Nakon Brexita i američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, ne prestaju analize i istraživanja utjecaja socijalnih mreža na političko odlučivanje i ishode, posebno kad se umiješaju tzv. lažne vijesti. One su dio političkih kampanja oduvijek, no pretpostavka je da je u digitalno doba, a posebno zahvaljujući socijalnim mrežama, njihov utjecaj znatno povećan. Ipak, prema novijim analizama (u kojima je primijenjena koliko-toliko znanstvena, pouzdana metoda) provedenim nakon američkih parlamentarnih izbora 2018. godine, izloženost glasača “lažnim vijestima” i političkim promotivnim kampanjama na socijalnim mrežama u dvije se godine značajno smanjila. Što se dogodilo, može li se govoriti o trendu? Iako još nema ni najblaže naznake o dugoročnim kretanjima, a ne može je ni biti, s obzirom na razdoblje, objašnjenja promjene ne nedostaje.

Tumačenja

Prema jednom tumačenju, i panika stvorena prije koju godinu bila je bez osnove, prije svega zbog toga što se utjecajnom dijelu javnosti nije svidio poraz njihovih političkih ideja i prvaka (čitaj demokratima i onima koji su podupirali Hilary Clinton), pa su konkurente optužili za zavjeru, zloupotrebe privatnih podataka (Cambridge Analytica) i ciljano širenje lažnih vijesti. Prema drugom objašnjenju, glasači su se naučili pameti, prepoznaju i zanemaruju lažne vijesti. Prema trećem, utjecaj regulatora na socijalne mreže (prije svega Facebook i Twitter) izazvao je to da one bolje kontroliraju širenje (lažnih) informacija i političke propagande u svom sustavu? Prema četvrtom, nakon što je ispucala metodu, i sama ju je politička propaganda napustila i traži nove načine. Prema petom objašnjenju, utjecaj lažnih vijesti smanjen je jer su parlamentarni izbori (iz 2018.) drukčijih karakteristika nego predsjednički iz 2016. godine; vode se drukčije kampanje.

Sva su ta objašnjenja, naravno, spekulativna, međusobno se preklapaju, u svakom sigurno postoji i dio istine, a nijedno nije sva istina. Postoje, naravno, i podaci iz kojih se mogu izvesti drukčiji, donekle suprotni zaključci. Indijsko je Ministarstvo za elektroniku i informacijsku tehnologiju zahtijevalo (vidi okvir) da WhatsApp promijeni svoj algoritam, pod optužbom da je širenjem glasina intenzivirao linč u zemlji u kojoj je običaj da gomila uzme stvari u svoje ruke tradicionalno raširen (i u Indiji i u Indoneziji, uz prešutno odobrenje, a ponekad i poticanje od policije i političkih autoriteta). Drugim riječima, utjecaj “lažnih vijesti” u svim formama, u obliku poluinformacija, dezinformacija, glasina itd. ovisi o društvenim i kulturnim obrascima (kojima se i socijalne mreže prilagođavaju). Odnosno, i kratkoročni trend uočen u Americi nije nereverzibilan, nego ovisi o sredini i okolnostima.

Kakogod bilo, svakodnevno se objavljuju nove brojne analize i istraživanja o političkom odlučivanju i uopće socijalnim izborima u novom komunikacijskom okruženju, jednostavno zato što je to važno. Kako su američki trendovi donekle prediktivni za druge sredine (a što će se lako uočiti iz daljnjeg teksta), ako ni zbog čega drugoga, zato što ih oni i nameću, to će ovdje prvo biti ukratko prikazani rezultati spomenute najnovije analize, a zatim jedna općenitija slika iz preglednih članaka i knjiga. Uz ostalo, pokušat ću pokazati da je i “vijest” o smanjenom utjecaju lažnih vijesti na političke izbore jedan oblik “lažne vijesti”.

Pizzagate

Čuveni slučaj Pizzagate, iz doba izbora 2016. godine, jasno pokazuje da poveznica između Indije i SAD-a uopće nije površna ni slučajna. Riječ je o teoriji zavjere koja ja započela na Redditu, a prema kojoj su se u pizzeriji Comet Ping Pong u Washingtonu okupljali pripadnici Demokratske stranke, uključeni u krug dječje prostitucije. Kad je WikiLeaks objavio e-mail prepisku Johna Podeste, šefa kampanje Hillary Clinton, zagovornici teorije tvrdili su da su unutra šifrirane poruke koje povezuju demokratske političare i nekoliko restorana, među kojima je i spomenuta pizzerija, a u kojima se obavlja trgovina ljudima.

