Nakon završenog Pravnog fakulteta u Zagrebu, Mateja svoju karijeru započinje kao pravni savjetnik u Dukatu. Potom ju nastavlja u odjelu pravnih poslova Philip Morrisa u Zagrebu, gdje radi posljednjih osam godina. Zanimljiva je sugovornica za pitanja prava i legal techa te regulatornog praćenja inovacija…

U međuvremenu, završila je specijalističke postdiplomske studije za tržišno natjecanje na King’s Collegeu u Londonu te je član radne skupine za tržišno natjecanje EU regije u PMI.

Kako regulatori prate razvoj inovacija?

Regulatori i inovacije često se ne kreću istim tempom. Naime, pravna norma, ona koju, općenito govoreći, percipiramo kao zakon, prema svojoj prirodi trebala bi uređivati postojeće i buduće, nepredvidljive, situacije. No željena širina ujedno je i njezino najveće ograničenje. U stvarnosti, zakon se piše kao reakcija na određenu situaciju ili okolnosti koje su se već dogodile, kako bi se uredila ta novonastala situacija. Pri tome se širim propisivanjem žele obuhvatiti i situacije koje su u vrijeme nastanka pravne norme bile razumno predvidljive, ali koje još uvijek nisu nastale (a možda nikad niti neće).

Tu dolazimo do raskoraka između inovacije i pravne regulative. Neprirodno je očekivati od čovjeka (a regulator jest samo čovjek) da predvidi budućnost i donosi propise koji bi odgovarali budućnosti. Takvu kristalnu kuglu nema niti jedan regulator. Zato se zakoni de facto pišu reaktivno, adresirajući situacije koje su već nastale. Međutim, inovacije su prema svojoj prirodi potpuno drugačije od svega što postoji, one su nešto potpuno novo, nepredvidljivo i kreativno, da se malo slobodnije izrazim – izvan onog što je razumno predvidivo i što je pravna norma namjeravala urediti. One su inovativne baš zato što ne pripadaju niti jednoj postojećoj kategoriji, ili s pravne strane – ne potpadaju pod niti jedan postojeći propis.

Pravovremeno praćenje

Kako onda postići da regulativa pravovremeno prati inovacije?

Regulator koji želi pratiti razvoj inovacija i uređivati ih tako da omogući tim istim inovacijama da pridonesu razvoju društva u najvećoj mogućnoj mjeri, mora biti brz, fleksibilan, otvorena uma, spreman slušati i spreman voditi neprekidan dijalog. Zvuči li vam to kao regulator kojeg poznajete?

Što smatrate najvećom preprekom postizanju harmonije između pravne regulative i inovacija?

Moje iskustvo govori mi da je najveća prepreka optimalnom pravnom uređivanju inovacija, promjena mindseta koju inovacija traži i koju, na kraju, onda donosi pojedincu i društvu. Što je inovacija veća i što je zaokret u odnosu na postojeće veći, to je promjena mindseta teža i propisi se teže mijenjaju, odnosno prilagođavaju. Uzet ću za primjer duhansku industriju koja mi je najbliža, premda se takvi primjeri mogu naći u mnogim drugim industrijama koje se trenutačno susreću s izrazito disruptivnim inovacijama, odnosno promjenama.

Svi znamo što su cigarete, kako se koriste i kakvu štetu za zdravlje stvaraju. Danas, i dalje postoji velika količina punoljetne populacije koja puši cigarete, iz različitih osobnih razloga, unatoč svjesnosti o njihovoj štetnosti i bez namjere prestanka. Pitanje koje smo si mi u Philip Morris Internationalu postavili prije deset godina jest može li se duhan konzumirati nekako drugačije, kako bismo punoljetnim pušačima i dalje omogućili užitak konzumiranja duhana, jer očito je da ga ne žele prestati konzumirati, a da se rizik za njihovo zdravlje bitno smanji. Poprilično disruptivno razmišljanje, zar ne? I uspjeli smo – nakon godina znanstvenih istraživanja i inovacija, uloženih više od 6 milijardi dolara u istraživanje i razvoj proizvoda, i uz više od 430 znanstvenika, inženjera i stručnjaka koji su svoj rad posvetili upravo tome, danas imamo nekoliko platformi proizvoda smanjenog rizika, od kojih je trenutačno najkomercijaliziraniji IQOS, uređaj za grijanje duhana.

Inovacija kod ovog proizvoda jest to da grije duhan do određene temperature, koja omogućuje otpuštanje nikotina, međutim sprječava gorenje duhana. Sprečavanjem gorenja duhana ne nastaju niti duhanski dim, niti pepeo, a istodobno se stvara u prosjeku 95% manje štetnih sastojaka u odnosu na one koje nastaju prilikom gorenja cigarete. Da, proizvod nije bez rizika, ali taj je rizik bitno smanjen u odnosu na cigarete.

