili kakav bi trebao biti, neće promijeniti to kakav jest, što otprilike znači, a Hume je to zapravo tako i formulirao: iz onoga kakav svijet jest ne može se izvesti kakav bi trebao biti. Pišem to radi korektnosti, zato što interpretacija is-ought distinkcije ima bezbroj.

Vrijednosno neutralna nisu samo tehnologija, novac i tržište, koje smo dosad spomenuli: vrijednosno neutralna je i cjelokupna pozitivna znanost. Ona ustanovljuje kakav svijet jest, eventualno i kakav bi mogao biti, ali iz toga se ne može izvesti kakav bi trebao biti. Kakav bi svijet trebao biti ovisi o tome kakav jest i može biti, ali obratno ne vrijedi: iz toga kakav jest i može biti ne slijedi kakav bi trebao biti. Neki su ljudi prirodno brži, viši (neki – kažu – čak i inteligentniji), no zaključak je li to dobro ili loše, bi li svi trebali biti jednako brzi ili visoki, ne može se izvesti iz toga kakvi jesu, nego iz moralnih principa; da svi ljudi trebaju biti isti pa bi svijet bio pravedan, ili da ne trebaju biti isti, jer bi svijet bio grozan kada bi svi bili isti, kada bi se izgubio individualitet. Za to kakav bi svijet trebao biti nije dovoljno znati kakav jest, nego dodati i moralni nazor i moralno pravilo.

Satoshijev zaokret

Satoshi Nakamoto napravio je, međutim, tehnologiju plaćanja koja nije vrijednosno neutralna. Namjerno. Svoju tehnologiju vrlo izravno smatra poštenijom nego bankovni novac i bankovni sustav plaćanja. Vrijednosno neutralno nije ni to što se transakcije odvijaju "bez treće strane", strane "od povjerenja", pa transakciju nitko ne može zaustaviti ili vratiti, nego je "kod – zakon" (code is law). U slučaju bankovnog novca, banka je ta treća strana kojoj obje strane u transakciji poklanjaju povjerenje, a banka preuzima odgovornost za provedbu transakcije (a i za kontrolu ispravnosti). Umjesto povjerenja (trust) "trećoj strani", zagovornici kriptofinancija priklanjaju se decentralizaciji, kao pozitivnoj vrijednosti, a uzdaju se (confidence) u funkcioniranje tehnologije. Vrijednosno neutralna nije ni kriptotehnologija potvrde transakcija, a ni sustav emisije novih novčanih jedinica koji je uz nju vezan. Vrijednosno neutralno nije ni to što se sve transakcije bilježe u "tablicu" (ledger) koja se disperzira članovima mreže. I anonimnost sudionika mreže smatra se pozitivnom vrijednošću, a sve zajedno poštenijim nego bankovni sustav. Kriptofinancije i blockchain tehnologija smatraju se moralno boljima od konkurentskih tehnologija. Načela na kojima su konstruirani, moralna su načela.

Jesu li kriptofinancije zaista poštenije od centraliziranih financija, to je druga stvar, to je pitanje do kojih moralnih načela onaj koji vrednuje više drži, i ishoda vrednovanja. Primjerice, čak ako bi code is law bilo načelo koje je provodivo, pitanje je je li zaista moralnije nego sustav u kojem je transakciju moguće zaustaviti ili vratiti na početak. Treba li sustav omogućiti ispravljanje pogreške? Ili, je li moralniji sustav u kojem su privilegirani oni koji su računalno vještiji?

Postavljajući svoje shvaćanje platnog sustava na moralne temelje, Satoshi Nakamoto omogućio je da se i prethodni novčani sustavi, posebno bankovni novac i robni novac, analiziraju iz tog kuta. I u njima je snažno prisutna moralna dimenzija, odnosno – da budemo precizniji – normativna dimenzija. Nije da se to dosad baš uopće nije znalo. Ekonomisti su, gradeći svoju znanost na pretpostavci o objektivnosti mehanizma "nevidljive ruke" tu dimenziju zanemarivali, novac i tehnologiju predstavljali su kao neutralne. No pravnici su od početka uočili normativni aspekt plaćanja i novca, a u posljednje se vrijeme pravna teorija novca sve više ukorjenjuje. Novac je bio definiran u Rimskom pravu, a razvoj bankovnog novca u potpunosti je pravni pothvat (s ekonomskom svrhom). Zbog svoje ekskluzivnosti, kripto možda zaista zauvijek ostane egzota. No ne može se zanijekati da je izravno postavljanje pitanja o moralnoj prirodi novca ipak izazov uobičajenoj predodžbi da su novac i tehnologija vrijednosno neutralni. Očekujem, nadam se, da će filozofi to potvrditi.