Sve kronologije slučaja ističu da je priča na prvu izazivala podsmijeh, no kad se proširila i na Twitteru i drugim mrežama, jedan Trumpov sljedbenik iz Sjeverne Karoline doputovao je u Washington da “osobno istraži stvar”, pri čemu je “prekoračio sredstva” – pucao je u pizzeriji. Prema anketi provedenoj nakon izbora 2016. godine, čak 46 posto Trumpovih glasača vjerovalo je u teoriju Pizzagate, a 62 posto njih vjerovalo je u njegovu ničim potkrijepljenu tvrdnju da su milijuni glasova na izborima falsificirani.

Generalno, u jesen 2016., 27 posto Amerikanaca čitalo je barem jedan članak sa stranice s lažnim vijestima, u prosjeku su u dva mjeseca prije izbora pročitali 5,5 članaka, uglavnom upućeni na njih sa socijalnih mreža. U jesen 2018., u otprilike istom razdoblju, samo sedam posto njih posjetilo je stranicu s lažnim vijestima, prosjek se smanjio još dramatičnije, na 0,7 posto članaka, a čitanje stranica s lažnim vijestima u ukupnom čitanju vijesti postalo je naizgled sasvim beznačajno.

Red je ovdje spomenuti kako je riječ o istraživanju Guess, Lyons, Montgomery, Nyhan, Reifler iz 2018. (svi s ovog ili onog važnog sveučilišta), koje su financirali Democracy Fund (kojem je službena misija razvoj demokracije, a ne podrška Demokratskoj stranci) i European Research Council, u sklopu programa EU Horizon 2020 za poticanje istraživanja i inovacija. Navedeni autori ističu da podatke o utjecaju lažnih vijesti treba tumačiti oprezno. Priča o njihovom smanjenom utjecaju iz prethodnih se podataka ne može izvesti sasvim pouzdano. Od 2016. godine do 2018. godine definicija lažnih vijesti, to jest popis stranica koje ih najviše promoviraju, promijenila se. Neke su stranice ugašene, a njihovi su vlasnici ili neki drugi pokrenuli nove. Mnoge nisu ni obuhvaćene analizama.

Igra mačke i miša

No, spomenuti podaci potvrđuju najmanje dva od prethodnih objašnjenja: glasačima, korisnicima socijalnih mreža, pun je kufer lažnih vijesti i stranica koje ih šire, a to onda zahtijeva i prilagodbu političke propagande. Istraživanje je potvrdilo da se novija strategija političkih propagandista više orijentirala na oglase na socijalnim mrežama nego na glasine, kojima su publiku prije više ciljali. Plasiranje informacija igra je mačke i miša. (Carlo Horz u članku “Informational and Non-Informational Propaganda” manipuliranje lažima, poluinformacijama, glasinama, informacijama i izostankom informacija oblikuje modelima teorije igara.)

Mimo općih zaključaka, analiza utjecaja propagande i lažnih vijesti na sljedbenike pojedinih stranaka i ideoloških opredjeljenja daje vrlo zanimljive rezultate. Generalno govoreći – desnica, konzervativci, vatreniji su promotori i sljedbenici lažnih vijesti i stranačke propagande nego liberali (u američkom smislu riječi, u Europi bi to bili socijaldemokrati, centar-ljevica). Konzervativci su češće i trollovi. No, kao što se moglo i očekivati, suočene s lažnom vijesti, obje strane političkog spektra češće točnom procjenjuju onu koja odgovara njihovim političkim uvjerenjima. To su tzv. pristranosti, potvrđene i postocima kojima ovdje nema potrebe opterećivati čitatelje (ionako variraju).

Konkretni primjeri, međutim, dobro ilustriraju stvar. Istraživači su testirali kako glasači, s obzirom na političku orijentaciju, procjenjuju istinitost dviju vijesti čija točnost nije bila potvrđena ni na koji pouzdan način. Te “vijesti” su:

1. Internacionalni financijaš i filantrop George Soros pomogao je da karavana od 7.000 centralnoameričkih migranata stigne na američku granicu i trenutačno je prelazi.