Restriktivna regulativa

Odgovara li današnje pravno uređenje duhanske industrije tim inovacijama?

Odgovor je, nažalost, ne. Postojeća regulativa u Hrvatskoj izrazito je restriktivna, dapače, jedna od restriktivnijih u Europi. Ona je pisana imajući na umu spomenute cigarete, koje su izrazito štetne za zdravlje čovjeka. Mislim da štetnost tog proizvoda opravdava restriktivnu regulativu, iako bi se o učinkovitosti nekih, najrestriktivnijih, mjera moglo debatirati.

Međutim, inovacije u duhanskoj industriji, kao što je spomenuti IQOS, zahtijevaju da se taj restriktivni stav preispita i da se postojeći mindset promjeni. Kakva korist od regulative koja onemogućuje potrošaču da bude informiran o postojanju inovacija koje mu donose korist, odnosno omogućuju mu da neki proizvod konzumira s manje štete za svoje zdravlje? Zakon bi trebao biti u službi dobrobiti društva i pojedinca, a ne sam sebi biti svrha. Vratit ću se na onaj dio da regulator mora biti fleksibilan i spreman na dijalog. Jasno je da je u čovjekovoj prirodi da na svaku veću promjenu prvo reagira otporom. Međutim, smatram kako regulator ima obvezu prema pojedincu i društvu da taj otpor nadvlada i dopusti da se svaki glas čuje. Nažalost, duhanska industrija zbog svoje prošlosti nije u mogućnosti ostvariti taj dijalog s regulatorom, što je doista šteta, jer potrošač je taj kojeg to najviše pogađa.

Kakva je regulacija u svijetu, kakva u Europi, odnosno EU, u odnosu na Hrvatsku?

Odnos prema inovacijama u svijetu, ako se fokusiramo na duhansku industriju, koja mi je najpoznatija, poprilično je šarolik. Neke države nisu spremne ni na kakav dijalog, i unaprijed odbacuju ideju inovativnih, manje štetnih proizvoda, bez dubokog razumijevanja što proizvoda i njegovih koristi, što znanstvenih dokaza. Međutim, ima i suprotnih primjera. Nedavno sam prešla u pravni odjel PMI podružnice u Velikoj Britaniji, i iz prve ruke mogu vidjeti kako funkcionira društvo u kojem dijalog postoji, koliko god on ograničen bio. Velika Britanija jedna je od vodećih zemalja u svijetu koja je prepoznala smanjenu štetnost e-cigareta i otvoreno potiče odrasle pušače da se prebace na te proizvode, čak do mjere da dopušta oglašavanje takvih proizvoda u kinima i na plakatima.

Opadanje udjela

Razumnim pristupom, imajući u vidu prije svega potrebe pušača, ali i želeći zaštititi njihovo zdravlje, Velika Britanija je postigla da je u posljednjih desetak godina udio pušača u odrasloj populaciji pao na oko 10%. Za usporedbu, u Hrvatskoj je taj udio oko 35%. Public Health England, zavod za javno zdravstvo Engleske, objavio je studiju kojom navode e-cigarete kao dokazano manje štetne proizvode. Što je u njihovom pristupu toliko drugačije od našeg? Upravo to da se potrošača i njegov interes, ali i navike, stavlja u prvi plan.

Pristup mnogih regulatora u Europi koji se protiv pušenja bore zabranama, i smatraju da je samo potpuni prestanak konzumiranja duhanskih proizvoda jedino prihvatljivo rješenje, čini mi se nerazumnim i neučinkovitim. Apsolutno se slažem s time da je potpuni prestanak konzumiranja duhanskih proizvoda najbolje rješenje za svakog pojedinca. Međutim, to trenutačno nije realnost, i s time se treba suočiti. No, ako se punoljetnim pušačima koji ne žele prestati pušiti može ponuditi bolja alternativa, smatram obvezom regulatora da mu omogući da o takvoj alternativi bude obaviješten i da mu bude dostupna. U suprotnom, zabrane doista postaju same sebi svrhom.

Spomenut ću opet koliko je nužna fleksibilnost regulatora. Engleski regulatori donedavno su zabranjivali bilo kakve zdravstvene tvrdnje o e-cigaretama, smatrali su ih zabranjenim oglašavanjem. Međutim, slijedom brojnih studija koje su pokazale smanjenu štetnost tih proizvoda u odnosu na pušenje, regulator je promijenio mišljenje i regulativu, i odnedavno su zdravstvene tvrdnje, koje, naravno, moraju biti znanstveno utemeljene, dopuštene. To je izvrstan primjer, ne samo fleksibilnosti regulatora, nego i deregulacije kao opcije koju bi se trebalo razmatrati kad se govori o inovacijama. Regulativa bi trebala stvarati plodno tlo inovacijama, poticati ih, ili u krajnjoj liniji, ne ograničavati ih, kako bi se u potpunosti konzumirala njihova dobrobit, kako za pojedinca, tako i za društvo.