2. Trumpova administracija pomogla je Saudijskoj Arabiji da identificira i locira Jamala Khashoggija, novinara The Washington Posta, kojeg su upravo ubili saudijski agenti.

Prvu je vijest 71 posto republikanaca ocijenilo donekle ili vrlo točnom, a tek 29 posto demokrata. Važno je znati da su je, osim izrazito sljedbeničkih internetskih stranica, javno komunicirali i neki političari iz Republikanske stranke. Drugu vijest, koju je lansirala internetska stranica Veterans Today, uglavnom ili vrlo točnom smatralo je 31 posto demokrata (liberala), a tek 10 posto republikanaca. Dakle, konzervativci su bili puno skloniji potvrditi lažnu vijest koja im odgovara nego liberali. Naravno, okruženje same vijesti, činjenica da su prvu promovirali i neki političari, imalo je utjecaja (ali ne znamo koliko).

Obrazovanje uzmiče

I političko obrazovanje igra ulogu u procjeni koliko je vijest istinita. Među demokratima, vijest o Sorosu smatrali su istinitom uglavnom oni koji su manje obrazovani. No, u drugom ispitivanju (o tome vjeruju li u priču o silovanju u studentskoj dobi, za koje je bio optužen Trumpov kandidat za vrhovnog suca Brett Kavanaugh) ustanovljeno je da političko obrazovanje popušta pred iskušenjem potpore političkom pripadništvu, osobito kad je riječ o procjeni lažnih vijesti. Suočeni s istinitom viješću, politički obrazovaniji skloniji su je potvrditi nego manje obrazovani, i ako im politički ne odgovara. No lažnu tvrdnju više potvrđuju ako se slaže s njihovim uvjerenjem nego onu koja se ne slaže, a opovrgavaju više onu lažnu tvrdnju koja im ne odgovara nego onu koja im odgovara. Napokon, cijelo istraživanje treba kontekstualizirati općim povjerenjem u tradicionalne medije. Pola ispitanika jako ili uglavnom vjeruje, a 15 posto im i u Americi ne vjeruje uopće. Kod nas je stanje još lošije, što znači da smo uvjerljivosti lažnih vijesti više izloženi.

Svejedno, vijesti, lažne, istinite, iz mainstream medija ili s jeftinih i čak opskurnih stranica, još su, čini se, učinkovitije nego oglasi, mjeri li se to dosegom i količinom novca u njih uloženom, osobito na socijalnim mrežama. Kolikogod da ih se ukrca, a krca li ih se krca, u kampanjama se deseci milijuna dolara upucaju samo na mrežama, oglasi ispred korisnika svejedno samo promiču, jedva da su zapaženi. Ljudi ih, prema ovom istraživanju, više vide na televiziji. Utoliko je na promjenu odnosa prema “lažnim vijestima” utjecala i regulacija koja je pred mreže postavila zahtjev da kako-tako identificira političke organizacije i prisili ih da širenje svojih ideja formaliziraju kao propagandu (plaćenu i označenu), a ne kroz dijeljenje na mrežama vijesti sa sljedbeničkih stranica, još tobože neovisnih. U kampanji 2016. godine Trump je daleko nadmašivao Clinton, kako u sljedbeničkim stranicama i vijestima (lažnim ili istinitim), tako i u oglasima na mrežama. U izborima 2018. godine demokratski su kandidati, kao pojedinci, uhvatili korak.

Lažne vijesti o lažnim vijestima

Dakle, skoro sva su naprijed izvedena tumačenja ispala uglavnom ili sasvim točna. Zaključak o smanjenom utjecaju lažnih vijesti na političke ishode ustvari je znak evolucije, to jest mutacije političkih komunikacijskih kampanja, ali i odluka regulatora. Širom svijeta, kao i u Sjedinjenim Državama, propisima se nastoji oblikovati informacije i širenje informacija u novom tehnološkom okruženju, u Kini na jedan način, u Europskoj uniji na drugi, u Hrvatskoj tužbama i presudama (za sramoćenje). Vlade, parlamenti, administracije, koriste se time za svoje interese, ali dobivaju veću ili manju potporu. To je realnost, to je politika.

Preostaje pokazati da su i zaključci da lažne vijesti nisu utjecale na Trumpovu pobjedu koliko se pretpostavljalo, te da se utjecaj lažnih vijesti smanjuje – jedan oblik lažnih vijesti. Istraživanje čiji su rezultati prikazani samo je za sebe u mnogočemu besmisleno (blaga riječ). Metodologija mu je jeftina i površna, svi ti postoci koji variraju od jednog do drugog ispitivanja, sva ta arbitrarna pitanja i definicije koja stranica promovira lažne vijesti a koja je istinoljubiva, sve mu to smanjuje kredibilitet i čini tek još jednim istraživanjem koje grabi svojih pet minuta slave. No više od svega nedostaju mu konteksti – društveni/politički i znanstveni, politološki i komunikacijski.

Nemogućnost kvantifikacije

Ovdje nije mjesto raspredati politologiju lažnih vijesti, koja vuče porijeklo otkad je svijeta i vijeka. Do kraja ću članka ocrtati samo istraživački kontekst. Naime, treba biti pošten – nekolicina autora navedenog članka uključena je u dugoročni projekt istraživanja političke propagande u digitalnom dobu. Gotovo istodobno objavili su još neka kompatibilna istraživanja, a prethodno prepričana analiza neki smisao dobiva samo u tom kontekstu. Posebno je važan skoro stotinu stranica dug pregledni članak Social Media, Political Polarization, and Political Disinformation: A Review of the Scientific Literature, u kojem su definirani i osnovni pojmovi. Jedan od njih je – lažna vijest. Što je to?

Istraživači prije svega razlikuju dezinformaciju kao namjerno širenje pogrešne informacije, od nenamjernog širenja pogrešne vijesti, što nazivaju misinformation. Treća je mogućnost propaganda, koja se sastoji u potencijalno činjenično točnoj informaciji, ali koja je pakirana tako da podcjenjivanjem potiskuje suprotan stav, ideju itd. Radi kratkoće, u dezinformaciju autori uključuju, uz pogrešne informacije, još i polovične informacije, zatim glasine, politički jednostrane i “hipersljedbeničke” informacije, dakle, razne oblike pretjerivanja.

Nijanse su važne, svakome, no još je važnije to što se – kako autori ističu – političke informacije upravo zbog spomenute ambivalentnosti opiru kvantitativnom istraživanju. Stranice s dezinformacijama, osobito s pretjerivanjima, često privlače više posjetitelja nego one s provjerenim informacijama, no sasvim je neprimjereno tvrditi da imaju veći utjecaj. Istraživači navode poznati slučaj makedonskih tinejdžera koji su osnovali seriju stranica na kojima su objavljivali izmišljene vijesti protiv H. Clinton, a u prilog Trumpa, ponajprije kako bi zaradili zahvaljujući klikovima. Možda su i bili konzervativci, no razumnija je pretpostavka da su se nesvjesno ili namjerno kačili na trend (kao, “ovo ide”). Kolikogod da su klikova imali, kakavgod da su utjecaj imali, motiv im je prije svega bio isplativ omjer zarade i uloženog rada. Izmišljene vijesti u njihovom su slučaju bile isplativije od istinitih, jer su zahtijevale manje rada. Slučaj zorno ilustrira da promet, premda ima tržišnu vrijednost, ipak ograničenu, ne znači i ne osigurava razmjeran politički utjecaj.

Polarizacija

Još je veći problem s kvantifikacijom polarizacije, koja se smatra ključnim političkim, društvenim i psihološkim fenomenom digitalne komunikacije. Do određene mjere ona je u politici očekivana, čak i potrebna radi razjašnjavanja stvari, no u nekom trenutku prelazi u sukob koji prerasta u nasilje. Taj trenutak nitko ne zna, i prema svemu sudeći, nije ga moguće odrediti jer je riječ o utakmici u kojoj se nastoje donijeti neočekivane odluke. Cass Sunstein privukao je golemu pozornost zaključcima o jakoj političkoj i drugoj polarizaciji i spontanom stvaranju echo chambersa u digitalnom dobu, a niz istraživača dokazuje kako smo na mrežama kudikamo više izloženi drukčijem pogledu nego u offline svijetu, da su mreže pluralnije nego offline svijet. Nevolja je što oboje može biti, i vrlo vjerojatno i jest istina.

Lažne se vijesti, odnosno dezinformacije svih oblika, kad se pokušavaju kvantificirati, najčešće tretiraju kao samostalan fenomen. Njih, međutim, netko proizvodi i širi, tko? Analitičari su ih sistematizirali – teoretičari zavjere, inozemne vlade, izrazito sljedbenički mediji, mainstream mediji... ali su im u vrhu popisa trollovi, botovi i političari. Tu su važne razlike i sličnosti online (odnosno mrežnog) i offline svijeta. Kudikamo najviše pozornosti posvećuju trollovima, koji sigurno imaju neke sličnosti s pojavama u preddigitalnom dobu, ali su prema svemu izraziti fenomen komunikacije u digitalnom dobu, osobito mrežne.

Trollovi

Autori ističu da su studije djelovanja trollova i njihove uloge u širenju dezinformacija (poluinformacija, glasina itd.) gotovo bez izuzetka kvalitativne. Dijele ih na neovisne i unajmljene trollove. Oni su napadači, prije svega u namjeri da izazovu emotivnu reakciju (za razliku od racionalne). Nerijetko to rade iz vlastite zabave, posebno neovisni trollovi, iako to drugima uopće ne mora biti smiješno, često i nije. Osim voajerima sukoba, koji su im važni. Poseban su im cilj mainstream mediji, dakle preddigitalna elita i elita svake vrste, no ne suzdržavaju se od prezira prema depriviranima. Uz njih se veže cyberbulling i hate speech, govor mržnje na mrežama. Zauzimaju ekstremne stavove, navodno, tek da bi šokirali, izazvali raspravu, ali prihvatljivi su im seksizam, rasizam i uopće radikalizmi.

Vrlo često tvrde da su apolitični, natpolitični, ili da su tolerantni i prema drugoj strani – no stvar je u tome kako ne bi bilo utakmice da to ne tvrde. Nisu tolerantni, jer ne teže ni konsenzusu ni kompromisu, nego prije svega sukobu. (Govorimo o političkom trollanju.) Trollanje snažno pridonosi, ističu autori studije, afektivnoj polarizaciji i širenju podjela. Upravo zato ih političari unajmljuju, da za njih vode bitke na mrežama.

Ovdje je trenutak da se kontekstualizira zaključak da su trollovi češće konzervativci. To je tako u ovom razdoblju. Da u javnosti prevladava druga opcija, nije bez pameti zaključiti kako bi ona činila većinu trollova. Jednostavno, riječ je o nadjačavanju, skupljanju sljedbenika. Premda to na prvi pogled tako ne izgleda, nisu individualisti, nego najjači u grupi, najsposobniji za trollanje. Zato je nerijetko troll offline pomirljiv, povučen.

Unajmljivanje trollova radi poticanja podjela, uopće poticanje te kulture, ukazuje na to da su – kao što se moglo i pretpostaviti – protagonisti dezinformacija u najširem smislu riječi – političari i politika. Dezinformacije koje se šire s makedonskih tinejdžerskih stranica nisu odlučujuće u političkom životu, one se kače na već razvijenu političku klimu. Nisu važne opskurne stranice lažnih vijesti, ni trollovi sami za sebe, nego tek kad su upregnuti u političku kampanju i ideologiju. U tom je kontekstu zanimljiv kineski fenomen individualnih trollova koji širom svijeta štite vladajuću nacionalnu ideologiju. U opisu unajmljenih trollova autori studije ističu ruske farme o kojima – kažu – još nema cjelovite studije. Nema studije o ideološki zakrvljenim trollovima u drugim zemljama, ni u SAD-u, ali se iz analiza sa sigurnošću može zaključiti da dezinformacije u bilo kojem obliku imaju težinu tek kao metoda izazivanja politike polarizacije i sukoba. Prema američkim izvorima, vodeći svjetski troll je Donald Trump, njihov predsjednik, koji je samo u prvoj godini mandata lansirao 2.000 lažnih, polulažnih i sličnih informacija. Takav među trollerima izaziva divljenje.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.